Izdvajamo

Nebojša Ristić: Kad mlidijah umreti…

Sreo sam je u holu njujorškog “Chelsea” hotela, onako pirgavu i raščupanu. Pitao sam je: “Mala, koga tražiš? Kris Kristoffersona? Pa ja sam Kris Kristofferson!” Ovako je uz lopovski osmijeh Leonard Cohen ispričao svoj susret sa Janis Joplin, koja ipak nije bila tako naivna da povjeruje da je nosonja ispred nje Kris, ali se sigurno nasmijala onim svojim škripućim i razoružavajućim smijehom. Kao i svi koje je dotakao šarm ovog kanadskog džentlmena i poete.

Prave vrijednosti, osim ako sagore jako brzo po mjeri lične destrukcije kao u slučaju Janis, traju jako dugo, skoro pa vječno, koliko je to moguće ljudskom rodu. U toj kategoriji je i junak naše današnje priče, koji je počeo jako kasno da svoje stihove pretvara u neke od najljepših pjesama u rokenrolu. Ako se uopšte i može govoriti o rokenrolu, obzirom da je on brend koji i pored bezbroj drugih kantautora, stoji na potpuno posebnom mjestu. A to je kao što znamo i najteže, „biti isti, biti slobodan, biti poseban, biti samo svoj.“

Osvrtati se na cijelu Cohenovu karijeru je praktično nemoguće na ovako malom prostoru, dovoljno je reći da je u onom striktno „akustičnom“ dijelu svoje karijere iznjedrio takva remek-djela kao što su “Suzanne”, “So Long Marianne”, “The Partisan”, “Famous Blue Raincoat” a onda nastavio da ih isporučuje, samo sad uvijene u elektroniku. Na kraju se obreo u, bez sumnje, za njega najprirodnijem ambijentu, uz veliki bend, besprekorno utegnut i vrhunski stilizovan. Tada je i krenula skoro neprekidna svjetska turneja, sastavljena od troipočasovnih koncerata, a što se najmanje očekivalo i serija sve boljih albuma, od kojih se onaj posljednji, “You Want It Darker” upravo danas pojavio.

Nakon prvog preslušavanja koje je odmah ostavilo odličan utisak, crv sumnje me je natjerao da posegnem za prethodnim “Popular Problems” i “Old Ideas”. Naime, nešto je ovdje pretjerano podsjećalo na već čuvene teme sa ovih albuma. I eto me, dođavola, kako na dan svjetske premijere novog albuma ja njuškam po starim albumima! A onda mi se samo kazalo… ne, ovo je posebna ploča koja na samo na prvi pogled (slušanje), zahvaljujući snažnoj personalnosti njenog autora, liči na njene prethodnice. Po svemu ostalom, ovo je, da ne budem zloguki prorok, skoro oproštajni i samrtni iskaz, “I'm ready my Lord” (Spreman sam Gospode moj).

Lako je sad, naravno, pametovati da je tako kad je i sam Cohen nedavno dao izjavu da je spreman da umre, ali iz svake, kako se to nekad govorilo, rilne ove ploče, izvire pomirenost sa tom neumitnošću. Ne samo kroz stihove, a nakon uzbune iz Štokholma, opet je odjednom ponovo postalo “in” pričati o poeziji, već i kroz muziku koja je svedenija nego ikad. Aranžmani su u potpunosti u službi opšteg utiska, bilo da su u pitanju gudači koji na momente dominiraju a ponekad su udaljeni, bilo tu i tamo tiha harmonika, a šta tek reći za ingenioznu upotrebu hora sinagoge koji za razliku od onog najčuvenijeg iz “Nabuka” ima tek ulogu još jedne boje u paleti tamnih tonova.

Iako Cohen nikad nije ni bio baš autor za plesne podijume, sad je tempo dodatno spušten, gotovo da, izuzev u predivnoj “Traveling Light”, nema ni pratećih ženskih vokala kao zaštitnog znaka. Samo Leonard koji šapuće više nego što pjeva: “I'm leaving the table, I'm out of the game” (Ustajem od stola, ne pratim dalje). Od ovog jula za tim stolom nema više ni goreopjevane Marianne, a riječi kojima se Leonard tada oprostio od svoje muze: “We are really so old and our bodies are falling apart and I think I will follow you very soon” (Mi smo zaista tako stari i naša se tijela raspadaju, mislim da ću vrlo skoro i ja tvojim putem), samo još više produbljuju utisak da je Leonard osjetio poziv gajdaša da mu se pridruži.

Malo je takvih albuma koji maltene dokumentaristički najavljuju odlazak svog autora, pada mi na pamet možda jedino Warren Zevon i njegov “Wind” i njegova sjeta prekriva dušu slušaoca baš kao i oni bolno tužni stihovi Curtisovi iz “Eternal”, “Decades” ili “Atmosphere”. Kako god, u nadi da rastanak ipak nije tako blizu, a kako nekako, protiv vlastite volje, namjere ili običaja, završavam ove kolumne stihovima njenih junaka, neka tako bude i ovaj put, sa porukom nade:

“Now so long, Marianne, it's time that we began
To laugh and cry and cry and laugh about it all again”

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

Možda vas zanima

Uplaćene subvencije ugostiteljima u zoni rekonstrukcije šetališta u centru Banjaluke

JG

Hrvatska zarađuje na tuđim nekretninama, dok sudije vijećaju

JG

Nešić: Borenović je “kralj kompenzacije”

JG

Јavni poziv za dodjelu podsticaja za mala i srednja preduzeća: Planirano oko milion KM

JG

Donesena odluka o dokapitalizaciji rudnika “Ljubija”

JG

Cvijanovićeva: Stranci značajno doprinijeli košmaru BiH

JG

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više