Izdvajamo

Nebojša Ristić: Kosmati i ranjivi


Postoji ta tradicija u countryju, umalo ne napisah američkom, a kao da ima neki drugi validan. To je ta dugačka linija koja se proteže još od ranih dana Krisa Kristoffersona i Waylona Jenningsa.

Baš kao što gro akademskih slikara teško da možete da zamislite ili pak sretnete bez dugačkih brada i kosa, tako da po tim istim obilježjima i skoro kao znak pripadanja i prepoznavanja možete da znate da je pred vama izvorni country odmetnik (outlaw). Odmetnik od ušećerenog nešvilskog stereotipa koji zbog svoje enormne popularnosti ne ostavlja puno prostora za saznanje da ispod te površine pulsira itekako živa struja velikih autora. Onih koji pjevaju o istim stvarima kao i njihovi komercijalni pandani, ali na način koji ne samo da je uvjerljiviji i srcu opravdaniji, nego spada u same vrhove onog što možete da čujete u savremenoj pjesmi kad su u pitanju emocije.

Okidač za ovu priču je sjajni novi album Brenta Cobba, “Shine on Rainy Day”. Dakle, Brent čiji rođak Dave Cobb je zadužen za produkciju ovdje, ali i na albumima drugih perjanica novog countryja, poput Sturgilla Simpsona, samim tim i za onu potpuno nevjerovatnu obradu “The Promise”. Priznajem da sam prvo čuo original britanskih “When In Rome” ne bih ni pet para dao da poslušam Sturgillovu obradu. I pogriješio bih, grdno. Zato što je uz njegov moćni glas taj elektro-pop pjesmičuljak prerastao u istinsku dramu. Baš onako kako su i drugi veliki muški country vokali znali da to urade sa originalnim predlošcima. Da li treba dalje ići od legendarne Johnnyjeve American Recordings serije?

Sturgill je, mora se i to reći, ipak samo bradonja-početnik i samo uslovno pripada ovom kanonu. E, zato je Jamey Johnson, bivši marinac sa izgledom jednog Grizlija Adamsa, već i vizuelno taj. Muzički, to je amalgam nevjerovatno sugestivnog glasa i sporokotrljajućeg bluza i soula, a sve protkano, kako Bog nalaže, slide gitarom. Uostalom, evo samo par stihova koji sve govore:

„Ja ustajao sam rano, samo da bih te gledao kako spavaš

Eto, koliko sam te volio.

Zauvijek, to je bilo obećanje, koje ne bi teško meni održati.

Eto, koliko sam te volio.

Sada, samo sipam ovaj otrov sebi,

i pretvaram se da je on moj najbolji prijatelj noću.

Dok plačem.

Eto, koliko te više ne volim“

Već otkrovenje Sturgilla i Jameya bi bilo sasvim dovoljno, a onda sasvim slučajno, na preporuku Aleksandra Dragaša, u orbitu mi se ušetao još jedan kosmati i sentimentalni lik čiji glas podjednako podsjeća na viski iz Tenesija i vino od jagoda, kako to pjeva on, Chris Stapleton. Mom iznenađenju nije bilo kraja kad sam shvatio da je njegov album “Traveller” star već dvije godine i da je prodat u višemilionskom tiražu. Producent, nije teško pogoditi, Dave Cobb. Pišući hitove kroz period od deset godina za likove poput Kennyja Chesneya, Tima McGrawa, Dariusa Ruckera i dr., nije bilo dileme da će ovaj momak iz Kentakija na stalnom radu u Nešvilu, umijeti da napravi kolekciju odličnih pjesama, ali da će ih još tako i otpjevati… Kao i kod Jameya to na momente toliko odudara od predstave o countryju kakvog znamo da nije čudo da slušaoci masovno ističu kako im country nije omiljena muzička forma, ali da su im ovi maljavi momci savršeni. Uostalom, evo:

„Postoji ta pjesma koje se sjećam,

ali nikad ne naučih da je sviram.

I život sav od zaboravljenih riječi

koje nikad ne izrekoh.“

Brent Cobb je takođe gastarbajter u Nešvilu, rodom iz Džordžije, i takođe je samo uslovno debitant. Naime, i on je poput Chrisa pekao zanat pišući za velike zvijezde poput već pomenutog Chesneya, Lukea Bryana ili Mirande Lambert. Ispostavilo se da je to bila samo odskočna daska i način zarade za svakodnevni život, maskiranje velikog autora u kostim zanatlije. Brenta u odnosu na prethodno pomenute razlikuje što u svojim rimama i akordima više slavi život malog grada i spokoj koji nudi, negoli što se iskazuje kroz jake emocije. Dugo se na sceni nije pojavio autor koji sjedeći na svojoj verandi toliko nenametljivo pjeva o malim ljudima i njihovim malim životima, kao pa da ima nešto previše velikih života ili da su poneki od njih išta vrijedniji od radosti i tuga junaka Brentovih pjesama. Onih kojima je country upravo najbliži svojim poetskim iskazom, farmerima, rudarima, željezničarima, ali ne samo njima. Svima nama koji se, ne jednom u životu, zapitamo nad svojim smislom i koliko smo mali pred prirodnom i svakom drugom nebeskom silom:

“Nije li neobično kako samo mali udar groma učini da se čovjek zapita da li da zapliva ili jednostavno potone? Nije li neobično kako naučiš da moliš tek kad tvoje plavo nebo posivi?”

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Poražavajuće: Kradu sredstva za higijenu u UKC RS?

OT

Srpska dobija centar za borbu protiv malignih oboljenja

OT

Bez problema u saobraćaju

OT

Promjenljivo oblačno, ponegdje kiša

OT

Horoskop za 23. avgust: Rakovima neophodan predah

OT

Partizan bolji od Norvežana, na korak do grupne faze Lige Evrope

OT

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više