Izdvajamo

Najbolja filmska ostvarenja iz 2015. godine


Iza nas je godina izuzetnih fimskih ostvarenja, prvenstveno kada je riječ o evropskim filmovima u kojima Ujedinjeno Kraljevstvo itekako prednjači. Izabrati samo dvadeset najboljih nije bio nimalo lak zadatak. Sa liste su izostavljeni izvanredni filmovi – Brooklyn (UK) dir. John Crowley, Carol (UK), dir. Todd Haynes, Junun (SAD/Indija) dir. Paul Thomas Anderson, Mia Madre (Italija), dir. Nanni Moretti, Slow West (UK), dir. John Maclean, Macbeth (UK), dir. Justin Kurzel, Me, Earl and the Dying Girl (USA), dir. Alfonso Gomez-Rejon, The Duke of Burgundy (UK) dir. Peter Strickland, Cartel Land (SAD) dir. Matthew Heineman i Amy (UK) dir. Asif Kapadia, itd. – koje svakako trebate pogledati. Lista se kreće unazad (od “najgoreg” ka najboljem filmu); I svakom filmu možete pročitati nešto s tim da je fokus stavljen na prvih 10 najbolje plasiranih filmova uz koje dolazi detaljnije objašnjenje zašto se baš on našao na tom mjestu.

Saoirse Ronan in Brooklyn

20. What Happened Miss Simone (UK), dir. Liz Garbus
“Šta se desilo s Vama gospođice Simon” (eng. What Happened Miss Simone) je biografski dokumentarni film o Nini Simon (eng. Nina Simone), pjevačici, aktivistkinji i borcu za ljudska prava. Naslov filma je preuzeti citat Maje Andželou (eng. Maya Angelou), afroameričke književnice.

19. Tangerine (SAD), dir. Sean S. Baker
Priča, snimljena u potpunosti iPhone telefonom, prati transrodnu prostitutku koja otkriva da ju je njen momak (koji joj je ujedno i svodnik) prevario.

18. Rams (Island), dir. Grimur Hakonarson
2. Rams (1)

Rams što u prevodu znači ovnovi, je islandska drama režisera Grimura Hakonarsona (Isl. Grímur Hákonarson) koja prati dva otuđena brata koji se nakon četerdeset godina mire kako bi spasili stada svojih ovaca. Zanimljivo je pomenuti da je Grimur za ovaj film dobio nagradu u Kanu (Un Certain Regard) 2015. godine, dok je u Banjaluci 2008. godine dobio Gran Pri (Grand Prix) za svoj film “Rvanje” (eng. Wrestling) na Međunarodnom festivalu kratkog filma Kratkofil Plus.

 

17. Room (Irska/Kanada), dir. Lenny Abrahamson
“Soba” (eng. Room) je film kanadsko-irske produkcije za koji je scenario napisala Ema Donohju (eng. Emma Donoghue) po sopstvenom, istoimenom romanu. Držani godinama u zatočeništvu, žena koju igra Bri Larson (eng. Brie Larson) i njen petogodišnji sin kojeg igra izvanredna sila prirode, Džejkob Trembli (Jacob Tramblay), konačno dobijaju svoju slobodu, omogućavajući tako dječaku priliku da iskusi svijet po prvi put.

 

16. Brand New Testament (Francuska/Belgija), dir. Jaco Van Dormael
3. Brand New Testament

Bog živi u jednom stanu u centru Brisela koji dijeli sa svojom poslušnom ženom i manje poslušnom kćerkom Eom. Bog je pravi sadista koji je čovječanstvo stvorio isključivo za svoje potrebe prekraćivanja dosade a kojim manipuliše putem računara.

