Izdvajamo

Goran Dakić: Dva javna i osam privatnih!


Razumijem, ali samo lijevom polovinom mozga, da neko nekada nekome majku. Razumijem i da jedan drugoga šalju tamo. Razumijem, konačno, da se neko dohvati i revera, da skupi pljuvačku i rakne, da skine cipelu, da donese fiskalne kase, da dobacuje i okreće pozadinu. Jer, kako bi cirkus drugačije mogao da bude cirkus?

Ali ne razumijem nespretne akrobate, zadrigle gimnastičare, spetljane žonglere i nevješte dresere. Oni i od cirkusa prave – cirkus. Sve im polazi za rukom. Osim onoga što bi trebalo.

Elem, možda jeste do, kako bi kliše rekao, profesionalne deformacije, ali vaistinu je tako – iza zbrkanog jezika krije se zbrkana pamet. Znam, znam, reći će sada svi da je i Andrić mucao dok je govorio, ali svima je, valjda, jasan amandman. Kome nije, tome džaba i objašnjavati. Da li sam zapetljao? Jesam. Zašto? Zato što me, građani atinski, bijes i buka skole kada trebam štogod o jeziku naših političara – poslanika prije svih – progovoriti ili zabilježiti. O čemu se radi? Ima tome nekoliko mjeseci, možda i cijela godinica, kako je prvi penzioner Narodne skupštine RS i drugi papak iste Ilija Stevančević ustao i sa papira pročitao: U Republici Srpskoj ima deset univerziteta. Dva javna i osom privatnih!

Možda je Stevančević izbjegavao poglupu šalu koja bi svoje finale imala nakon pitanja: Koliko privatnih? i odgovora na njega, ali sumnjam. Ilija je rekao “osom” i to, štono kažu, podvukao. Kasnije ga nisam pratio, čak ni u amandmanima, ali ne vjerujem da su njegovi jezički biseri tu stali. Većina poslanika muku muči sa samoglasnicima, pa redom valjaju: stol'ca, boln'ca, problemat'ka, matemat'ka. Sve ljuti Krajišnici otvrdli na punoću jezika. Jedini koji lupeta pravilno, a zvuči gore od nepismenih, jeste onaj Luka. Ne smijem reći koji, odmah će se Petrović dosjetiti da je on.

Nastavimo sa primjerima. Žunić vazda govori ovako: Ja oću! Smeta mu “h”. Ni Nedim Čivić ne voli vokale, pa kaže: Ja sam mlađi od Mihneta Ok'ća:! Da je Nedim kojim slučajem Ilija, onda bi ova rečen'ca počinjala ‘vako: Ja SOM mlađi… Kada sam bilježio ove egzemplare (sinonimi, sinonimi!) – a sve je trajalo sedom-osom minuta, najviše je pogodaka imao uvaženi narodni poslanik Glamočak. On je prvo rekao ovo:”…ova problemat'ka je jedno poltronstvo…”, pa je nastavio:”…sam’ su poručival'…”, pitajući:”Oćete l vi te radove izvesti?” i “Kako rekošte?”, a onda se igrao sa konjugacijama, pa lupio “oni bježu”, da bi završio sa porukom “da ne treba straš't porod'cu”. Prije nekog što je Višković uzeo riječ Adam Šukalo, koga besprizorno voza doktor sa razdeljkom na glavi i u postupcima, pozvao je kolege svoje uvažene na “racio”. Naslućujete šalu, zar ne? A onda je ustao i sam Radovan (Višković!) i saopštio: “Odbor je na dvanestoj sjednici dvijehiljadepetneste godine…” Kada se na to navale i Željkina sintagma “erozija nadležnosti” i logički prelom o penzijama koje ne kasne, no je rok njihove isplate prolongiran – eto ti tužnog, u tmurno jutro i na brzinu sklepanog vašara na Verića Polju. Cirkus ostao kod Balaševića.

Dobro, možda sam pretjerao sam Glamočakom. On je naišao kada sam imao plajvaz u ruci i njegova je nesreća što sam bilježio njega, a ne, recimo, DNS Spomenku. Tu bi tek bilo grešaka koje… Grešaka? Greška podrazumijeva svijest o učinjenom pogrešnom koraku. A ovdje je na snazi jedna vrsta cerebralne nepismenosti. O kojoj niko više ni ne govori. A poslanički posao traži nešto oratorske vještine. Kako drugačije objasniti budžet? Novi zakon? Deklaraciju? Mrtav jezik – mrtve misli. Ne jednom sam, ispijajući domaću kafu i gledajući kako administrativno osoblje skupštine po restoranu skuplja kvorum, konstatovao da je ovo najžalosniji i najgori saziv ikada. Kada ih čujem kako pričaju ubijeđen sam da im je govorenje, makar i po partijskoj dužnosti, najteži zadatak u životu. Oni se znoje kada govore. Muče se dok traže narednu riječ. Cupkaju s noge na nogu vavoljeći jezikom. Prave dramske pauze u nadi da će stići izgubljeno.

Nisu skloni mišljenju i razmišljanju. Zato je njihova muka tolika, a naša sramota tri puta veća. Dalje je lako – uspostaviti neprekidni transfer sa pravne, moralne ili zakonske u privatnu zonu rasprave. Tu oni pronalaze svoj jezik. Koji je bezbeli legitiman, ali nije za ponos i nije na čast. Tek se u tom jeziku oni ostvaruju i dolaze do samospoznaje. Pritom se neprestano kerebeče zaboravljajući Čehova i njegovo naravoučenije koje veli da je posebna vrsta osmijeha osobina glupaka. Zaboravljajući? Biva da su ga nekada znali? Ne pregoni! To ja sam sebi. Sada već vjerujem da njihovo jezičarenje nije stvar političke direktive; ne, njihovo kaldrmisanje po jeziku dio je njihove analfabetske strukture i to ne samo one jezičke. Bez prava na misao, bez potrebe za stavom, bez hrabrosti za korakom – njihov je jezik lišen bilo kakvog značenja; on je tek sastav nekolicine glasova i u tom aritmičnom sudaru vokala i konsonanata rađaju se svakakojaka čudovišta. Ne želeći da misle ne umiju da govore. Da li postoji išta poraznije od toga? Jer birani su i plaćeni da govore. U naše ime.

Goran Dakić

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


ucitavam...

Možda vas zanima

Srpski selektor otkrio karte pred Evropsko prvenstvo

DM

Pensakola: Najmanje dvije osobe poginule u napadu, ubijen i napadač

DM

Sa tržišta BiH se povlače kvarcna grijalica i toster

OT

Stanić otišao, Knežević privremeno na čelu SIPA

OT

Krvavi obračun u Prijedoru: Dvojica ubodena nožem

OT

Dan drugi: Nastavlja se štrajk širom Francuske (VIDEO)

DB

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više