Izdvajamo

Monika Ponjavić: Westworld – Ponavljanje i Razlika (FOTO)


Prije nekoliko dana, na internetu je osvanula teorija čija je osnovna teza da se „Westworld“ u principu sastoji iz dva narativa samo naizgled smještena u jedan vremenski vrlo određen prostor, iz čega je proizašlo da je Vilijam (Jimmi Simpson) misteriozni „Čovjek u crnom“ (Ed Harris). Srž teorije kaže da je ono što gledamo zapravo vješto (režirano, snimljeno i montirano) skakanje iz jednog vremenskog okvira u drugi, koje se samo čini kao da se odvija u sadašnjem vremenu. Dokazi koji podupiru ovu teoriju su zaista obilati, kada malo bolje razmislite.

Najznačajniji na listi dokaza koji podupiru ovu teoriju jeste neobjašnjiva odluka dizajnerskog tima serije da se dizajn logoa parka u rasponu od samo dvije epizode dramatično promijeni, jer, ako obratite pažnju, vidjećete da je logo u trenutku kada Vilijam u park ulazi prvi put poprimio određeni retro dizajn 1970tih. Tokom epizode se to činilo kao neobičan postupak onima koji su uopšte i primijetili ovu promjenu, međutim u svjetlu ovog novog „otkrića“ kockice se počinju lagano slagati. Tu je naravno i podatak da Tedi (James Marsden) do sada još nijednom nije podijelio scenu sa Vilijamom, što je vrlo čudno, pogotovo ako u obzir uzmemo njihove putanje kretanja, interakciju sa istim likovima, te samu veličinu gradića u parku. Prateći istu radnju koja se iz epizode u epizodu odvija u beskonačnoj petlji, za očekivati je da ćemo određene trenutke naučiti napamet, te da će svaka, pa i najmanja, promjena postati i više nego uočljiva. Samim tim, zanimljivo je, na primjer, posmatrati trenutak u kojem Dolores (Evan Rachel Wood), stavljajući namirnice u bisage svog konja, dolazi u kontakt sa tri naizgled različita obožavatelja. Ono što je inherentno vezano za ovaj konkretni narativ, pa tako i sam trenutak, jeste činjenica da će Dolores uzeti namirnice, prići svom konju i stupiti u komunikaciju sa nekim od „domaćina“ ili „došljaka“ (u zavisnosti od iteracije) u datom trenutku. To je konstanta. Varijabla je osoba koja dolazi sa njom u kontakt, što je vrijedno analize.

w1

Kada smo ovu scenu posmatrali prvi put, uloga njenog „viteza na bijelom konju“ pripala je Tediju. Iz razgovora smo saznali da se Tedi i Dolores poznaju; da se Tedi nakon dužeg vremena ponovo vratio u grad, baš kao što je i obećao; te da je ovaj mladi par u određenoj vrsti romantične veze. Kada smo ovu scenu, u toj istoj epizodi, gledali po ko zna koji put, osoba sa kojom Dolores dolazi u kontakt, dok je Tedi bio zadržan na drugom kraju grada, je sada „Čovjek u crnom“. Iz njihove konverzacije saznajemo da on nju poznaje od ranije i da je sa njom provodio vrijeme, ako ništa onda barem u jednoj iteraciji (mada je tokom same scene snažno implicirano da se to dešavalo bezbroj puta do sada), dok ona, usljed konstantnog resetovanja, u datom trenutku uopšte nema taj podatak. U sljedećoj epizodi, skoro pred sam kraj, u istoj ovoj sceni radnja se odvija kako je i napisana dok je osoba koja joj pritrčava u pomoć sada Vilijam. „Čovjek u crnom“ se, vrlo zgodno, tokom epizode nalazio na sasvim drugom kraju parka dok o Tediju tokom ove scene uopšte nije bilo ni riječi. Iz susreta smo, sasvim očekivano, saznali da ni Dolores ni Vilijam nemaju prethodno iskustvo jedno drugog.

