Izdvajamo

Monika Ponjavić: U susret Oskaru – Hacksaw Ridge


Uoči ovogodišnje dodjele Oskara, nagrade Američke filmske akademije, koju će ekskluzivno prenositi Elta TV u noći između 26. i 27. februara, portal SrpskaCafe predstavlja vam kandidate kroz pero kolumnistkinje Monike Ponjavić, koja će u društvu našeg muzičkog kritičara Nebojše Ristića, prenositi i komentarisati ovaj događaj.

Ne čudi što je baš Dezmond Dos (Desmond Doss) junak novog filma Mela Gibsona (Mel Gibson), “Greben spasa” (eng. Hacksaw Ridge). Pacifista i vjernik, Dos (Andrew Garfield) je bio čovjek jakih stavova. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, odbijajući da nosi oružje u bitku, Dos je prošao kroz pakao iz kojeg je, doslovno, uspio izvući i spasiti 75 američkih vojnika, čin za koji će kasnije dobiti Medalju časti. “Mučenik, vjernik, ljubitelj ljudi hrabrog srca, okružen haosom nad kojim nema kontrolu”, mogao je da glasi slogan ovog filma, i ne bi bio pogrešan, jer Dos je istovremeno i Isus Hristos i Vilijam Volis i Jaguar Po i čin pokajanja Mela Gibsona. Spajajući sve svoje nasilno-pacifističke teme u jednu, Gibsonu je pošlo za rukom da napravi ljubavno pismo samom sebi u kojem će, uživajući u obilju živopisnog nasilja, simptomatičnom za njegov rad, propovijedati priču o ljubavi i Bogu.

H 1

Filmski kritičar Mark Kermoud je dobro primijetio kada je rekao da je “Greben spasa” načelno “film slomljene kičme”. Zamišljen kao priča u dva čina, prije i poslije dolaska na greben, njegov nespretni prvi čin je zapravo podijeljen na dva dijela. Prvi, urađen u stilu televizijskog filma, prati Dezmondov put transformacije iz nasilnog dječaka u velikog heroja čvrstih uvjerenja. Drugi, kao loša kopija “Bojevog metka” (eng. Full Metal Jacket), koja preuzima koncept Kjubrikovog (Stanley Kubrick) kultnog filma gotovo doslovno, ide toliko daleko, približavajući se opasno blizu granici između plagijata i omaža. U promašenom kastingu, Vins Von (Vince Vaughn) glumi lik vodnika Hartmana (R. Lee Ermey), vojnici dobijaju nadimke, a puška je jedina “djevojka” koju će ikada voljeti. Sličnosti su upadljivo nevjerovatne, na momente čak i neprijatne. Gibsonove odluke i motivi vezani za gradnju prvog čina, koji stilski izgleda prije kao kolaž svega i svačega nego kao uvod za dobru biografsku ratnu priču, nisu posve jasni. Šta god stajalo iza njih, opravdanja nema. Prva polovina “Grebena spasa” nije uvjerljiva, ne stoji čvrsto na nogama, ispresijecana je obiljem otrcanog dijaloga, a na momente čak ima tendenciju da sklizne u parodiju, što će se nastaviti i tokom drugog čina, mada u znantno manjoj mjeri, jenjavajući kako se budemo približavali kraju, koji je urađen u sličnom maniru.

H 2

Gibsonova tendencija ka naglašavanju svih elemenata i aspekata priče podjednako, ujedno podcrtavajući sve teme kojima se želio baviti, dovela je do toga da film konstantno izgleda kao da je u sukobu sa samim sobom. Dobar primjer za to je lik Dezmondovog oca Toma Dosa (Hugo Weaving) koji, baš kao i njegov sin, prezire rat. On je veliki pobornik mira, čiji dani prolaze u oplakivanju prošlosti, loših izbora i svojih palih saboraca na obližnjem groblju, gdje ga prvi put i srećemo. Kontradikcija se manifestuje u trenutku kada shvatimo da je Tom alkoholičar, čiji se bijes kanališe putem fizičkog zlostavljanja upućenog ka njegovoj ženi Berti (Rachel Griffiths) i maloljetnim sinovima. Drugim riječima, Tom Dos je pacifista sklon nasilju.