 

15. 45 Years (UK), dir. Andrew Haigh
Baziran na pripovijetci “U drugoj zemlji” (eng. In Another Country) Dejvida Konstantina (eng. David Constantine), “45 godina” (eng. 45 years) je britanska drama u režiji Endrua Hejga (eng. Andrew Heigh) sa Šarlotom Repmling (eng. Charlotte Rampling) i Tomom Korntijem (eng. Tom Courtenay) u glavnim ulogama. Kejt (Rempling) i Džef (Kortni) su stariji bračni par koji se priprema za proslavu 45. godišnjice braka kada dobijaju vijest da je tijelo Džefove nekadašnje djevojke Katje, koja je poginula u lavini za vrijeme zimovanja s njim, pronađeno. Film prati posljedice i uticaj koji ova vijest ostavlja na njihove živote.

 

14. Ex Machina (UK), dir. Alex Garland
“Iz mašine” (lat. Ex Machina), britanski naučnofantastični psihološki triler, te debitantski film režisera Aleksa Garlanda (eng. Alex Garland) je priča o pragrameru Kejlebu Smitu (Domhnall Gleeson), koji na poziv svog poslodavca, ekscentričnog milijardera Nejtana Bejtmana (Oscar Isaac), treba da sprovede Tjuringov test (mašinska sposobnost demonstriranja inteligencije) nad androidom (Alicia Vikander). Alan Tjuring (eng. Alan Turing), tvorac ovog testa kako sam naziv kaže, ga je opisao 1950. godine u radu “Računske mašine i inteligencija”. Test se sprovodi na sljedeći način: ljudski sudija se upušta u konverzaciju prirodnim jezikom sa jednim čovjekom i jednom mašinom, a oba sagovornika pokušavaju da se predstave kao ljudi. Ako sudija ne može sa sigurnošću da odredi koji sagovornik je čovjek a koji mašina, onda je mašina prošla test.

 

13. Mustang (Francuska/Turska), dir. Deniz Gamze Erguven
4. Mustang

“Mustang” je fantastičan film nastao u međunarodnoj koprodukciji koji prikazuje život pet mladih djevojaka i izazova sa kojima se tinejdžeri, prisiljeni da odrastaju u konzervativnom društvu, moraju suočiti.

 

12. Beasts of No Nation (SAD), dir. Cary Joji Fukunaga
“Zvjeri bez nacije” (eng. Beasts of No Nation), najnovije ostvarenje režisera Kerija Fukunage (eng. Cary Fukunaga) poznatog po prvoj sezoni hit serije “Pravi detektiv” (eng. True Detective), bavi se pitanjem rata u Zapadnoj Africi i rastućeg problema stvaranja djece-vojnika. Glavne uloge igraju Idris Elba (eng. Idris Elba) i Ejbraham Ata (eng. Abraham Attah) čije su nominacije za Oskara potencijalno mogle smiriti buru komentara o “bjelini” ovogodišnjih nagrada Akademije. Oba glumca su obavila nenadmašan posao.

11. Spotlight (USA), dir. Tom McCarthy
Pod jakim uticajem jednog od najznačajnijih, ako ne i najboljih filmova svih vremena – “Svi predsjednikovi ljudi” (eng. All President Men) – baveći se temom koja je šokirala svijet a kroz prizmu istraživačkog novinarstva, ispričanu uz pomoć magične ekipe glumaca (Mark Rafalo (eng. Mark Ruffalo), Majkl Kiton (eng. Michael Keaton), Lijev Šrajber (eng. Live Schreiber), Stenli Tuči (eng. Stanley Tucci), Rejčel MekAdams (eng. Rachel McAdams)), Tom Mekartijev (eng. Tom McCarthy) najnoviji film “U fokusu” (eng. Spotlight) je zaista imao sve predispozicije i neophodne sastojke za uspjeh. Iako znatno slabiji od uzora na koji se u dobroj mjeri oslanja (primijetićete stil i kolor šemu koji evociraju stil “Svih predsjednikovih ljudi” pa čak i “Zodijaka” što je interesantno jer se vrijeme radnje i prvog i drugog filma odvija tokom 1970-tih dok se radnja filma “U fokusu” odvija tokom 2001. i 2002. godine), “U fokusu” nas podsjeća na važnost i značaj novinarskog posla koji se od 2002. itekako promijenio (na gore). U pitanju je film čiji je primarni zadatak slaviti ozbiljne novinare koji svoj život posvećuju onome što najbolje znaju – govoriti istinu i tako mijenjati svijet.