w2

Teoriji dalje doprinosi i decidna promjena u Tedijevom narativu. Kao što znamo, njegova svaka iteracija započinje u vozu, baš kao što se Dolores budi u svom krevetu, a trenutak prije nego što će se ponovo sresti sa njom, on provodi u lokalnom bordelu. Kažemo svaka, a pri tom mislimo na sve iteracije osim one u kojoj je Vilijam zauzeo Tedijevo mjesto kako u vozu, bordelu tako i u samom odnosu sa Dolores. Tu se sada sasvim prirodno nameće sljedeće pitanje – da li je Vilijam zauzeo Tedijevo mjesto ili je ipak obrnuto? Uzevši sve nabrojane parametre u obzir, čini se kao da se je ipak riječ o ovoj drugoj pretpostavci, prema kojoj je Tedi napravljen kako bi postao adekvatna zamjena za Vilijama u narativu prvog androida parka. Ukoliko je ta pretpostavka tačna onda bismo takođe morali pretpostaviti da je tokom ovog tridesetogodišnjeg vremenskog perioda u nekom trenutku sprovedeno ažuriranje i samog grada Svitvoter (eng. Sweetwater), glavnog mjesta radnje. Detaljnom analizom prostora u kojima Tedi, odnosno Vilijam žive i postoje, dovodi nas do određenih zaključaka prema kojim je sasvim izvjesno da se radi o različitim verzijama jednog te istog prostora. U Vilijamovom vremenu čini se kao da Mejv (Thandie Newton) nije vlasnik bordela, što u Tedijevom jeste. Ta uloga je sada pripala Klementini (Angela Sarafyan) na šta je možda i aludirano u epizodi tokom koje se Mejv borila sa problemom svojih „sanjarenja“. Uloga lovca na ucjene, koja obično pripada Tediju, sada je povjerena nekom nepoznatom liku koji samo podsjeća na Tedija. Povrh svega toga, kada stavite narative obe ove iteracije u direktan odnos i počnete da ih komparativno analizirate, shvatićete da se zapravo radi o potpuno različitim tekstovima. U Vilijamovom, američka vojska regrutuje slučajne, nasumično odabrane prolaznike; u Tedijevoj, šerif želi da mu se u potjeri priključiš baš ti (iskustvo je u međuvremenu personalizovano). Dizajn potjernice, kao i likovi za kojima se traga, drastično se razlikuju pa tako u novoj, savremenijoj iteraciji (Tedijevoj), riječi „mrtav ili živ“ su ispisane crvenom bojom, na potjernici stoji lik Hektora Eskatona (Rodrigo Santoro), dok nagrada iznosi 500$. U starijoj verziji (Vilijamovoj), riječi su ispisane crnom bojom, likovi sa potjernice su nam nepoznati a nagrada iznosi samo 100$ što nam govori o potencijalnom problemu inflacije u Americi. U trećoj epizodi Vilijam ubija svog prvog „domaćina“ prilikom čega i sam biva pogođen što je sada, u odnosu na prvu epizodu kada saznajemo da je ljudski život u parku potpuno bezbjedan, tretirano na sasvim različit način. Naime, tokom prve epizode Tedi, u odbrani, nemilice puca u lik Eda Harisa koji udare metka gotovo i da ne osjeti. U trećoj smo međutim, posvjedočili da ih Vilijam itekako osjeti. Samim tim sada se postavlja pitanje da li je lik Eda Harisa toliko već navikao na zadobijanje povreda da više ni ne obraća pažnju, za razliku od Vilijama koji je u šoku jer se vjerovatno radi o njegovoj prvom iskustvu „metka“ pa čak i virtuelnog; ili je tokom perioda od trideset godina došlo do tehničkog unapređenja parka, pa samim tim i oružja koje se u njemu koristi?

