Art

Nebojša Ristić: Ajme meni!


Dakle, ne bojte se. Jeste da je postala tužna praksa da gotovo redovno nekog u ovoj kolumni ispraćamo, ali ovaj put ništa od toga. Samo je u pitanju mala igra riječi sa imenom naše današnje junakinje, Aimee Mann.

Njen novi album „Mental Illness“ je upravo izašao pa tek ostaje da se vidi da li će to izmijeniti njen status na svjetskoj pop-sceni. On, nažalost, nije nikad došao u onu ravan gdje bi se očekivalo i koja apsolutno pripada Aimee, još od njenih najranijih radova u okviru benda ‘Til Tuesday. Od tri albuma koja je objavila sa ovim bendom, završni „Everything's Different Now“ je bio i najbolji, štaviše čisto remek-djelo, ali ni gostovanje Elvisa Costella, velikog fana, nije pomoglo. Iskreno, da nije bilo veoma afimativne recenzije Jurice Šiftara u „Ritmu“ i potpisniku ovih radova Aimee bi ostala nepoznanica.

Kako god, već tada, krajem osamdesetih, sve najvažnije karakteristike autorke iz Virdžinije, bile su zaokružene. Divan, kristalan glas iznad neobičnih harmonija, sve uz vrlo introspektivne stihove koji su gotovo do jednog analizirali samo jednu stvar, onu temeljnu, odnos žene i muškarca. U tom stilu i duhu je započela i njena solo-karijera, sve dok je uspjeh filma „Magnolia“ nije izbacio u orbitu, nominacija za najbolju originalnu pjesmu za „Save Me“ i tome slično. Ispostavilo se da je to bilo kratkotrajno jer su samu Aimee vukle neke druge struje, a ne one komercijalne. Momentum je izgubljen i umjesto da jednom kad su se reflektori okrenuli ka njoj nastavi sa onim što je dotad ostajalo nezasluženo u sjeni, sa besprekornim, senzibilnim pop-pjesmama, ona se okrenula potpuno drugim, skoro eksperimentalnim formama. U kombinaciji sa sve dužim pauzama između albuma sve je upućivalo da će Mann ostati ljubimica kritike, ali ne i širokih masa.

Aimee Mann2

Da li će „Mental Illness“ dovesti do promjene u tome? Za početak, a negdje, uz svo uvažavanje da je slijedila svoju muzu bez obzira na sve, mislim da je ponovo obukla ono odijelo ili haljinu, kako god, koje joj najbolje pristaje. Naslov jeste pomalo zastrašujući, pa zamislite da ovdje neko objavi album pod nazivom „Duševna bolest“, ali vjerujte, nije ovo iz serije onih ploča kojima bi taj naslov bolje pristajao. Nema urlika, kopanja po dnu duše ili pak depresije ili apatije. Čak bi muzički bio veliki upitnik da se neko nije prevario pa ovih 11 akustičnih komada, uglavnom zasnovanih na akustičnoj gitari ili klaviru, pomiješao sa nečim potpuno drugim. Ipak, u onoj mjeri u kojoj depresija prati naše živote, makar ranim jutrom ili duboko u noći, ta nota se može otkriti i pratiti u rimama. Stanja poput usamljenosti, ostavljenosti od strane voljenog bića, odnosa dvoje ljudi koji se vrte u uvijek istom krugu su teme ove ploče, i to jeste drama, ma koliko ona bila svakodnevna i samim tim ne tako prepoznatljiva. Aimee Mann ta stanja grli a ne bježi od njih, svjesna da se njihovim poricanjem ne postiže ništa drugo do njihovog produbljivanja.

Prvi singl „Goose Snow Cone“ je primjer kako su hladan i snježan dan daleko od kuće i pogled na sliku kućnog ljubimca na Instragramu, dovoljan okidač za suptilnu pjesmu o samoći i nostalgiji. Tu i leži istinsko majstorstvo ne samo Aimee Mann, već i svakog istinskog autora, da od početne premise ili slike izgradi nešto potpuno novo ili neočekivano. Tako se i ova pjesama na kraju ponajviše bavi svim onim ljubavnim, bračnim parovima koji svoje brojne nesuglasice, često vrlo bolne, završavaju iza zatvorenih vrata, jer je bitno zadržati privid, „keep it together when your friends come by“.

Ipak, nisu sve pjesme ovdje baš toliko zaključane u šiframa, neke su vrlo direktne. „You Never Loved Me“ odmah udara u metu, iz dubine ostavljenog srca:„Boy, when you go, you go. Three thousand miles just so I'll know that you gone. You never loved me“. I ma koliko to bilo bolno iskustvo, u „Simple Fix“, kao rješenje za dvoje ljudi koji su postali sami sebi najveće greške i čiji odnos liči na „zvečanje dvije zvečarke, protivotrov koji niko ne uzima“ Aimee ipak poručuje da postoji jednostavno rješenje – samo izaći. Ne baš tri hiljade milja daleko, da bi se dokazala poenta, ali ipak izaći.

Ne krijući svoj duboki naklon ka soft-popu sedamdesetih, a koji se najviše ogleda u aranžmanskoj orkestriranosti i pratećim vokalima, radi se o stilski vrlo čistim pjesmama koji uspijevaju u onom što je najvažnije za našu junakinju: “Da se komplikovano osjećanje pretoči u riječi, kroz jednostavnu formu kao što je pjesma. Da destilujete esenciju tog osjećanja“.

I kao što je blendiranje viskija vještina data samo onima istančanih čula, tako i Aimee Mann, zna, a i mi sa njom da iako je „zaljubiti se u tebe bilo kao okliznuti se niz liticu“ ipak na kraju svi „vidimo svijetlo koje nas poziva da opet istu grešku napravimo“.

Briljantnu grešku.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


loading...

Možda vas zanima

Vozom na ŠA fest i to besplatno!

DB

Konstrakta iz Zemlje gruva objavila solo pjesmu (VIDEO)

SD

E-Play predstavio “Pristanište” između tri zida (VIDEO)

SD

Objavljen još jedan video iz novog “Kralja lavova”

DM

Repertoar bioskopa Cineplexx Palas od 27. juna

DB

Legendarni Bata Živojinović dobija ulicu u Beogradu

DM

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više