Izdvajamo

Vuk Bačanović: Protiv “radovanizma”


Neki dan me veoma obradovalo postavljanje ploče Nikoli Koljeviću na njegovoj rodnoj kući u Banjaluci. Njegovi dnevnici i zapisi nesumnjivo svjedoče da se radilo o čovjeku mira u potpuno varvarskim vremenima i sredini. Dnevnik koji je vodio dragocijen je ponajviše iz jednog razloga: svjedoči o tome kako Srbi sve rade na ho-ruk, zbrda-zdola, neorganizovano i u afektu i kako im, uvijek, polazi za rukom da uludo prokockaju sve svoje prilike. Tako je, valjda, i uspjelo da na čelo srpskog naroda, u osudnom trenutku, dođe ličnost kalibra Radovana Karadžića. Lidera koji će u istoriju, umjesto kao odgovoran i, prijeko potreban, racionalan lider, ući kao sumanuti vrač koji ruskom književniku, na lošem engleskom, recituje: “D siti brns lajk tamjan in d čurč” (“Grad gori kao tamjan u crkvi”).

Era je trampizma. Politika je iz liberalnog opravdanja ubistava tobožnjim humanim naknama, degenerisala u opravdanje segregacije, rasizma, mržnje i naravno masovnog ubistva laprdanjem. Ludi Radovan kao da je bio zlehudi prorok ovakvog vremena. Upravo se cjelokupna politika koju je vodio “u dubinu”, gradeći prekodrinsko srpsko društvo upravo može svesti na pomenute stihove. Grad kao simbol napretka, civilizovanosti, razmišljanja koje dobacuje iza skučenih horizonata laprdanja, zaista je spaljen “lajk tamjan in d čurč”, one “čurč” iz koje je mogao propovijedati još jedan “velikan” tog vremena, episkop Vasilije Kačavenda. Odnosno u vatri turbofolk pravoslavlja kao osnove “radovanizma”.

Pročitao sam, ima tome nekoliko dana, gušeći se u suzama – jer se to jedino tako može i čitati – knjigu Hasana Nuhanovića “Zbijeg – put u Srebrenicu”. U knjizi on kaže: “Po Frankenovom i Karemansovom naređenju, 13. jula 1995. godine, holandski vojnici su istjerali sve izbjeglice iz baze. Uradili su to na pedantan, zapadnoevropski način. Sve po evropskim standardima. Bez komešanja, bez buke. Razvukli su od fabričke hale dvije plastične trake, sve do glavne kapije. Svi Bošnjaci su, jedan po jedan, tako, morali ući između te dvije trake i u savršenom redu koračati u smrt. Nekoliko onih koji su se na pola puta pokušali vratiti nazad, kada su shvatili gdje idu, Holanđani su fizički usmjerili prema kapiji: “Out, out! Go, go!” Pred njihovim očima su Mladićeve ubice odvojile odmah na kapiji sve muškarce i dječake. Svi su poslije ubijeni.”

Recimo da povjerujemo da Radovan Karadžić nije bio upućen da se ove stvari odvijaju. I još jednom, recimo da u to povjerujemo. To bi bilo još gore nego da je znao, ili čak lično naredio opisani užas. Jer bi se idealno uklopilo u ono što je zapravo era “radovanizma” u srpskoj politici: nemar, nered, nerad, nečovještvo, kretenizam, odsustvo empatije, a ako već ne empatije, onda i bilo kakve svijesti o dalekosežnim posljedicama onoga što se radi. Ako smo zaista srpski nacionalisti, a ne srpski “radovanisti”, onda nam mora biti jasno da spomen ploča Karadžiću, za razliku od one zbunjenom hroničaru Koljeviću, nije samo uvreda ljudima s kojima dijelimo Republiku Srpsku, već i spomenik sloganu: “D siti burns lajk tamjan in d čurč”. Spomenik spaljivanju svega onoga što Republika Srpska jeste i što može biti.