w-3

Ukoliko je teorija tačna, onda je publici na raspolaganje stavljeno simultano posmatranje i uzroka i posljedica. To i ne bi bilo toliko nekonvencionalno da je publici dato do znanja šta zapravo gleda, međutim, vještim prikrivanjem tragova stvara se određena atmosfera i pametno tkanje priče koja se ispostavlja kao jedna od najinteligentnije napisanih serija u posljednje vrijeme. Ona tako pretpostavlja da će Vilijamovo originalno iskustvo parka završiti katastrofom što će od njega stvoriti zlog „Čovjeka u crnom“, naspram svoje mlade verzije koja je kao što iz priloženog vidimo inherentno dobra. Ako bismo sada u ovog lika učitali i određena simbolička značenja, te njegovu generalnu pojavnost, prvenstveno kroz izgled kostima, naš argument bi mogao biti i sam kaubojski šešir kojem je pridana prilična pažnja tokom druge epizode. Naime, ako se sjećate, Vilijam je neposredno pred ulazak u park stavljen pred određenu vrstu izazova ili, bolje rečeno, dileme svedene na izbor boje šešira koja će upotpuniti njegov generalni izgled. Naravno ovdje je riječ o smibolici koju ove dvije „boje“ nose u sebi, o vjekovnoj, još uvijek neispjevanoj, borbi između dobra (bijela) i zla (crna). Samim tim Vilijamov izbor bijelog šešira (u potencijalnoj prošlosti) uopšte ne iznenađuje jer ukoliko je teorija tačna onda su ono što gledamo zapravo dvije priče postavljene u raskoraku od trideset godina i naseljene gotovo identičnim likovima, gdje bi Viijam, noseći crni šešir, predstavljao svoju uslovno rečeno zlu verziju iz budućnosti. Uslovno rečeno jer sama dramatizacija lika Eda Harisa upućuje na suprotno. Ovaj zaključak izvlačimo iz pretjeranog naglašavanja njegovih negativnih strana što kroz ponašanje, što kroz tekst, kostim pa na kraju krajeva i režijske postupke. Čini se kao da su se autori serije dobro pomučili da ovog misterioznog lika oslikaju negativnim svjetlom. S druge strane teoriji doprinosi i podatak prema kojem androidi, kao što znamo, ne stare, što nam uveliko otežava posao traženja određenog diksontinuiteta u narativu, te činjenica da uprava parka (još uvijek) nije došla u kontakt sa Vilijamom. Pored toga, tokom ove posljednje epizode dobili smo i uvid u sam začetak parka koji se, vrlo interesantno, dešava upravo u ono vrijeme od prije nekih tridesetak godina kada su doktor Ford i misteriozni Arnold zajedničkim snagama gradili budućnost. To je takođe bilo i vrijeme „kritičnog neuspjeha“ (eng. critical failure) za koji znamo da se takođe desio prije trideset godina. Informacije koje smo dobili od Forda su svakako nedovoljne jer cilj je držati publiku u mraku što je duže moguće kako bi se misterija održala živom.

w4

Ono što jesmo dobili je početak nečega za čim tragamo u svim detaljima dosadašnjih epizoda, a to je pozadinska priča, kontekst, veoma slično onome što doktor Ford baš u ovoj epizodi počinje da uvodi liku Tedija. Kroz diskretne naznake Fordovog odlično konstruisanog monologa, doznajemo nešto više o Arnoldu, njegovom kolegi i saradniku na projektu parka. Arnold je, kako saznajemo, bio pedantni genije, veoma zainteresovan za metafizičke aspekte androida, njihov identitet, te odnos sa čovjekom. Svoj život je završio u parku, pod još nerazjašnjenim okolnostima, ali sa naznakom da je učinio grešku posmatranja androida kao svjesnih bića. Ovu grešku Ford naglašava Bernardu (Jeffrey Wright), ukazujući nam na arhetipsku problematiku oca koji se još nije pomirio sa gubitkom sina, dok se pri tom nalazi na omnipotentnom položaju Tvorca stanovnika parka. Time se još snažnije uspostavlja paralela sa nesrećnim Arnoldom, čiji se odjeci čuju kroz neobjašjnivo ponašanje androida, koji ga spominju, kao „glas Boga“, uprkos redovnim čišćenjima svoje memorije.

w5

Bilo kako bilo, sada je jasno da je Bernard Louv, pored Arnolda, jedan od glavnih uzročnika trenutnog stanja stvari. Iako znamo da je doktor Ford, posredstvom „sanjarenja“, direktno odgovoran za evidentne promjene u ponašanju „domaćina“, čini se da je ipak Bernard taj koji je indirektno zasadio određeno sjeme koje je „sanjarenjima“ i dalo takvu vrstu moći. Ako bismo se sada koncentrisali uglavnom na stvari koje su nam poznate, mogli bismo izdvojiti, na primjer, činjenicu da Bernard već neko vrijeme održava tajne sastanke sa Dolores, pokušavajući da unutar njih inicira smislene, konstruktivne razgovore, isprekidane brojnim pitanjima koja nisu nužno dio niti jedne poznate rutinske dijagnostike. Pored toga, Bernard je sada počeo da pribjegava i nekim neoortodoksnim metodama analize, poput uvođenja lektire u život svog omiljenog androida. Ove sedmice je, simbolično, u pitanju bila knjiga „Alisa u zemlji čuda“, tematski prikladan izbor, pogotovo kada u obzir uzmemo da se ovdje radi o seriji čiji likovi žive u realnosti koja je izvan njihove kontrole, odnosno koju oni prosto nisu u potpunosti sposobni razumjeti. U nekoliko rečenica, pogleda u prošlost, te kroz jedan video poziv, uspjeli smo saznati nešto više i o njegovoj pozadinskoj priči. Riječ je o čovjeku koji je na tragičan način izgubio sina, što je posljedično dovelo i do urušavanja braka.

