Infopunkt

Mali Alek i Nikoline knjige


Sjetio sam se nedavno Đure Damjanovića i njegovog posljednjeg intervjua koji je, ako se ne varam, objavljen u Glasu Srpske. Početnih sedam-osam pitanja Đuro je pretvorio u bezmalo 30, a potom je, kao da rečeno nije dovoljno, odredio i naslov, srećom više nego precizan: U knjigama su tajne bogova. Pjesniku druga i drugačija vjera i ne treba, ali je ponižavajuće i licemjerno kada se za nju zaklanjaju i oni koji se sonetima ne mole osim u vanrednim prilikama. Stoga sam morao da ostavim po strani tekst posvećen hiperbolama Čedomira Antića i prećutkivanjima Nenada Kecmanovića i da lanem koju o književnim temama koje su natrunile virtuelnu bašču prošle hefte. 

Neko je povodom trećeg, bibliotečkog spota Aleksandra Vučića rekao da je mali Alek šarmantni osvajač naših crvenih obraza. Tačno. Zašto? Zato što se mali Alek trudi da njegovim neistomišljenicima bude lijepo dok laže ili dok priča gluposti ili dok slavi prosječnost, tu majku i maćehu tiranije. Tako je i sa trećim, bibliotečkim spotom: sve je u njemu lažno, sve je u njemu poza, sve je u njemu opšte mjesto, ali Alekova spontanost i bibliotekarkina poslovična namrgođenost zabavljaju i kupuju neodlučne. Istovremeno, srećom, pogađaju CNS svakoga ko je nekadašnje nedjeljne večeri provodio uz Oljin kanabe. (Kad smo već kod toga: Aleku bi bilo bolje da je umjesto Đulića vratio Utisak.)

Alek se, dakle, nakon 35 godina političkog svaštarenja vratio u školsku biblioteku i zaprepaštenoj teta-Nadi na ruke spustio Zmajeve Đuliće. Idemo redom: zašto baš Đuliće? Zato što mudri marketinški stručnjaci znaju da je Jovan Jovanović zalog našeg djetinjstva, ali i mjera opšteg obrazovanja; Zmaj je pjesnik koji je u svijesti običnog graždanina označen kao vrijednost prvoga reda koja pritom nikada i ni na koji način nije bila kompromitovana. Alek, dakle, igra na sigurnu pedagoško-nacionalnu kartu i to je pošteno, ali nije pošteno njegovo obećanje. Kakvo obećanje?

Mali Alek je prije 35 godina obećao da će vratiti knjigu. Knjigu je, 35 godina kasnije, zaista i vratio. Ranije nije mogao jer je bio zauzet državničkim poslovima. Prvo: u školskim bibliotekama se knjige ne vraćaju na osnovu obećanja, nego na osnovu obaveze. Ko, stabilnog mu BDP-a, obećava da će vratiti knjigu u biblioteku?! To se ne obećava, to se podrazumijeva. Drugo: kakvo je to držanje riječi ako kasniš 35 godina??? Ili je mali Alek u sedmom ili osmom razredu obećao da će knjigu vratiti za 35 godina? I treće: da li su tih 35 godina mjerna jedinica za Alekove date riječi? Da li će tek za 35 godina biti objavljen spisak donatora; da li će tek za 35 godina biti objavljen ugovor sa “Fijatom”; da li će se Alek tek za 35 godina zalagati za slobodu izražavanja? I da li, konačno, to znači da su Alekova obećanja data s početka ili u toku devedesetih došla ili uskoro dolaze na naplatu?

Ostatak spota protiče u očekivanoj predizbornoj deklamaciji i tek teta-Nadin povik s kraja otkriva još ponešto o pravoj prirodi Alekove vlasti. Bibliotekarka ga zbog malo dužeg kašnjena šalje u ćošak, mali Alek se nasmiješi i pita gospodžu da li je djeca i dalje zovu onako kako su je zvali kada je on, prije 35 godina, posljednji put čitao. Jeste, zovu je i dalje tako kako su je zvali i prije 35 godina, ali to i nije toliko bitno. Bitno je da mali Alek ne odlazi u ćošak. Ili bar to ne vidimo u spotu. Umjesto da ode u ćošak mali Alek demonstrira svoj politički program koji je sadržan u tradicionalnom srpskom inatu koji se prepoznaje preko one čuvene maksime moja mora biti zadnja. Sumnja li iko da se ta demontracija moći odvija ikako drugačije osim uz onaj lijepi, manekenski osmijeh koji je samo fasada na kući koju čuva opasan pas? U spotu ne vidimo da li je teta-Nada ostala bez plate zato što je malog Aleka poslala u ćošak, ali ako je, da se vratimo još jednom na zagradu s početka teksta, Matijina šćer prošla onako zbog pitanja, sve je bezbeli moguće, osim drvenog šporeta, normalno.

Aleku će knjiga, bez sumnje, donijeti nekoliko glasova, jer ovakve analize nisu nikome bitne, osim onome ko ih piše. Ali, nije svaka knjiga dobra i nije svaka knjiga za dobro stvorena. Ako ne vjerujete meni, pitajte Nikoletinu Špirića; on će, kako stvari stoje, mnogo i grdno postradati upravo zbog knjiga. Da ih nije pisao toliko koliko ih je pisao i da ih nije pečatao u tiražu u kojem ih je pečatao i da nisu koštale toliko koliko su koštale – zar bi ikada kupio stan u Vieni? Drugi je par finansija i trezora što Nikolu zbog stana love istražni organi. Knjige su krive. Ako Aleku mogu da pomognu, valjda mogu spasiti i Nikolu Špirića.

Goran Dakić

Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar. Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, na Odsjeku za srpski jezik i književnost. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“. Dopisnik „Dnevnog avaza“ iz Banjaluke.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


ucitavam...

Možda vas zanima

Koliki regres će 2020. godine imati zaposleni u institucijama BiH?

DB

Na UKC ove godine 403 prijevremeno rođene bebe!

DB

Akcija “Merlin 2”: I banjalučki policajac među uhapšenima zbog droge!

DB

Dogovarali kupovinu oružja u BiH, Banjaluka jedno o mjesta sastanka!

DB

Građani Bihaća: Migranti, idite kući, oslobodite Bihać!

DB

Kontrole i SAP daju rezultate: Rastu javni prihodi u Srpskoj

DB

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više