H 3Problem filma se, pored lošeg scenarija, oslikava i u vrlo jakom, gotovo nasilnom nastojanju da se Dezmond nedvosmisleno prikaže kao heroj (što je možda i razlog zašto njegova prva polovina izgleda kao Holmarkova produkcija), dok će greben, prateći ovu analogiju, biti prikazan kao njegova sušta suprotnost. U tom smislu, karakteristično prenaglašene scene borbe će u prvih nekoliko scena stilski i žanrovski podsjećati više na horor nego na ratni film. Pored toga, Gibsonov svijet i dalje ostaje crno-bijel. U njemu su Amerikanci standardno dobri, dok je neprijatelj, u ovom slučaju Japanci, demonizovan i dehumanizovan, kao što su Jevreji bili u “Pasiji” (eng. The Passion of Christ) ili Englezi u “Hrabrom srcu” (eng. Braveheart). Napredak se, međutim osjeti, i to samo zahvaljujući jednoj sceni – bliskom susretu Dezmonda Dosa i nezanog Japanca – u kojoj smo na kratko podsjećeni da se na obe zaraćene strane ipak nalaze ljudi, a ne bezimeno topovsko meso što je bio slučaj u “Hrabrom srcu”.

H 4

Važno je takođe primijetiti da je u filmu, čiji centralni lik predstavlja ovaploćenje mira i dobrote, naglašavanje njegove sličnosti sa Isusom suvišno i nepotrebno. To, međutim nije spriječilo Gibsona da u posljednjim kadrovima filma ranjenog Dezmonda Dosa vaznese na nebesa (doslovno), dalje podcrtavajući publici da je ovdje ipak riječ o hristolikoj osobi koja je upravo izvela čudo (što su njegovi saborci, ako nije bilo dovoljno jasno, svega nekoliko minuta ranije verbalizovali). Isto se može reći i za Gibsonov nespretni odabir i upotrebu muzike u posljednjem napadu na greben, neposredno nakon Dezmondove molitve za Šabat. Ovdje vidimo američke vojnike pod naletom novopronađenog morala, kako nezaustavljivo jurišaju i ubijaju Japance, gdje se ta brutalnost neugodno sukobljava sa optimističnom, herojskom muzikom koja to sve u stopu prati, pogotovo uzevši da je novi moral za ubijanjem proizvod miroljubivih djela samilosti Dezmonda Dosa.

H 5Iako se ne radi o filmu visokog umjetničkog kvaliteta, “Greben spasa” je zabavan, na trenutke je čak i dobar, pogotovo u drugoj polovini gdje nam se čini kao da gledamo neki posve drugi film, zaboravljajući na njegove nespretne početke. Najveći kvalitet “Grebena spasa” zapravo leži u Gibsonovom prikazu otvorenih scena borbe (ako zanemarimo onih prvih nekoliko) i njegovom tretiranju eksterijera, te samoj priči. Šteta je samo što je nije režirao neko drugi.

H 6

Film je nominovan u sljedećih osam kategorija: Najbolji film (Bill Mechanic, David Permut), Najbolja režija (Mel Gibson), Najbolji glumac (Andrew Garfield), Najbolja montaža zvuka (Robert Mackenzie, Andy Wright), Najbolji zvuk (Peter Grace, Robert Mackenzie, Kevin O'Connell, Andy Wright), Najbolja montaža (John Gilbert).

Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 3.5/5

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


ucitavam...

Možda vas zanima

Nevrijeme u Trebinju: Voda ušla u kuće, potopljen put Strujići-Orašje

DB

Hoće li Vlada Srpske smanjiti doprinos na plate?

DB

Ništa od dogovora o najnižoj plati!

DB

Poplave u Veneciji: Grad je na koljenima! (FOTO/VIDEO)

DB

Akcija “Blic”: Pripadnici SIPA-e hapsili svoje kolege!

DB

Globalna potražnja za naftom će rasti još najmanje 20 godina

DM

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više