Izdvajamo

Monika Ponjavić: Preporuka – The handmaid's tale


Zatvorite oči i zamislite redove mladih, rasno različitih žena, obučenih u dugačke odore boje krvi i mliječno bijele šešire koji im skrivaju lica, kako neustrašivo, ali ipak pognute glave, koračaju u susret pogubljenju čovjeka osuđenog za silovanje jedne od njih, po jarko zelenoj livadi, uz pratnju stražara naoružanih do zuba.

The Handmaid's Tale

Upravo tako izgleda izmaštani svijet poznate kanadske književnice Margaret Etvud (Margaret Atwood). U pitanju je “Gilead” (eng. Gilead), totalitarna distopija izgrađena na temeljima, ali i ruševinama, savremenog američkog društva. Njeni tvorci, fanatici zagriženi u jako desničarsko hrišćanstvo, su, kako to obično biva, samo ljudi, od krvi i mesa, koji, usljed određene vrste rezignacije prema svemu savremenom, odlučuju da uđu u ekstrem zarad boljeg sutra, u svoje, ali i u ime cijelog čovječanstva.

H 2

Posljedica terorističkih napada, kojim je vlada Sjedinjenih Američkih Država na kraju i srušena i putem kojih je “Gilead” formiran, jeste jedan unitaran i prazan prostor, dovoljno uprljan za nadgradnju na prethodne sisteme vrijednosti kojima se novi poredak divi, a opet dovoljno sterilan za izgradnju potpuno novog društva, sada podijeljenog u kaste, prema klasnoj hijerarhiji. Kaste, prije svega, čine: Zapovjednici (eng. Commander), bijeli muškarci, vođe novog patrijarhalnog društva; Supruge (eng, Wives), obično bijele žene i redovno saputnice Zapovjednika; Tetke (eng. Aunts), sredovječne, sterilne žene zadužene za produžetak vrste; Marte (eng. Marthas), žene domaćice, čija je osnovna funkcija briga o Zapovjednikovom domu i porodici; i naposlijetku Službenice ili Sluškinje (eng. Handmaids), plodne žene svih rasa, integralni dio svakog domaćinstva, zadužene za rađanje nasljednika kuće kojoj služe. Drugim riječima, seksualni robovi.

The Handmaid's Tale

Zbog svoje jedinstvene pozicije unutar novouspostavljenog sistema, koja se stiče isključivo visokim kvalitetom reproduktivnih organa i stepenom plodnosti, Službenice predstavljaju centralni stub, okosnicu romana Margaret Etvud. One su novi Američki san i jedini spas u utrci za produženjem ljudske vrste, u društvu lišenom empatije, zagriženom u želji za uspostavljanjem vještačkog reda. Posmatrajući dati sistem sa određene, sigurne distance, sasvim je jasno da Sjedinjene Američke Države, sada, za razliku od romana, smještene u 2017, nikada više i snažnije nisu odavale atmosferu Njemačke sa početka 20. vijeka, u godinama koje su prethodile II svjetskom ratu. Iako je roman pisan 1985. godine, njegova aktuelnost, posebno u kontekstu savremenih Sjedinjenih Američkih Država, zaista je zastrašujuća, svjedočeći o dalekovidnosti razmišljanja Etvudove, te dalekosežnosti njenih socio-političkih predviđanja.

The Handmaid's Tale

Snažno feministička priča, “Memoari jedne sluškinje” (eng. The Handmaid's Tale), u produkciji američke kuće Hulu, možda i nije trenutno jedna od najboljih serija na malim ekranima, međutim, njena atmosfera i vizuelni identitet, postignut prvenstveno snažno definisanim kostimom, ali i bizarnom, a opet vrlo logičnom, kontrastnom scenografijom, jeste razlog zbog kojeg biste joj trebali dati šansu.

H 5

Kada kažem “kontrastna scenografija”, mislim prije svega na onaj osjećaj nelagode koji dobijate kada uđete u prostore koji ne korespondiraju sa vremenom koje bi trebalo da odslikavaju. Razlog tome leži u odluci scenskog dizajnera Džuli Berhof (Julie Berhoff) da prostor vrlo jasno poprimi ulogu dodatnog i doslovnog sloja za čitanje društva, a ne vremena, u kojem se nalazite. Iako smješteni u 21. vijek, enterijeri stambenih prostora izgledaju kao enterijeri građanskih američkih kuća sa kraja 18. i početka 19. vijeka, u takozvanom Federalnom stilu.

