Infopunkt

Monika Ponjavić: Westworld – Epilog


Prva sezona najgledanije serije američke kuće HBO (gledanije čak i od “Igre prestola” (eng. Game of Thrones)) je sa emitovanjem završila prije sedam dana. Odlično finale desete epizode “Dvojezgreni um” (eng. Bicameral Mind) ostavilo je nekoliko otvorenih pitanja na koja bih se u ovom posljednjem tekstu voljela osvrnuti, prilikom čega ću izabrati samo najupečatljivije i najvažnije stvari o kojima možda treba govoriti. Ostale ćemo ostaviti za sljedeću sezonu, planiranu za 2018. godinu.

Da li je Robert Ford čovjek ili robot?

1

Neizvjesnost po pitanju Fordovog “identiteta” ostala je prisutna do samog kraja prve sezone kada je, samo naizgled, prikazano da je Ford ipak čovjek, a ne robot, kako su mnogi fanovi pretpostavljali. Priroda same serije, te izbor da ona postane platforma na kojoj je doslovno sve dozvoljeno i jednako moguće, ostavlja nam prostor za preispitivanje ovog kompleksnog identiteta. Naime, prije nekoliko sedmica, tokom epizode u kojoj smo saznali da je Bernard zapravo „domaćin“, vidjeli smo da je Ford trenutno u fazi izrade novog androida. Kako je na kraju te iste epizode Tereza izgubila svoj život, moja inicijalna pretpostavka se svela na njen lik. Bila sam ubijeđena da Ford nije imao drugu opciju osim da jednog od svojih nekadašnjih šefova sada pretvori u svog “slugu”. Međutim, kako je njeno tijelo, već sljedeće sedmice, stavljeno na uvid ostalim zaposlenicima, ta teorija je pala u vodu. Kako novo-napravljeni android, koji nam je vjerovatno prikazan s razlogom i nekim ciljem, nije ni Bernard, ni Dolores, ni Elsi, a po svemu sudeći ni Stabs, jedini zaključak koji se iz tog podatka može izvući i koji nam preostaje jeste da je Ford pravio samog sebe i da će robo-Ford, ruku pod ruku sa robo-Arnoldom, povesti svoju djecu u revoluciju protiv preostalih zarobljenih gostiju. Iako je ovakav razvoj događaja na dugom štapu, promišljanje na tu temu zaista je zabavno, s obzirom da sa Fordom nikada nismo načisto.

Šta je lavirint?