 

10. Kurt Cobain: Montage of heck (USA), dir. Brett Morgen

5. Kurt Cobain Montage of Heck

Dokumentarni film Kurt Kobejn: Montaža pakla (eng. Kurt Cobain: Montage of heck) je jedan od ključnih filmova koji su obilježili prethodnu godinu, ne samo jer je se radi o narativu fokusiranom na bend Nirvanu, ikone devedestih, čija je muzika obilježila čitavu jednu generaciju, nego i o filmu koji predstavlja krovni dokumentarac o njihovom frontmenu, Kurtu Kobejnu. To je to. Poslije “Montaže pakla” ne treba nam ništa više. S druge strane, film, iako na momente impresivan i sveobuhvatan, nije toliko ujednačen kao cjelina, koja na momente ima velikih problema sa ritmom. Međutim, kada bismo zanemarili sitne nedostatke shvatili bismo da je ono što gledamo zapravo testament, ili možda bolje rečeno, ljubavno pismo legendi muzičke scene, predstavniku jedne generacije, umjetniku, ljudskom biću, mužu, ocu, prijatelju.

Najbolji citat: “I still had no friends because, well I hated everyone for they were so phony.”

 

09. Son of Saul (Mađarska), dir. Laszlo Nemes
6. Son of Saul

Izvanredni film mađarskog režisera Lasla Nemeša (Laszlo Nemes) je bolna, stravična studija zla manifestovanog u Aušvicu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kada na to dodamo činjenicu da je u pitanju debitantski film tridesetosmogodišnjeg režisera koji je za glavnu ulogu, ulogu Sola (Geza Rohrig), izabrao glumca, odnosno naturščeka, koji do tada nikada nije stao pred kameru, ovo remek djelo poprima jednu potpuno novu dimenziju. Rijetki su slučajevi u kojima je debitantski film toliko pedantan, tačan, te vizuelno bogat, a u kojem režiseru polazi za rukom da, gotovo bez ikakvog napora, ispriča jednu kompleksnu, intenzivnu priču na vrlo jednostavan način, nudeći vam pri tom nezaboravno i nesvakidašnje filmsko iskustvo. Velika pažnja posvećena na detalje ne smije biti zanemarena, kao ni činjenica da se ovdje sasvim sigurno radi o najsnažnijem kandidatu za ovogodičnju nagradu Oskar, u kategoriji “Strani film”.

 

8. Steve Jobs (UK/USA), dir. Danny Boyle

7. Steve JobsNovi film Denija Bojla prema scenariju Erona Sorkina (eng. Aaron Sorkin), autora “Društvene mreže” (eng. The Social Network), je priča o Stivu Džobsu (eng. Steve Jobs), tvorcu kompanije Epl (eng. Apple), ispričana u različitim činovima koji se vrte oko tri, sada već istorijska, lansiranja dobro nam poznatih proizvoda. Energija ovog filma je beskrajna. Tempo i ritam nemilosrdni. Boja i kvalitet slike evoluiraju u savršenoj sinhronizaciji sa Epl proizvodima i vremenom u kojem se radnja odvija. Majkl Fasbender (eng. Michael Fassbender) kao Džobs neprikosnoven. Igran gotovo u cjelosti u zatvorenom prostoru, na sceni, u prostoru iza kulisa, u hodnicima, film s predumišljajem stvara vezu između dvije životne uloge Stiva Džobsa. Na pozornici on je Stiv Džobs; Bog, genije svijeta tehnologije, sve ono što želi da bude. Iza scene on je nemilosrdni manijak, kukavica, radoholičar i sociopata prezren od većine ljudi. Istovremeno, ova dva prostora postaju jedine dvije tačke mira i postojanosti u bjesomučnoj paradi defilovanja hodnicima i stepenicima nadopunjenog obiljem fantastičnih dijaloga.