H 6

Naime, u ranim vremenima američke republike, generacija prvih Amerikanaca se svjesno odlučuje na izbor da novu naciju poistovijeti sa demokratijom drevne Grčke i republikanskim vrijednostima Rima, što je evidentno i u stilu arhitekture koja se u to vrijeme gradila. Odbacujući sve postulate savremenog života, u nadi da će uspjeti ponovo uspostaviti stare, dobre sisteme vrijednosti, uključujući i manire dobrog ponašanja, ova nova nova američka nacija “Gileada” se vraća svojim korijenima, kako u načinu gradnje i uređenja svojih životnih prostora (sada lišenih gotovo svih savremenih kućanskih aparata, časopisa, televizije, interneta i svih reklama, istovremeno zadržavajući komfor automobila, trgovina i sigurnost automatskog naoružanja) tako i u načinu oblačenja koje, više od svih ostalih vizuelnih pomagala, odslikava hijerarhiju na kojoj počiva. Tako uniforme žena, u ovoj novoj totalitarnoj teokratiji, korespondiraju sa njihovom podjelom u kaste. Sluškinje nose dugačke crvene haljine, jer su one, bukvalno, reproduktivni organi nove države, život i njen izvor snage. Tetke predstavljaju religijski autoritet, pa je njihova uniforma dijelom zasnovana na uniformi vatikanskih sveštenika, a dijelom na britanskim uniformama iz Prvog svjetskog rata. Razne nijanse plave zadržane su za odjeću Supruga. Što je Supruga moćnija, postavljena više na ljestvicu društva, to joj je haljina tamnija. I obrnuto. Marte, koje su nekada bile plodne, nose odjeću čija tkanina izgleda gotovo isprana, kao da je izgubila svoju nekadašnju boju, a njihov stil podsjeća na odjeću osavremenjenih ruskih domaćica, što je, između ostalog, i bila jedna od glavnih inspiracija za kostimografa Anu Krebtri (Ane Crabtree). Muškarci, su, za razliku od žena, prilično lišeni boje, pa su njihova vrlo klasična odijela, čiju je inspiraciju Krebtri crpila iz Hičkokovih filmova, te lika umjetnika Jozefa Bojsa (Joseph Beuys), uglavnom krojena u različitim nijansama crne, gdje, prateći istu formulu u kostimima Supruga, tamnije odjelo odslikava snagu i poziciju Zapovjednika u društvu.

H 7

Kada je riječ o samoj priči, ona se, kao i u romanu, priča iz pozicije Sluškinje, koju igra odlična Elizabet Mos (Elisabeth Moss). Razlika se ogleda jedino u tome da je u romanu priča ispričana isključivo kroz njen pogled na svijet, iz njene pozicije u društvu, dok se u seriji ipak ostavlja dovoljno prostora da se priča sagleda iz svih uglova, dajući i ostalim likovima prilično mesa i trodimenzionalnosti. Nekada Džun, a sada Ofred (Moss) je, kako samo ime kaže, Sluškinja Zapovjednika Freda Voterforda kojeg igra Džozef Fajns (Joseph Fiennes). Pored Ofred, domaćinstvo ovog važnog Zapovjednika, čija je žena Serena Džoj (Yvonne Strahovski), jedan od glavnih inicijatora i pokretača “Gileada”, čine jedna Marta (Amanda Brugel) i jedan vozač, Nik (Max Minghella). Dvoznačnost njegovog lika ostaje u domenu vodećih misterija, pogotovo u kontekstu Ofred, koja sa Nikom uspijeva pronaći određeni smisao i podsjećanje na normalnost života koji je imala ranije. Da li je Nik sveprisutno “Oko”, član tajne službe “Gileada”, ili je Nik pripadnik otpora, ni nakon šest sati ovog programa nije potpuno jasno. Struktura epizoda ne prati ustaljenu formu, pa tako nikada nismo sigurni koje likove ćemo pratiti, na koji način i kada. Nekada će to biti živopisan prikaz procesije i čina začeća, u kojem učestvuju svi članovi domaćinstva bez izuzetka (Sluškinja kao žrtva, Supruga i Zapovjednik kao počinitelji, a Marta i Vozač kao nijemi svjedoci), nekada će to biti sjećanja na prošlost, na vrijeme u kojem je Džun (Ofred), kao urednik u lokalnoj izdavačkoj kući, uživala u svim blagodetima američkog sna, a nekada ćemo skočiti u blisku prošlost, kako bismo prisustvovali nastanku novog svjetskog poretka, iz perspektive Sluškinja, Supruga, pa na kraju krajeva i Zapovjednika, koji su, iako centralni stubovi ovog patrijarhalnog društva, nekako ipak marginalizovani.

H 8

Stav serije je, za sada, prilično višeznačan. Iako vrlo otvoreno kritikuje tradicionalistički način života, prikazujući članove visoke klase kao snobove zagrižene u ludilo, čija su neka od pravila, između ostalog, i zabrana čitanja (koja se odnosi samo na žene), njen odnos prema savremenom načinu života nije ništa blaži. Na kraju krajeva, ipak je bahati odnos savremenog čovjeka prema svom okruženju, bližnjima, pa i samom sebi, doveo do trenutka u kojem je prirodni balans doslovno narušen, sve vrijednosti urušene, a resursi bespovratno potrošeni, stvarajući tako pogodno tlo za procvat novog ekstrema.

H 9

P.S. Finale serije je zakazano za 14. jun nakon čega ćete, na portalu Srpska Café, imati priliku pročitati analizu i osvrt na njenu prvu sezonu.

Ocjena: 4/5

Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Odbornici traže da se dopusti mirno okupljanje ispred Hrama Hrista Spasitelja

AP

Ubistvo u Banjaluci: Upucan na kućnom pragu

SA

Straživuk optužen za prijetnje ubistvom sudiji Okružnog suda

AP

Crnogorski glumac Srbe nazvao izdajnicima, poturicama i smećarima

DB

Novinari satima čekali izjave, nije im dopušten pristup u Predsjedništvo BiH

AP

Epizode serija koje su koštale pravo malo bogatstvo

SA

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više