Infopunkt

Hiperbole i prećutkivanja


Čedomir Antić i Nenad Kecmanović napisali su Istoriju Republike Srpske. Od antike do prošlogodišnjih lokalnih izbora – to je vremenski rezime knjige, a njen najzanimljiviji dio je, bez sumnje, onaj koji se bavi građanskim ratom u BiH, Republikom Srpskom nakon 1995. godine i „prvim godinama treće dekade“ koje su, doduše, ovlaš pomenute, na tek nekoliko stranica knjige, ali sasvim dovoljno da se konstatuje incident u Potočarima i referendum o Danu Republike Srpske. Ipak, postoji jedan dio ove knjige koji je vanserijski falsifikat i koji se prepoznaje u himničnoj, panegiričkoj melodiji koja je (mogla biti) napisana na marginama kolumni Predraga Ćeranića ili Emila Vlajkija. To falsifikovanje ostvareno je na dva načina – nepotrebnim hiperbolama i očiglednim prećutkivanjima.

Hiperbola se u teoriji književnosti označava kao figura preuveličavanja osobina predmeta ili intenziteta radnje; ona zapravo predstavlja pojačavanje izrečenog do ekstrema. To pojačavanje u spornom dijelu knjige ide u dva smjera – na jednom se nalazi bošnjački politički ekstremizam i „bjesomučna antidodikovska kampanja“, a na drugom „harizma lidera stranke“. Antić i Kecmanović hiperbolom interpretiraju političku stvarnost; oni sitnom pseudonaučnom intervencijom napisanom daju drugi i drugačiji smisao. Jer, šta znači „bjesomučna antidodikovska kampanja“? Na onovu čega je utvrđeno da je ona bila bjesomučna i na osnovu čega je utvrđena mjera te bjesomučnosti? Zašto autori nisu mogli da napišu „antidodikovska kampanja“? I to bi bilo neprecizno, jer kampanja o kojoj pišu i koju je u tom trenutku vodio Savez za promjene nije bila isključivo antidodikovska. Ona je bila, kako su govorili lideri Saveza, antirežimska.

Ali, zašto je potrebno insistirati na tome da je kampanja „bjesomučna“ i „antidodikovska“? Zato što je potrebno promijeniti karakter te kampanje koja je po svemu bila i demokratska i opoziciona. Ako je bila bjesomučna, ništa manje nije bila bjesomučna kampanja koja je dovela do kontramitinga na Trgu Krajine. Ali, ona nije bila takva. Čitaoci treba da povjeruju da jeste, jer bi tako ona odjednom postala čin neodgovorne opozicione politike i djelovanje koje je suprotno manirima poštene političke borbe. Da li moguća „bjesomučnost“ kampanje Saveza za promjene odgovara mogućoj „bjesomučnosti“ kontrakampanje pristalica Dodikove politike? Hiperbola je tu da pojača događaj u željenom smjeru i ona u tome uspjeva. Sa druge strane postoji personalizacija problema: kampanja je, kako kažu autori, bila antidodikovska. Ako znamo koje je zahtjeve na tim protestima iznio Savez za promjene, kako onda oni mogu biti samo antidodikovski? Ne mogu, ali to Antiću i Kecmanoviću uopšte nije bitno, jer na snazi je naučno uobličavanje druge istine. U toj istini postoji samo jedan problem, on se zove Dodik i samim tim je stvar personalizovana do vulgarnosti. Poskupljenje struje se, naravno, ne pominje.

Nasuprot tome pojavljuje se „harizma lidera stranke“. Kakva je to harizma? Ona koja dobija izbore. Da li je većina Antiću i Kecmanoviću dovoljan argument? Jeste. Da li Antić i Kecmanović znaju da većina ne znači uvijek više onih koji su u pravu, nego više onih koji su u zabludi? Ne znaju. Da li je većina zaista naučni argument? Nije. Zašto nije? Zato što su većinu imali i oni koji su širom Evrope otvarali radne logore. Kakva je, dakle, to harizma lidera stranke? Da li je to ona harizma koja jednom novinaru želi da ga udari srčani udar; da li je to ona harizma koja drugog novinara izbaci iz Vlade RS; da li je to ona harizma koja vlasnika jedne televizije nazove nekoliko sati nakon osvojenih izbora i kaže mu „kako ima dvije godine“ i kako će mu „jebati mater“? Da li je to ta harizma? Da li je to ona harizma koja pjeva pod šatorima, koja sagovornike ne persira i koja psuje?