Najbolji citat: “They won't know what they're looking at or why they like it but they'll know they want it.”

 

7. Anomalisa (USA), dir. Charlie Kaufman, Duke Johnson

8. Anomalisa

Ključ za razumijevanje Kaufmanovog (eng. Charlie Kaufman) najnovijeg bizarnog ostvarenja leži u nazivu hotela – Fregoli – gdje se veći dio radnje odvija. Priča počinje dolaskom glavnog lika, sredovječnog Britanca Majkla Stouna (eng. Michael Stone), kojem glas daje Dejvid Tjulis (eng. David Thewlis), najpoznatiji po svojoj ulozi prof. Lupina u Hariju Poteru. Majkl Stoun je tu jedan dan kako bi održao motivacioni govor, te promovisao svoju knjigu na temu samopomoći u svijetu korisničkih usluga. Majkl Stoun je usamljen, nesrećan i nostalgičan čovjek. Vođen motom prema kojem uvijek treba pronalaziti ono najbolje i posebno u ljudima nesposban za bilo koju vrstu emotivne bliskosti svi ljudi koje Majkl na svom putu sreće ne samo da izgledaju isto nego i zvuče isto (kao Tom Nunan (eng. Tom Noonan)). S tim u vezi, moramo se vratiti na značenje riječi Fregoli. Fregoli sindrom je rijedak poremećaj u kojem osoba vjeruje da su različiti ljudi u stvari jedna te ista osoba koja mijenja izgled ili se prerušava. Dakle, suštinski problem osobe koja pati od Fregolija je njena nesposobnost da uvidi posebnost u pojedincu. Upravo tu leži ironija, svojstvena Čarliju Kafumanu, jer čovjek plaćen da promoviše unikatnost svakog ljudskog bića je sam za to apsolutno nesposoban. S druge strane, na jednom mikroplanu, u pitanju je priča koja se intenzivno bavi pitanjem ljudskih odnosa, zaljubljivanja i odljubljivanja a koja se emituje kroz Majklov odnos sa Lisom, gošćom hotela i naizgled jedinom osobom na svijetu koja izgleda i zvuči potpuno drugačije (glas joj je dala Dženifer Džejson Li (eng. Jennifer Jaosn Leigh). Da li je to ljubav? Šta to znači biti čovjek? I šta je to bol? Šta je to biti živim? Ovo su samo neka od pitanja kojima se Kaufman bavio, u ovom, kao i bilo kojem drugom svom filmu. Rezultati su očaravajući.

Najbolji citat: “Each person you speak to has had a day, some other days have been good, some bad.”

 