Ako je Karadžić u nečemu imao pravo, to je činjenica da je Republika Srpska “tumačenje volje srpskog naroda”. A ta volja prethodi Karadžiću i, na sreću ga nadživljava. Jer, ako “siti burns lajk tamjan in d čurč”, onda Republika Srpska nije nasljednik države Kotromanića, bosanskog ejaleta kojeg su izgrađivali iseljeni Hercegovci, kako muslimani, tako i pravoslavni, ona nije i zadužbinar Ferhat-paša Sokolović, ili čak Gazi Husrev beg, ona nije patrijarh topuzli Makarije, ili težnja takvih prosvjetitelja kao što su Dositej Obradović, Mićo Ljubibratić, Vaso Pelagić. Ona nije Aleksa Šantić, Osman Đikić, Sava Kovačević i Branko Ćopić. Naposlijetku, onda ona nije Vuk Stefanović Karadžić, koji je sve razloge srpske propasti slio u savjet: “Ne brini ti, moj brajko, hoće li narod propasti ili neće, nego radi ono što si ti kadar! Pa ako svaki uradi onoliko koliko je kadar, neće narod nikad propasti.”

Koliko god da voljeli Republiku Srpsku i nastavili borili se za nju, nikada, ako smo iskreni, sebi nećemo moći izreći da je Radovan bio kadar. Osim za maksimu “Siti burns lajk tamjan in d čurč”, koju nam je, umalo, uspio svima nametnuti i “lajk det siti” spaliti sve ono što što možemo i moramo biti kadar da narod ne bi propao. Zbog toga njegova spomen ploča toliko vrijeđa svakoga sa gramom ne samo savjesti, nego i mozga. Srbi i Srpska nisu produkt “radovanizma”, on je samo jedna od marčnih epizoda naše istorije, baš kao što se nastanak Republike ne može vezati samo za taj period. Ukoliko to ne shvatimo, ili pomislimo da iz gubave logike “radovanizma” nema izlaska, ili još gore da je era trampizma najbolji trenutak za njegovo trijumfalno stavljanje na pijedestal srpstva, onda je naš simbol, ponajviše, profesor Koljević. I to kako je završio, na zgarištu sitija u čurču, a zapravo sataninoj sinagogi.

Vuk Bačanović

Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja. 

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


ucitavam...

Možda vas zanima

Deveti put zaredom ANP skinut s dnevnog reda Savjeta ministara BiH

DM

Lijek Flavamed povučen sa tržišta BiH

DB

Rastu cijene goriva u BiH: Benzin skoro 2,5 maraka!

DB

Spremate svinjokolj? Evo na šta treba da obratite pažnju

AP

Akcija “VAR”: Osumnjičeni za namještanje fudbalskih utakmica predati Tužilaštvu

DM

Gospodar svoje sudbine: Đoković sam odlučuje o ATP tronu

DM

6 0 komentara

Дејан Зечевић Utorak, 31.01.2017., 20:28 at 8:28 pm

Радованизми? Зар се то не односи на Радована III ?

Odgovor
Siloam Srijeda, 1.02.2017., 10:03 at 10:03 am

Ako nista, mlado momce vuk sad moze uzivati u slobodi. Misliti i pisati sta hoce. Lijepa sloboda. Nije ni vazno sto ju je dobio na gotovo, poslije decenije pisanja o neofasisima u lukavici i urlanja sevdahlinki po sarajevskim kafanama

Odgovor
mila Srijeda, 1.02.2017., 13:23 at 1:23 pm

Ne piše se dragocijen nego dragocjen.Ostalo nije vrijedno ni vremena ni truda za čitanje.

Odgovor
Nepoznato Srijeda, 1.02.2017., 16:20 at 4:20 pm

Ko je napisao ovo….. Vuk Branković ili tako nekako pročitah.

Odgovor
Gordana Srijeda, 1.02.2017., 16:43 at 4:43 pm

Dobra kolumna i vrlo hrabar stav. Radovan je i prije ratnog sranja bio osuđivan za financijske prevare. Kriminalac sposoban i promjeni identiteta.

Odgovor
Miljan Utorak, 7.02.2017., 09:23 at 9:23 am

Zapadni mediji su od Radovana napravili poremećenu osobu, monstruma .. što nema nikakve veze sa istinom. Radovan je zajedno sa skuštinom donosio odluke, konsultovao i sarađivao sa Beogradom, sa vojskom, generalima. Potpuno je pogrešan stav da je Radovan poremećen! Čovjek je bio samo jedan u lancu lidera koji su vodili Srbe kroz teška vremena 90-ih.

Odgovor

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više