Izdvajamo

Monika Ponjavić: Westworld – These violent delights have violent ends (FOTO)


Uredno zapakovano finale prve sezone američke serije „Westworld“ izbjeglo je zamku u koju serije zasnovane na misterijama, poput „Izgubljenih“ (eng. Lost), često upadaju, zadovoljivši tako očekivanja većine svojih fanova.

Posljednja epizoda, pod nazivom „Dvojezgreni um“ (eng. The Bicameral Mind), odagnala je sve naše sumnje, ukoliko smo ih uopšte i imali, ne samo po pitanju identiteta Eda Harisa, nego i uloge koju je Dolores (Evan Rachel Wood) zauzela u narativu misterioznog Vajata, Fordovog (Anthony Hopkins) motiva u cijeloj priči, vremenima koje smo pratili i slično.

1

Dakle, kao što smo i očekivali, „Čovjek u crnom“ (Ed Harris) jeste starija verzija Vilijama (Jimmi Simpson), što je za sobom povuklo i podatak da smo de fakto sve vrijeme posmatrali tri različita vremena jedne vremenske linije i to kroz Dolores, jedine jasne konstante ovog svijeta. Dolores je, kao što smo i pretpostavili, lik Vajata, baziran na prošloj verziji sebe, ali i na Arnoldu Veberu (Jeffrey Wright) koji je kroz nju, a prije 35 godina, počinio samubistvo i to u cilju spriječavanja svog partnera, doktora Roberta Forda, u naumu da otvori park i izloži njihove skoro svjesne kreacije na milost i nemilost gomili bahatih, nemilosrdnih bogataša, lišenih morala, etike, te generalno bilo kakve empatije i saosjećanja.

2

Ista premisa na kojoj je „Westworld“ baziran, o čemu smogovorili prošle sedmice – koja kaže da se izlaganjem androida konstantnim stanjima intenzivne patnje i bola postepeno dolazi do stvaranja svijesti – primijenjena je i na Forda, koji doduše nije robot. Bez obzira na činjenicu da se radi o ljudskom biću, tek po iskustvu tragedije na sopstvenoj koži (nasilni gubitak partnera), Ford, konačno shvativši svoju svrhu unutar parka, počinje da radi na višegodišnjem, tajnom programu, čiji je cilj od svog samog začetka bio jasno definisan – postići ono što Arnold nije, odnosno dovesti androide do potupne svijesti. Dakle, govorimo o Fordovom nastavku Arnoldovog rada, usljed čega su njegovi motivi konačno razotkriveni i dati publici na uvid. Na jedan suptilan način, u posljednjem činu ove priče, dolazi do izjednačavanja ova dva lika, po kojem Ford, preuzimajući i integrišući Arnoldovu filozofiju u svoj rad, u očima publike na kraju ipak postaje pozitivac, voljan i spreman da pogine zarad dobrobiti njegovih androida, baš kao što je i Arnold bio, prije 35 godina. Tragičnost ove gotovo roditeljske ljubavi dodatno je pojačana Fordovim izborom samog načina na koji će napustiti ovaj svijet. Kao Arnold, i on bira Dolores, njihovog prvog, mentalno najjačeg androida koji je, sasvim namjerno i sa jasnim ciljem, prvi uspio da dođe do apsolutne svijesti. Razlika između ova dva samoubistva, pored toga što je tokom samog čina Arnoldova publika već bila mrtva, za razliku od Fordove koja će tek biti, leži u tome da u prvom slučaju Dolores nije potpuno svjesna, dok u drugom jeste. Ova razlika se ogleda u činjenici da je u prošlosti Dolores bila zapravo svjesno izmanipulisana od strane Arnolda, koji ju je, koristeći svoj glas kao njen lični „glas Boga“, naveo na svoje sopstveno ubistvo.
S obzirom da Dolores tada još uvijek nije bila na poželjnom stepenu svog evolutivnog razvoja, Arnold nije ni imao drugi izbor.

3
Danas, u sadašnjosti, kada je Dolores kroz fizičku konfrontaciju sa Vilijamom konačno otključala „lavirint“, odnosno metaforu za svoj puni potencijal i svijest, što je prikazano kroz zvučnu promjenu njenog unutrašnjeg glasa (Arnold-Ford-Dolores), Ford nije morao posezati za istim metodama kao njegov partner kako bi postigao svoj cilj. Naprotiv, njegovo je bilo ispričati priču, dati kontekst sada osvještenoj Dolores i pružiti joj izbor, zasnovan na principu slobodne volje. Dolores, a ne Ford (ili bolje rečeno Dolores pod uticajem njegovog programiranja), je ubila Forda čime ovo postaje čin ubistva naspram čina samoubistva Arnolda Vebera, kojeg je takođe ubila Dolores. To je razlika.