6. Mad Max: Fury Road (Australia/USA), dir. George Miller

09. Mad Max

U posljednjih nekoliko mjeseci razvila se velika debata oko poente Milerovog (eng. George Miller) posljednjeg dijela, sada već, kultnog “Pobješnjelog Maksa” (eng. Mad Max). Da li je ovaj film remek djelo ili ne? Ako jeste, zašto? Šta je to što ovaj film čini posebnim? Zar u pitanju nije samo još jedan u nizu blokbastera? I tako dalje, i tako dalje, u nedogled. Kada je riječ o umjetnosti, obično se kaže da se o ukusima ne treba raspravljati; da svako ima pravo na svoje mišljenje; te da je na kraju krajeva umjetnost subjektivna. Iako ove tvrdnje u velikoj mjeri jesu tačne postoji nešto što možemo nazvati konsenzus, a u pitanju je skup nepisanih pravila na osnovu kojih možemo donijeti jasan sud o kvaliteti određenog umjetničkog djela. Subjektivnost nema apsolutno nikakve veze s tim. Možemo ne voljeti “Građanina Kejn”a (eng. Citizen Kane) ali ne možemo osporiti Velsov (eng. Orson Welles) enormni doprinos razvoju kinematografije kroz ovaj film. Možemo ne voljeti Hičkokovog (eng. Alfred Hitchcock) “Psiha” (eng. Psycho) ali ne možemo zanemariti činjenicu da je upravo “Psiho” bio ta prekretnica koja je sedmu umjetnost dovela do ove tačke. Ubiti glavnog lika u prvoj trećini filma prosto nije bila norma, niti se to do tada ikada desilo. Dakle, kontekst. Bez njega nijedno umjetničko djelo nema smisla. Značaj “Pobješnjelog Maksa: Cesta bijesa” leži u samom naslovu, odnosno u riječi “cesta”. Kao što znamo Milerov posljednji film je urađen u specifičnom žanru – Film ceste ili preciznije Roud muvi (eng. Road movie). U pitanju je žanr u kojem se radnja filma odvija tokom putovanja za vrijeme kojeg se junak mijenja, sazrijeva, postaje bolji ili gori nego što je bio na samom početku priče. Ovaj, kao i bilo koji drugi žanr podliježe epizodnoj strukturi. U svakoj epizodi javlja se novi izazov koji nam otkriva dio radnje a koji junak može preći ili ne. Ono što je izdvojilo ovo ostvarenje nije žanr sam po sebi nego činjenica da ga je Miler uspio u potpunosti ogoliti tako što ga je svojim rediteljskim postupkom destilovao i izvukao srž onoga što film ceste čini filmom ceste. Rezultat ove destilacije jeste ovaploćenje žanra u kojem je snimljen, jeste film koji ima svoju dramaturgiju ali koji isto tako jeste jedna neprestana akciona scena u trajanju od dva sata. Dva sata savršeno koreografisanog stimpank (eng. Steampunk) baleta ili možda bolje rečeno simpank Sirk du solea (fra. Cirque du Soleil). Ako vas ništa drugo nije zapanjilo – atmosfera, kamera, montaža, fantastična koreografija, scenografija, kostim, slika, činjenica da je svijet ovdje postao glavni lik – onda bi barem sam koncept i režijski postupak trebalo da vas ostave bez teksta, ako ništa iz poštovanja prema enormnom poslu koji je Miler bez greške obavio, jer ovaj film ne može poći za rukom svakome, da može, već bismo ga gledali.

Najbolji citat: “I live. I die. I live again.”

 

5. Youth (Italy), dir. Paolo Sorrentino

10. Youth

Okruženje u novom filmu italijanskog režisera Paola Sorentina (eng. Paolo Sorrentino) pod nazivom “Mladost” (eng. Youth), neodoljivo podsjeća na sanatorijum Berghof Manovog “Čarobnog brijega”. U “Čarobnom brijegu”, njegovom najznačajnijem djelu, veliki Tomas Man se bavi izolovanim pojedincem, izgubljenom dušom, kreativnim stvaraocem, te njegovom borbom protiv besmislenosti postojanja na šta su u velikoj mjeri uticali filozofi Artur Šopenhauer i Fridrih Niče, i kompozitor Rihard Vagner, pod čijim vođstvom je stvarao. Sorentinova “Mladost” se bavi istim pitanjima i problemima. U njoj je sanatorijum zamijenjen velnes centrom, a kako se radi o švajcarskim Alpama, možda je to čak i isti prostor. Ne mari jer poenta leži u atmosferi kojoj ovo mjesto, mjesto usporene nostalgične reminiscencije nekada slavnih umjetnika, daje život. Velnes centar tako postaje neka vrsta sopstvenog čistilišta unutar kojeg ostarjeli kompozitor Fred Balindžer (eng. Fred Ballinger) kojeg igra Majkl Kejn (eng. Michael Caine), pretili Maradona (igrajući samog sebe), Mik Bojl (eng. Mick Boyle) neostvareni holivudski režiser (Harvey Keitel), pokušavaju da izađu na kraj sa samim sobom i svojom prošlošću. Lagani ritam filma nas kroz izlazak iz apatije glavnog lika uvodi u introspekciju, odvajajući nas od zemlje, od realnog, poput levitirajućeg budističkog monaha, jednog od brojnih živopisnih posjetilaca ovog odmaralšta, koji sam po sebi predstavlja odraz publike, nas koji priču pomno pratimo. Drugim riječima, “Mladost”, baš kao i “Čarobni brijeg”, predstavlja živopisnu simfoniju života i smrti.