Pominjući parlamentarne izbore 2014. godine Antić i Kecmanović pišu ovo: „…udružena opozicija, na čelu sa SDS-om, krenula je u predizbornu kampanju protiv vladajuće koalicije i, prije svega, predsjednika Republike. Optužbama za korupciju, kriminal i diktatorske manire pridružili su se i bošnjački mediji, a svojim izjavama i neki zapadni političari.“ Hiperbola je opet na snazi; ona je tu da konkretni politički događaj interpretira u skladi sa ideološkom pozicijom na kojoj knjiga nastaje, a koja je posvećena veličanju onoga za koga je Dobrica Ćosić, kako podsjećaju autori, rekao da podsjeća na Nikolu Pašića. Predizborna kampanja uvijek podrazumijeva određeno djelovanje koje je protiv nekoga ili nečega. Zašto Antić i Kecmanović takvo saznanje pojačavaju i pišu da je opozicija krenula u kampanju protiv vladajuće koalicije i protiv predsjednika Republike? Zato što žele tu kampanju predstaviti isključivo takvom; ona je po svom karakteru destruktivna, u njoj ne postoji program, a onaj koji je na snazi usmjeren je samo na jedno – na kritiku vlasti i na kritiku samog modernog Pašića lično. Kako opozicija to radi? Optužbama za korupciju, kriminal i diktatorske manire. Ako neko, kako smo vidjeli, novinare vrijeđa, želi im smrt i prijeti im, da li možemo govoriti o svojevrsnom diktatorskom nastupu konkretne političke figure? Naravno da možemo. Da li Kecmanović i Antić znaju nešto o bankama koje su propale u Republici Srpskoj? Ne znaju, ali je i potrebno da ne znaju, jer ovako napisane rečenice odaju utisak da su te optužbe izrečene u sfumatoznoj opozicionoj atmosferi. Ako to nije dovoljno, tu su uvijek „bošnjački mediji“ i „neki zapadni političari“ koji treba da pojačaju nepovjerenje, jer uvođenje tih „objekata“ u priču treba dodatno da oslabi vjeru u Savez za promjene. Kako nešto može biti tačno ako to podržavaju bošnjački mediji i neki zapadni političari koji su u svijesti prosječnog Srbina zakleti neprijatelji onoga o čemu Antić i Kecmanović pišu?

Tamo gdje prestaje hiperbola – počinje prećutkivanje; strategija zataškavanja je posebno bitna, jer treba da sakrije očiglednosti koje ukazuju na karakter politike koja se veliča i o kojoj Antić i Kecmanović nadahnuto pišu. Tako oni bilježe da je Vlada RS u saradnji sa svjetski proslavljenim srpskim umjetnikom Emirom Kusturicom realizovala projekat Andrićgrada pored Višegrada, ali ne pišu ništa (makar u fusnoti) o kontroverzama koje su pratile i koje i danas prate izgradnju toga grada. Kada pišu o tome kako je RS stekla značajnu podršku u inostranstvu, „a prije svega u Ruskoj Federaciji“, Antić i Kecmanović zaboravljaju da pomenu „ruski veliki“ i „ruski mali“. Značajna podrška nije deklarativne prirode, a više je nego jednostavno utvrditi kako se ta „značajna podrška prije svega Ruske Federacije“ manifestovala. Najprije je premijerka RS najavila da će Rusija dati mali i veliki kredit, a potom je ministar finansija RS korigovao premijerku i rekao da RS odustaje od „malog“ i da joj je potreban samo „veliki“ kredit. Krediti nikada nisu stigli, čak ni u vrijeme pisanja knjige. Da li to ukazuje na podršku koju RS ima u Ruskoj Federaciji? Ako Rusija ne želi da pomogne Republici Srpskoj tamo gdje joj je pomoć najpotrebnija, o kakvoj „značajnoj podršci“ Antić i Kecmanović pišu?