4

Filmografija, ali i vizuelni stil, Kristofera Nolana (Christopher Nolan) osnovna je indicija koja me je dovela do lakog uviđanja različitih vremena i shvatanja da je Vilijam zapravo Ed Haris. Njegov brat, Džonatan Nolan (Jonathan Nolan), tvorac ove serije, bio je ključni igrač u pokretanju tri osnovne priče koje će Kristofera lansirati u zvijezde. Riječ je naravno o filmu „Memento“ (eng. Memento, 2000), nastalom po kratkoj priči „Memento Mori“, o čemu sam govorila u jednoj od prethodnih recenzija istog naziva, zatim „Prestiž“ (eng. The Prestige, 2006) i na kraju „Međuzvjezdani“ (eng. Interstellar, 2014). Zajedničke teme za sva tri ova filma, pored ljubavi koja, kako se ispostavlja, stoji u samom centru „Westworld-a“, jesu percepcija sjećanja i vrijeme. „Memento“ prati život emotivno oštećenog čovjeka koji načelno postoji u dvije različite vremenske petlje. Pateći od anterogradne amnezije, vođen ljubavlju prema svojoj mrtvoj ženi (Jorja Fox), Leonard Šelbi (Guy Pearce) je osuđen na konstantno ponavljanje svojih radnji, pa samim tim i grešaka. U „Westworld-u“, ta mogućnost lakog brisanja sjećanja likovima poput Bernarda, Mejv (Thandie Newton) ili Dolores predstavljaju srž tragičnosti ove priče. Tragičnost ponavljanja, kao očigledne paralele povučene između svih Nolanovih likova, je upravo to što je odredilo Vilijama, najtragičnijeg lika ove odlične priče.

5

– Znam da je ne mogu vratiti…ali ne želim da se budim ujutru misleći da je još uvijek tu. Ležeći, ne znajaći…koliko dugo sam sam. I kako…kako da mi bude bolje? – glasi, sada već poznati, govor Leonarda Šelbija koji se, u ovom novom kontekstu, itekako može primijeniti na Vilijama, baš kao i situacija u kojoj se našla Sara (Rebecca Hall), lik nesrećne žene Alfreda Bordena (Christian Bale) iz filma „Prestiž“. Biti konstantno izložen zaboravu od strane osobe koju voliš, i obrnuto, okrutna je kazna i pakao. I zaista, kako su Vilijam, Leonard ili Sara mogli zacijeliti i nastaviti dalje sa svojim životima kada su ljudi koje su voljeli, počevši od Dolores preko gosođe Šelbi do Alfreda, naprosto nestali? Nestali iako fizički prisutni, jer su njihova sjećanja, misli i ljubav, kao proizvod svega unutrašnjeg, ono što je činilo jezgro i suštinu njihovog bića, nestali.

6

Trenutak kada, nakon bjesomučne potrage i krvoločnih ubistava svih onih koji su joj na neki način naudili, Vilijam konačno pronalazi Dolores, samo da bi prisustvovao trenutku u kojem konzervu namijenjenu njemu podiže neki drugi, potpuno nasumičan i nevažan gost u parku, slomio mi je srce. U principu, ne znam šta je gore, zaboraviti, biti zaboravljen ili doživjeti starost bez da se osoba koju istinski voliš uopšte fizički promijeni. Iako smo od samog početka znali da njihova priča nema niti može imati srećan kraj (osim da je doktor Ford napravio androida prema Vilijamovom liku i u njega ugradio njegovu svijest), samo otkriće načina na koji su se stvari odigrale bilo je krajnje uznemirujuće. U nemogućnosti da se iznese sa idejom da se ljubav (pa čak i ona prema androidu) može desiti jednako lako kao što može i nestati, taj čin brisanja ljubavi s jedne strane i osjećaj gotovo vječne naklonosti i ljubavi s druge je ono što je naposlijetku Vilijama i uništilo kao čovjeka, a njegovu ženu, Loganovu (Ben Barnes) sestru, odvelo u sigurnu smrt trideset godina kasnije.

7

Tema zaborava od strane osobe koju voliš najviše na svijetu je tema koju je „Westworld“ na odličan način iskoristio i primijenio u praksi, na svim svojim likovima. Ljubav i patnja, kao osnovni elementi koji nas pokreću i čine ljudima, je upravo ono što je Ford pokušavao da ugasi u svojim kreacijama. Lišen očinske ljubavi, zapostavljen od strane majke i brata, načelno sam, Ford, čovjek koji je iz epizode u epizodu uporno tvrdio da nije nostalgični tip, kontradiktorno se grčevito držeći patnje i bola prouzrokovane smrću najboljeg prijatelja, dolazi do krucijalne spoznaje i ostvarenja Arnoldove posljedne i jedine želje. Ista ta spoznaja vuče Vilijama nazad u park proteklih trideset godina, baš kao što navodi sada potpuno svjesnu Mejv, koja zaista jeste u kontroli nad sopstvenim životom, da se vrati nazad u park u potrazi za svojom izgubljenom kćerkom, prkoseći tako Fordovom inicijalnom planu i programiranju što je i bio njegov krajnji cilj. Androidi su konačno slobodni. Slobodni da uzvrate udarac.

Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 5/5

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Bez struje kompletno područje Bileće, Gacka i Nevesinja, te veći dio Trebinja

DM

Olujni vjetar devastirao Gradski park u Trebinju (FOTO)

DM

Najavljen zajednički film Betmena i Nindža kornjača

SD

Svečano otvoren 47. fest: U slavu filma i Dušana Makavejeva

DM

Vrijeme danas sunčano uz jak, na udare i olujni vjetar

DM

AMS RS: Oprez zbog mogućih odrona i urušavanja stabala

DM

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više