Najbolji citat:”I'm wondering what happens to your memory over time. I can't remember my family. I don't remember their faces or how they talked. Last night I was watching Lena while she was asleep. And I was thinking about all the thousands of little things that I done for her as her father. And I've done them deliberately so that she would remember them. When she grows up. But in time. She won't remember a single thing.”

 

4. A Pigeon Sat on A Branch Reflecting on Existence (Sweden), dir. Roy Anderson
11. Pigeon

Posljednji film iz Andersonove trilogije “Život”, pod nazivom “Golub sjedi na grani kontemplirajući o postojanju” (eng. A Pigeon Sat on a Branch Reflecting on Existence), je serija tabloa (fra. Tableaux), živih slika ili možda bolje rečeno vinjeta koje na prvi pogled možda nemaju nikakvu narativnu poveznicu, u klasičnom smislu. Međutim, Anderson nije režiser koji podliježe određenim pravilima niti se njegovi filmovi mogu okarakterisati kao klasični. Niti trebaju. Samim tim narativnu sponu možemo tražiti u samoj temi, švedskoj istoriji i postojanju dva lika čiji je zadatak da usrećuju ljude humorom, a koja na sebe preuzimaju ulogu protagonista. Putujući kroz prostor i vrijeme u potrazi za potencijalnim kupcima, Džonatan (eng. Jonathan) i Sem (eng. Sam) nas vode kroz priču o životu, smrti i iznenadnoj smrti. Linearnost i vrijeme za Andersona takođe ne predstavljaju posebno važne odrednice tako da se ne biste trebali iznenaditi u trenutku kada švedski kralj, Čarls XII, na konju ujaše u kafić da popije čašu vode pred svoju veliku bitku sa Rusijom. Poetičan, vizuelno bogat i pametan, lišen boje i dijaloga, na momente zastrašujuć, protkan prepoznatljivim crnim humorom i likovima lišenih ljudskosti i emocija “Golub sjedi na grani kontemplirajući o postojanju” je film koji zaslužuje apsolutnu pažnju pa čak i ako vam se uopšte ne svidi.
Najbolji citat: “I am happy to hear you are doing fine!”

 

3. The Revenant (USA), dir. Alejandro Gonzalez Inarritu

12. The Revenent

Terens Malik u paklu.
Na površini, “Povratnik” (eng, The Revenant) je priča o osveti. Međutim, kada zagrebete dublje, kada pređete korak dalje od očiglednog otkrićete da je “Povratnik” mnogo, mnogo više od toga. Iako na prvi pogled djeluje kao da se Injaritu odvojio od svog primarnog fokusa i ovaj, kao i svi njegovi prethodni filmovi, se može posmatrati kao studija ljudskog stanja unutar koje on preispituje opsesivnost, snagu volje, odlučnost, istrajnost. Najslabija karika “Povratnika” (i jedina) jeste zapravo priča kojom se Injaritu odlučio baviti, što je možda i razlog zašto mnogi ovaj film smatraju njegovim umjetničkim nazadovanjem, međutim, način na koji se Injaritu bavi datim tekstom nam govori da je to daleko od istine je bi “Povratnik” u rukama nekog drugog režisera bio jedan sasvim drugi film. Najvjerovatnije klasični vestern, umjesto istraživanje stanja ljudske duše, moći koje memorija ima nad nama, gubitka i roditeljske bezuslovne ljubavi. Koliko daleko smo spremni otići da bismo pronašli osobu koja je odgovorna za smrt našeg djeteta i doveli je pred lice pravde? Šta smo u stanju preživjeti? Napad medvjeda? Biti zakopani živi? Ekstremne temperature i uslove? Pad sa litice? Hju Glas (eng. Hugh Glass), kojeg igra fantastični Leonardo Dikaprio (eng. Leonardo DiCaprio), je spreman otići zaista daleko. Praćen odličnom glumačkom ekipom (od kojih treba izdvojiti Toma Hardija (eng. Tom Hardy)), tokom većeg dijela filma Leonardo provodi vrijeme sam, izgovarajući svega deset replika u filmu koji traje preko dva i po sata. Sva bol, patnja, agonija, sve dileme i lični sukobi kroz koje Glas prolazi oslikavaju se na licu i tijelu Leonarda Dikaprija uz pokoji jauk i zvuk negodovanja filtriran Glasovom povredom grla. Po prvi put Leonardo ne zvuči kao Leonardo. Po prvi put Leonardo ne izgleda kao Leonardo. Po drugi put, Leonardo daje maksimum sebe, ovaj put u daleko drastičnijim okolnostima.

