Art

Nebojša Ristić: Teksaški trubadur slomljenih srdaca


Problem sa genijalcima je taj što vas razmaze pa onda i kad su na recimo 80 odsto od svog uobičajenog nivoa, svi odmah krenu nešto da cokću i nalaze bezbrojne razloge da eto nije to više onaj stari as, počeo da otaljava, pojela ga rutina i sl. Međutim, ako smo išta naučili o velikim majstorima to je onda da nikad, ali baš nikad, ne smije da se padne u tu zabludu.

Rijeka kreacije niti može teći niti teče uvijek istom brzinom, ali zato kad se oslobodi svih zapreka bolje tražiti zaklon da vas ne odnese. Mada, đavo bi to znao, možda joj se bolje prepustiti.

Sav ovaj uvod je bio potreban jer se Rodney Crowell, jedan od onih nikad dovoljno priznatih autora a sa opusom od kojeg staje dah, vratio sa novim albumom “Close Ties”. Prve recenzije su više nego povoljne, neke od njih naglašavaju da je u pitanju njegov najbolji album od “The Houston Kid”. To je samo djelimično tačno, jer taj album nazvan po njemu kao hjustonskom deranu, jeste zaista bio sjajan, ali puna je istina da je “Close Ties” možda njegov najbolji album ikad. Kažem možda, jer u karijeri dugoj 40 godina je bilo najmanje nekoliko remek-djela poput “Diamonds & Dirt” ili pak “Fate's Right Hand”, ali ovaj nosi toliku zrelost i dramu, toliko je zaokružen, bez ijednog pada, da se takav zaključak neprestano nameće.

Odmah početkom ove godine, singl koji ga je najavio, “It Ain't Over Yet” je upućivao u tom pravcu. Uz pomoć mladog lava iz iste ergele velikih kompozitora, John Paul Whitea, dokazanog u The Civil Wars, bila je to balada srednjeg tempa koja je pjevala o tome da još uvijek ima puno toga da se nauči, da nikako nije gotovo. Posebnu dimenziju dalo je je učešće njegove prve žene, Rosanne Cash, i same velike autorke.

Žmarci su jedini adekvatan opis kad ona zapjeva: “Znam te oduvijek i zauvijek, i istina je da ako bi nešto išlo lako to ne bi bio ti. Činiš da se smijem, da plačem, da se zaboravim”, to toliko podsjeća na to kad na bini gledate Stevie Nicks i Lindseyja Buckinghama, kako pjevaju: “Da li još uvijek zadrhtiš kad ja padnem, da li ćeš odgovoriti na poziv moj?”, o svojoj velikoj ljubavi, razlazu i sadašnjoj pomirenosti. Da, pomirenosti, osim kad ih oči ne bi odavale.

U tom duhu je i druga velika pjesma ove ploče “I'm Tied To Ya'”. I opet sam se uhvatio da kao nikad u ovoj kolumni ne citiram nečije stihove toliko kao Rodneyjeve, jer: “Sa vjerom većom i od religije, istraživali smo veliko nepoznato. Slobodno padajući u tminu, neko mjesto gdje nikada nismo išli. Ja vezan sam za tebe, vezan sam za tebe” otpjevane u duetu sa damom koju zaista nisam očekivao, Sheryl Crow, i koja mu odgovara: “Išla bih bilo gdje me ti zamoliš, blizu il’ daleko. Ja vezana sam za tebe, vezana za tebe”.

Sve to uz Rodneyjev zaštitni znak, jednostavnu a prelijepu melodiju, čini evergrin od prvog slušanja. Mislim da je za Sheryl, bez obzira što je ona veća zvijezda, ovo bio sjajan potez, jer je pokazala ne samo raspon i svu sugestivnost njenog glasa nego se svrstala u red velikih dama s kojima je Rodney Crowell sarađivao. Dovoljno je samo reći Emmylou Harris.

I zaista, ako u Rodneyjevom arsenalu postoji nešto što nije jednako briljantno kao njegove harmonije i stihovi, onda je za to nijansu manje ubjedljiv vokal. Nipošto loš, ne bi ni imalo smisla da još i pjeva kao njegov bivši punac, Johnny, ili pak Waylon, onda bi to bilo previše savršenstva na jednom mjestu. Kao i svaki pametan čovjek u besprekornom izboru ovih dama anđeoskih glasova i taj je, samo uslovni nedostatak, pretvorio u dobitnu kombinaciju. Baš kao i nekad davno kada je Bob Seger, sa onim svojim napuklim i viskijem natopljenim glasom pjevao u “Shame On The Moon”, još jednom od Rodneyjevih klasika: “Ti ne znaš da li on plače noću ili ne. Kad ništa ne ide lako, a stare noćne more su tako stvarne”.

Da ovo ne bude samo ploča nezaboravnih balada već zaokružena po dubokoj uronjenosti njenog autora u tradiciju koja ga je iznjedrila i čiji je on veliki nastavljač pobrinuo se time što je puno referenci na velikane kantrija i Amerikane. Nije to ništa novo, sjećamo se direktne posvete i gostovanja Johnnyja u “I Walk The Line (Revisited)”, ovaj put tu su duhovi Susanne Clark, djevojke iz njegove mladosti, kasnije supruge nikog drugog do velikog Guya Clarka. U tom panteonu našlo se mjesta i za Willieja Nelsona, Townes Van Zandta, Tom T. Halla, Stevea Earlea, sa kojim je Rodney Crowell dijelio život i karijeru.

Najveći broj njih danas nije više tu, ali teksaški trubadur i dalje sa elegancijom, suptilnošću i božanskim talentom dokumentuje bluz slomljenih srdaca.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Marčelo za SC: Sjedim u bunkeru i pokušavam da se samosaopštim svijetu

OT

SC Lektira: Zabilježeno na magnetofonskoj traci

OT

Rock Am Ring objavio headlinere za sljedeću godinu

DB

Slijep i autističan pjevač osvojio američki talent show (VIDEO)

DB

Facebook snima film o fondaciji Novaka i Jelene Đoković

GC

Simbol Londona na No Sleep Festivalu: Fabric slavi jubilej u Beogradu uz Bicep i Mind Against!

GC

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više