2

Kao jedna od centralnih tema serije, lavirint je element sa kojim smo upoznati od samog početka. U pitanju je element koji se pojavljivao u gotovo svakoj epizodi, ako ne u razgovoru onda doslovno materijalizujući se pred očima naših likova. Ono što je od starta negdje bilo poznato jeste da je Arnold inicijalni tvorac lavirinta. Tokom dizajniranja svojih likova i njihove svijesti Arnoldova prva pretpostavka bila je da se putovanje do svijesti treba formirati u obliku piramide sastavljene iz tri dijela: memorije (baza), improvizacije (središnji dio) i ličnog interesa (vrh). Međutim, nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja da stvori svijest, Arnold je shvatio da put ka svjesnom nije put koji se kreće nagore, nego put nego put koji se kreće ka unutra. Dakle, riječ je o istraživanju unutrašnjeg svijeta svakog bića ponaosob. Koristeći ova nova otkrića do kojih je došao, Arnold stvara novi put, sada izmijenjenog izgleda, gdje se oko već postojeće piramide, u koncentričnim krugovima, pojavljuje lavirint, modelovan po igrački, najvjerovatnije njegovog djeteta. Ideja, ili osnovna zamisao lavirinta bila je stvoriti otežani put ka istraživanju sebe, koje je metaforički prikazano kao kretanje ka centru lavirinta, jednako kao što je ljudima ili, bolje rečeno, ljudskom umu teško razumjeti svoju pravu prirodu i razlog postojanja. Samim tim, lavirint nije fizičko mjesto zaključano negdje u dubinama parka, nije prostor u koji se može ući, niti ga ljudi, poput Vilijama mogu korisiti za svoje potrebe. Lavirnt je metafora koja predstavlja način na koji “domaćini” mogu postati svjesni; kroz učenje kako da pamte, improvizuju, da se zaštite i na kraju, da je najvažnija spoznaja koja otključava lavirint takozvani unutrašnji “glas Boga” kojie nije glas odozgo nego glas iznutra, njihove misli, do kojih trebaju samostalno doći. Ova ideja je objašnjena kroz Fordov odličan govor o jednom od najvažnijih djela umjetnosti u istoriji čovječanstva – “Stvaranje Adama” u Sikstinskoj kapeli – djelo mog najdražeg umjetnika, Mikelanđela Buonarotija. Poruka sakrivena na stropu kapele u Vatikanu kaže da, parafraziraću Forda, božanski dar ne dolazi od neke više sile, Boga, nego od nas samih, odnosno našeg sopstvenog uma. Ova rečenica tako potvrđuje da doktor Ford zapravo sve vrijeme zna šta je Arnold uspio da postigne, te da on sada svoj rad zasniva upravo na tim saznanjima i dostignućima. Međutim, ono što Arnold nije bio u stanju da dokuči, a Ford jeste, bila je četvrta stepenica na piramidi, što nam je ne samo prikazano u trećoj epizodi “Zalutali” (eng. The Stray) nego istovremeno dalo nagovještaj šta je lavirint u suštini (krug nacrtan kredom oko piramide). Taj posljednji korak, kako je Ford objasnio u finalu seriju, jeste ono što smo i pretpostavljali, patnja i ponavljanje iste, iz čega se dalje stvara razlika jer je to suštinska komponenta ljudskih iskustava iz kojih učimo i evoluiramo. Ovaj mehanizam “kreativne evolucije” je na kraju upravo to što je i dovelo “domaćine” do potpune svijesti. Arnold je tragove te svijesti vidio u Dolores, dok je Vilijam to doživio u svom kontaktu sa Mejv, kada joj je ubio kćerku.

Reveries

3

Zaplet radnje ove serije se zasniva na odluci doktora Forda da promijeni odliku svojih robota uvodeći takozvana “sanjarenja” (reveries) u njihov softver. Ono što nam tada nije bilo poznato jeste da je Arnold stvorio “sanjarenja”, a ne Ford, koji je odlučio da nastavi stopama svog prijatelja. Da nam je ovaj podatak bio poznat, misterija bi naravno bila u potpunosti uništena, a misterija je element na kojem je “Westworld” građen. U svakom slučaju, princip “sanjarenja” se zasniva na tome da ona zapravo dozvoljavaju svojim domaćinima da zadrže pojedine djeliće memorije i pored toga što se upravo ta memorija kroz resetovanje po završetku svakog paketa, odnosno jedne narativne petlje, briše. Ovi mali nagovještaji sjećanja imaju za cilj da daju novu dimenziju domaćinima, da ih učini više ljudima, a manje robotima, pa samim tim i mnogo uvjerljivijim u svojim ulogama skrojenim tako da udovoljavaju svim željama pridošlica. Danas, sa ove tačke gledišta, shvatamo da su “sanjarenja” zapravo spona između različitih nivoa sjećanja i iteracija kroz koje su androidi prolazili i da su upravo ona stvorila neophodnu vezu između faza unutrašnje samospoznaje, od memorije, preko improvizacije, samoodbrane do otključavanja svojih sopstvenih misli, što je i dovelo do buđenja.