Najbolji citat: “No… Revenge is in the creator's hands.”

 

2. The Lobster (Ireland, UK, France, Netherlands), dir. Yorgos Lanhtimos

13. The Lobster

Ako ste pogledali grčki film Dogtooth iz 2009. godina, onda znate da Jorgos Lantimos nije za svakoga. Njegovi filmovi traže strpljenje, otvoren um i dobar stomak. “Jastog” (eng. The Lobster), njegovo prvo ostvarenje na engleskom jeziku, sa Kolinom Farelom (eng. Colin Farrell) u glavnoj ulozi, nije izuzetak. Protkan karakterističnim crnim humorom, svojestvenim za filmove ovog genijalnog grčkog režisera, “Jastog” je podijeljen u prolog, dva čina i epilog, a prema prostoru igre, koji ne samo da pruža neophodan kontekst glavnom liku koji je u njih smješten (u odnosu na životne faze) nego i sam poprima karakteristike lika. U prvom činu, to je Hotel (eng. The Hotel), mjesto u kojem takozvani Samci dobijaju šansu da u roku od 45 dana pronađu adekvatnog partnera (heteroseksualnost i homoseksualnost su poželjene međutim, biseksualnost je strogo zabranjena kao i masturbacija dok je seksualna stimulacija bez orgazma obavezna i to svaki dan). U slučaju da im to ne pođe za rukom biće pretvoreni u životinju po svom izboru. Kako su ljudi obično dosadni, lišeni bilo kakve originalnosti i kreativnosti, svijetom su zavladali psi. Vođen raciom, Dejvid (Kolin Farel) odlučuje da želi biti Jastog. Oni žive u vodi i to preko 100 godina. I imaju plavu krv kao aristokrate. Ne smeta što se prilikom pravljenja specijaliteta mogu ubiti jedino direktnim spuštanjem u ključalu vodu. Brutalna smrt za dug život. Čini se kao dobra pogodba. U drugom činu, fokus se stavlja na Šumu (eng. The Woods), stanište Osamljenika (nekadašnji Samci), koji su igrom slučaja na vrijeme uspjeli da izbjegnu Transformaciju. Za razliku od Samaca, Osamljenicima je zabranjena bilo kakava vrsta fizičkog kontakta. U slučaju istog, prestupnicima se odstranjuju dijelovi tijela koji su napravili prekršaj. Riječ je, dakle, o dva ekstremno isključiva sistema čiji je zadatak zapravo ismijavanje upravo istih tih sistema, te besmislenih očekivanja da se ljudsko biće može isprogramirati prilagođavanjem unaprijed postavljenom sistemu.

Najbolji citat: “We dance alone. That's why we only play electronic music.”