Nakon poplava Dodik je, pišu Antić i Kecmanović, dobio podršku patrijarha SPC i predsjednika Putina, „te brojnih istaknutih srpskih intelektualaca u Beogradu porijeklom iz Bosne i Hercegovine“. Prećutkivanje je očigledno: podrška je došla iz humanitarnih, a ne političkih razloga, ali tu činjenicu trebe prenebregnuti. Uz to prećutkivanje se odmah prirodno veže i hiperbola: podrška je došla od onih koji su u svijesti običnog Srbina baštinici srpske vjere, nade i tradicije – to su poglavar crkve i prvi čovjek moćne Rusije. Tako se stiče utisak da onaj koji podsjeća na Nikolu Pašića ima podršku onih u koje srpski narod najviše vjeruje, iako smo vidjeli koliko je konkretna ruska podrška.

Opominjući se parlamentarnih izbora 2014. godine Antić i Kecmanović zaključuju da je „Republika Srpska, kao i poslije prethodnih izbora, prije roka konstituisala skupštinu“. Takva tvrdnja treba da nas uvjeri u političku stabilnost, ali na djelu je još jedno prećutkivanje koje ne daje odgovor na pitanje: kako je ta skupština konstituisana? Ona je konstituisana kupovinom narodnih poslanika koja nije predmet teorije zavjere, već telefonskog snimka koji je cijeli „posao“ otkrio. O tome nema pomena u knjizi. Zašto? Zato što to nije bitno. Ali kako je moguće da nije bitan način na koji je konstituisana Narodna skupština RS; zašto afera „dva papka“, koja je naprosto činjenica pred kojom je nemoguće skloniti toliko naučni pogled, nije u fokusu jednog profesora i jednog savjetnika? Zato što ta činjenica ne odgovara slici vlasti koju oni u knjizi uspostavljaju i čiji je glavni predstavnik onaj koji toliko podsjeća na Nikolu Pašića. Stoga je i „Dodikova decenija“ mogla da se završi podsjećanjem na Deklaraciju o slobodnoj i samostalnoj RS koju je SNSD donio u aprilu 2015. godine iako smo danas svjedoci Dodikovog referendumsko-samostalnog ateriranja. Prećutkivanje je zlonamjerno sredstvo za ostvarivanje cilja. Šta Antiću i Kecmanoviću znači rečenica da je „Dragan Čavić tokom pet godina bio član Senata Republike Srpske“? Bez podatka o tome kako je i na koji način Čaviću taj mandat istekao ova informacija je nepotpuna; onaj koji podsjeća na Nikolu Pašića bez ikakvog obrazloženja je potpisao odluku kojom se Čaviću, kao bivšem predsjedniku RS, oduzima status člana Senata RS. Prenebregavanjem te činjenice autori sakrivaju potpunu istinu o jednom politički itekako važnom događaju.

Prije desetak godina samouvjerena banjalučka književna veličina mi je priznala kako joj je bilo neprijatno kada je jedan kritičar za njega napisao da je srpski Rembo. To je bilo, kazao mi je tada Nikola Vukolić, pretjerivanje. Ako je njega bilo stid zbog tuđega poređenja, da li će ovoga što podsjeća na Nikolu Pašića biti sramota zbog posla vrijednog 30 000 primjeraka? Ili će odsustvo stida biti još jedna osobina onoga za koga su Čedomir Antić i Nenad Kecmanović napisali da ima harizmu lidera stranke?

Goran Dakić

Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


loading...

Možda vas zanima

Ubistvo Damira Ostojića Šijana: Svjedoci prepoznavaju osumnjičene

AP

Milan Kučan ide na sud zbog ratnog zločina?

AP

Čolić tvrdi da nije napao novinara Kovačevića!

AP

Tragedija u Doboju: Mijenjao sijalicu na rasvjeti pa poginuo

DM

Uložimo u agronome 100 000 KM i onda ih puštamo da rade kao kamiondžije

AP

Šta se dešava sa Merkelovom? Ponovo drhtala na ceremoniji (VIDEO)

DM

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više