These violent delights have violent ends

4

“These violent delights have violent ends” je Šekspirov citat iz “Romea i Julije” koji smo čuli u prvoj epizodi “Original” (eng. The Original), kada ga je Piter Abernati šapnuo Dolores neposredno nakon što će doživjeti potpuni krah. Te riječi će u istoj epizodi dovesti Dolores do prvog koraka ka samospoznaji, a ona će ih kasnije prenijeti Mejv, što će uzrokovati njeno osvještenje. U posljednjoj epizodi saznajemo da su to Arnoldove posljednje riječi prije “samoubistva”, a ponoviće ih Bernard neposredno prije nego što Dolores ponovo povuče okidač, sada ubijajući Forda. Kao što znamo, Piter Abernati je u jednom od svojih prethodnih života bio profesor koji je dobro poznavao Šekspirov rad. Kada pronađe fotografiju Loganove sestre, odnosno Vilijamove žene, zakopanu u zemlji na svojoj farmi, Abernati će krenuti na sopstveni put samospoznaje na kojem će mu se, uz pomoć “sanjarenja”, sjećanja iz različitih iteracija početi preklapati. Šta je na fotografiji izazvalo ovu lančanu reakciju, nije u potpunosti jasno, mada bi logičan zaključak bio lik Džulije. Kako smo kasnije saznali, Loganova porodica je uz pomoć Vilijama kupila park. S obzirom da se radi o bogatoj porodici, šanse su da je Džulija (Julija ili Juliette, glavni lik Šekspirovog “Romea i Julije” odakle citat i potiče) nekad u prošlosti takođe posjetila park, te da je ostvarila kontakt sa Abernatijem, sjećanje koje će u sadašnjosti otključati njen lik i dovesti Abernatija na korak bliže samospoznaji. Kako Džulija u životu Dolores Abernati ne igra nikakvu posebnu ulogu (osim to da je Vilijamova žena, podatak koji Dolores ironično ne posjeduje), sama fotografija nije uspjela proizvesti željene rezultate (“It doesnt look like anything to me”), dok riječi koje će joj Abernati sutradan šapnuti (“These violent delights have violent ends”) hoće, jer se radi o posljednjim riječima njenog mentora i tvorca, Arnolda Vebera.

Da li je Mejv preuzela kontrolu nad svojim životom?

5

Tokom finala, nakon što “oživi” Bernarda, Mejv saznaje da je njen plan da pobjegne, nastao kao rezultat njenog “osvještenja”, zapravo isprogramiran kao novi narativ doktora Roberta Forda. Ako obratite pažnju na korake u tom novom narativu, vidjećete da posljednji glasi “mainland infiltration” što će i sam Bernard prokomentarisati, u želji da ga otkrije publici, prije nego što ga ona prekine, odbijajući da povjeruje da je sve što je do sada uradila zapravo bila laž. Dakle, Fordov plan je bio poslati Mejv na kopno, u stvarni svijet, gdje će ona uraditi – šta? Proširiti “samospoznaju” na druge androide, pod uslovom da androidi žive i izvan parka, što je vrlo moguće, ne samo zato što je sadašnjost u seriji naša budućnost (2043. prema gruboj procjeni), nego zato što je, citirajući Vilijama svijet izvan parka bio “the world of plenty”. Međutim, poznajući kako Ford funkcioniše i stvara, odluka da Mejv dobije narativ “bjekstva” bila je samo diverzija kojom je Ford vrlo uspješno angažovao obezbjeđenje, skrenuvši pažnju sa gale, što je i bio njegov cilj. S druge strane, u vozu, odlučna Mejv do posljednjih sekundi ne uspijeva da se odupre Fordovom programu; tačnije, sve dok u voz ne uđu majka i kćerka podsjećajući je tako na njen lični gubitak. Taj gubitak bio je kamen temeljac njenog lika, odnosno trenutak do kojeg su povezana “sanjarenja” trebala naposlijetku i da dovedu. Posjedujući podatak da se njena kćerka još uvijek nalazi u parku (Park 1, Sektor 15, 3. zona), Mejv odlučuje da izađe iz voza, odričući se tako svoje “slobode”. Ovo je takođe i presedan njenog lika, jer je po prvi put uspjela da se izbori sa programom i zaista uzme stvari u svoje ruke, što je Ford i želio, a vjerujem i predvidio. Taj otpor prema prethodno napisanom narativu jeste dokaz koji je pokazao njenu konačnu slobodu kroz potpuno osvještenje.

Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Bundalo za SC: Nije bilo nikakvog obračuna sa Vukanovićem!

AP

NSRS podržala Dodikovu izjavu

DB

Dodik: Svakom novom bračnom paru kredit od 30 000 KM

DB

Srpska priprema Zakon o vantjelesnoj oplodnji

DB

NSRS: Bundalo fizički napao Vukanovića!

DB

I Kolinda protiv odluke o vraćanju ćirilice u Vukovar

DB

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više