 

1. Taxi Tehran (Iran), dir. Jafar Panahi

14. Taxi Tehran

Iranski reditelj, osuđen na ćutanje 2010, ponovo je progovorio. Njegov prvi film nakon hapšenja i postavljene zabrane (rezultat Panahijeve podrške demokratskom pokretu u Iranu), bilo je veličanstveno djelo pod nazivom “Ovo nije film” (eng. This is not a film) odigrano u potpunosti na jednoj lokaciji, u Panahijevoj kući koja je ujedno služila i kao set i kao kućni pritvor. Izbjegavajući formalno sve prepreke i zabrane postavljenje od strane vladajućeg sistema, Panahiju je pošlo za rukom da napravio film tako što ga nije snimio nego objasnio (film na USB disku prokrijumčarena je u Francusku, navodno u torti, gdje je premijerno prikazan na Festivalu u Kanu). Sljedeći, “Spuštena zavjesa” (eng. Closed Curtain) se bavio sličnim, ako ne i istim samoreferencijalanim temama i pitanjima u nešto promijenjenom maniru ali i dalje pod dobro poznatim ograničenjima. Odvijajući se u potpunosti u javnom prostoru, na ulicama Teherana, “Taksi” je film koji možemo smjestiti negdje između. Ovaj postupak poigravanja sa pitanjem javnog i privatnog daje filmu određenu notu koja je presudna za njegov uspjeh. Na konstantnoj granici između fikcije i realnosti (jer nikad nismo sigurni da li su njegovi putnici glumci ili slučajni prolaznici, da li je dijalog spontan ili unaprijed određen) Panahi (u glavnoj ulozi taksiste) nas vodi ne samo ulicama Teherana, što radi doslovno, nego i putem svog ličnog iskustva objašnjavajući nam postepeno sistem u kojem je prisiljen da (ne) radi. Njegova želja da nam to slikovito objasni poprima svoje krajnje oblike kada u njegovo auto, jedna poslije druge, udju dvije žene. Prva je njegova nećakinja Hana Saeidi, djevojčica koja nema više od deset godina, a koja po ulasku u taksi počinje da objašnjava svom ujaku zadatak koji je dobila u školi. Naime, učiteljica od njih traži da snime film koji će biti gledljiv i pogodan za prodaju. U prevodu to znači da film mora pratiti određena pravila postavljena od strane vladajućeg režima što je upravo jedan od razloga zašto je Panahi dobio zabranu snimanja filmova narednih 20 godina. Druga je Nasrin Sotoudeh, poznati iranski advokat za ljudska prava. Baš kao Panahi i Nasrin je završila u zatvoru pod optužbom za širenje propagande i zavjere s ciljem da naškodi državnoj bezbjednosti. I baš kao i Panahiju, i njoj je stavljena zabrana rada, doduše u nešto manjem trajanju, od 10 godina. Putujući u autu sa dvoje najznačajnijih iranskih boraca za slobodu govora i ljudska prava mala Hana dobija jednu od najvažnijih životnih lekcija: sve zabrane od strane iranskih vlasti protiv takozvanog “prljavog realizma” ne mogu potisnuti i izbrisati prljavu realnost u kojoj su oni trenutno primorani da žive, jer će ta realnost u digitalnom svijetu konstantnog video nadzora pronaći način i pogodnu kameru pred kojom će se odviti. Važno je samo imati priču koja treba biti ispričana. Džafar Panahi je ima. I zna kako je ispričati.

Najbolji citat: “They work in a way that let us to know they are watching us. Their tactics are obvious. First, they write you up a police record. Suddenly, you are accused of being an agent for Mossad, The CIA, or MI5. Then they tack on something about your morals, your lifestyle. They make your life into a prison. Although you are released from prison, but the outside world is only a bigger prison. They make your nearest friends into your worst enemies. After that you think all you can do is either leave the country or pray to return to that hole. So there is only one thing to do: not care.”

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


ucitavam...

Možda vas zanima

Netflix otkupio prava na film “Beverly Hills Cop 4” s Eddijem Murphyjem

DB

Tamna strana Netflixa: Sve što ne žele da se sazna o njima

DB

Akcija “Pero”: Pritvor osumnjičenima za izdavanje lažnih diploma

DB

Počela akcija “Novogodišnje srce”: Obradujte klince kojima treba pomoć!

DB

Banjaluka: Počinje Kestenburg!

DB

Vasiljević: Stanje predsjednika Srbije je stabilno

DB

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više