w6

Međutim, najinteresantniji trenuci su se odvijali tokom događaja po kojima je epizoda i dobila naziv. U prvom, riječ jenbo zalutalom članu grupe okupljene oko vatre, čija svrha postojanja u parku nije do kraja u potpunosti objašnjena. Iz ove priče smo prije svega saznali da su samo pojedini “domaćini” programirani da rukuju oružjem pa tako, između ostalog, i zalutali član, bez kojeg je ostatak grupe ušao u petlju, usljed nemogućnosti da zapale vatru, jer niko od njih nije programiran da rukuje sjekirom. Dio tehničke ekipe parka po naređenju ulazi u virtuelni prostor kako bi riješili problem i pronašli zalutalog člana. Pred sam kraj epizode to im polazi za rukom, međutim, tokom krvave dijagnostike, koja podrazumijeva odsjecanje glave, dolazi do komplikacije završene samoubistvom androida. S druge strane, tokom poslednjeg razgovora sa Dolores, Bernard, potpuno svjestan svojih postupaka i eventualnih posljedica, odlučuje da ne uradi ništa po pitanju njenog ubrzanog razvijanja svijesti. Po povratku u park, Dolores, ovaj put bez Tedija, dolazi kući gdje pronalazi mrtvog oca, svjedoči ubistvu majke (čije lice još uvijek iz nekog razloga nismo vidjeli), izlažući se tako direktnoj opasnosti od strane grupe kriminalaca sačinjene iz “došljaka” i “domaćina”. Stjerana u ćošak, Dolores ulazi u određeno stanje konfuzije prisjećajući se nekih prošlih iteracija, unutar kojih je iznova proživljavala isti ovaj trenutak, međutim ne nužno sa i od strane istih muškaraca. Slike prošlosti i budućnosti počinju da se neumoljivo spajaju stvarajući kakofoniju u njenoj glavi. Što je nekada bio njen otac Piter sada je to nekadašnji konobar u lokalnom bordelu, što je nekad bio “Čovjek u crnom” sada je to “domaćin” koji iz noći u noć kasapi porodicu Abernati. U strahu za sopstveni život, Dolores uzima pištolj (čije porijeklo nije sasvim jasno), bez obzira na to što i ona, baš kao onaj zalutali drvosječa iz prethodne priče nije programirana za rukovanje oružjem. Međutim, da li usljed “sanjarenja”, Arnoldovog koda ili Bernardove odluke da je izbavi iz petlje, Dolores, svojom progresivnom, gotovo magičnom evolucijom, postiže nemoguće poništavanjem svog programa i povlačenjem okidača dostižući potpunu slobodu. Sljedeća scena, kojom se epizoda i završava, nas vodi u prostor daleko izvan grada, i njen novi susret sa Vilijamom. Vješto režirana sekvenca, koja za cilj ima uljuljkavanje publike u postojeći narativ, tjerajući nas da vjerujemo u konkretnu vremensku odrednicu, dovodi do neminovne dileme: Da li je ovaj susret smješten u „sadašnje“ vrijeme, gdje se događaji odvijaju linearno i u kontinuitetu (Bernard podstiče svjesnost kod Dolores – Dolores povlači okidač i bježi – Vilijam je dočekuje negdje u divljini) što bi poništilo teoriju sa kojom smo i počeli ovu recenziju, ili je pak riječ o iskrivljenoj percepciji i isprekidanom nelinearnom narativu koji samo dijelom pripada „sadašnjem“ vremenu (Dolores povlači okidač usljed slobode koju joj je poklonio Bernard), a dijelom periodu od prije tridesetak godina, i to vezanom isključivo za kraj epizode (Dolores pada Vilijamu u naručje nakon bijega od neke druge opasnosti, u nekoj prethodnoj iteraciji) što bi je potvrdilo?

Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 5/5

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Kako su hrvatski vojnici “ubili” najveći partizanski spomenik? (FOTO)

DB

Sprema se biografski film o Hulku Hoganu

DB

Sahrana Šabana Šaulića sutra u Aleji zaslužnih građana

DB

“Orlovi” pali u Estoniji! (VIDEO)

DB

Varali građane putem SMS poruka i Facebooka, zaradili 83 000 KM!

DB

Pucnjava u Minhenu: Hrvat ubio kolegu, pa presudio sebi!

DB

1 komentar

KND Subota, 22.10.2016., 23:43 at 11:43 pm

Nevjerovatno komplikovano. prica zasluzuje paznju ali radnja za sada ne.

Odgovor

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više