Izdvajamo

Monika Ponjavić: Leftovers – Lindelofski, ali ovaj put bez greške


Prije nego što se upustimo u razgovor o posljednjoj, finalnoj epizodi “Ostavljenih” (eng. Leftovers) sa kojom je serija, nakon dvadeset i osam sati, i zvanično završena, moram odmah da vam kažem da je, po meni, ovo možda jedno od najboljih finala koje sam do sada gledala. A pogledala sam ih mnogo.

Pišem ovaj tekst prepuna svježih utisaka, preplavljena nostalgijom za onim vremenom kada možda i nisam bila svjesna sa kakvom serijom se upravo hvatam u koštac i na kakvo putovanje krećem. Vjerujem da sam jedna od onih rijetkih ljudi koji su sa nestrpljenjem čekali početak prve sezone “Ostavljenih”, to ljeto, ne tako davne 2014. godine. Kažem nestrpljenjem, što je stvar lične prirode i potpuno subjektivno, jer se ipak radilo o novom djelu Dejmona Lindelofa (Damon Lindelof), autora “Izgubljenih” (eng. Lost), serije koja je, pored toga što sam je gledala gotovo religiozno, bila jedna od onih koja je napravila preokret u ovom medijumu i koja je, po mnogima, bila jedina značajna referenca vezana uz ovo ime. Jedina koja se suštinski računala. Njegov legat, njegovo ukaljano zavještanje popularnoj kulturi.

L 1

Danas to, međutim, više nije slučaj, jer je trenutak kada je ova epizoda, pod nazivom “Jevanđelje o Nori” (eng. Book of Nora), emitovana, postao trenutak u kojem je Lindelof konačno uspio nadmašiti samog sebe, dovodeći nas tako u situaciju u kojoj nemamo drugog izbora nego da mu oprostimo za “Izgubljene”. Za njihov kraj, za cijelu šestu sezonu, kao i za Džejkoba i “Čovjeka u crnom”, čije ime nikada nismo saznali, iako su mnogi sebi dali za pravo da ga prozovu Isav. Možemo mu oprostiti i za “Prometeja” (eng. Prometheus). Za “Svjetski rat Z” (eng. World War Z). Za “Kauboje i vanzemaljce” (eng. Cowboys and Aliens). Za sve. Što se mene tiče, Dejmon Lindelof se iskupio.

L 2

Zašto je ovo finale toliko dobro, pitate se? Prije nego što vam ponudim svoje viđenje i odgovor na ovo pitanje, neophodno je prihvatiti činjenicu da je veliki broj fanova, sasvim sigurno, ostao kratkih rukava, u pogledu očekivanja da će dobiti odgovore na sva pitanja koja serija postavlja od samog početka. Međutim, ako ste čitali moje sedmične recenzije, onda vam je savršeno jasno da ja nikada nisam bila od onih koji su to očekivali. Za mene smisao i suština “Ostavljenih” nije nikada bila u raskrinkavanju misterija, koliko u karakterizaciji likova koji su te misterije živjeli. Na kraju krajeva, zar numera iz uvodne špice u drugoj sezoni, koja se nije bez razloga pojavila i ovdje, ne kaže “Let the mystery be” (ostavite misteriju po strani)?

L3Ipak, odgovora je bilo. Suptilnih. Elegantnih. Svedenih. Onih koji vam ne bodu oči svojim pretjeranim podvlačenjem očiglednih stvari, ukazujući vam na svoja “prava”, “skrivena” značenja. Saznali smo šta je “Iznenadni odlazak”, ali ne i zašto se desio. Saznali smo gdje je Kevin (Justin Theroux) odlazio u svojim kratkim trenucima smrti i da hotel zapravo nema nikakve veze sa “nestalim”. Saznali smo da LARD mašina zaista radi i da nije riječ o prevari smišljenoj od strane naučnika kojima je cilj zaraditi na patnji svojih sugrađana. Saznali smo gdje je Nora (Carrie Coon) otišla i kako se vratila. Saznali smo da je Kevin st. (Scott Glenn) pogriješio. I da se Lori Garvi (Amy Brenneman) na kraju ipak predomislila.

L 4

Bez posebne želje da objašnjavam svaku misteriju pojedinačno, osvrnuću se samo na Kevinov slučaj i iskustva u hotelu, za koji sada, bez sumnje, vjerujem da je jedna forma njegovog ličnog čistilišta, kao što sam naposlijetku i pretpostavljala sve ovo vrijeme. U posljednjoj recenziji “Ko je Kevin Garvi? I kako izgleda njegov pakao?” sam govorila pomalo o tome, samo načinjući tu temu. Govorila sam o hotelu kao čistilištu u kojem možemo sresti samo mrtve. Te ljude, podijeljene u dvije grupe, činili su oni koji hotelom tumaraju potpuno nesvjesni i oni koji su prihvatili neku suludu ulogu koja im je nametnuta, odlučivši se da je odigraju do kraja, pa šta bude. Za razliku od ovih prethodnih, svijest i sjećanja potonjih su zadržana što zbog vode što zahvaljujući činjenici da su tokom života oni ipak bili nešto duhovniji i otvoreniji ka svijetu i životu koji su nastanjivali. Otvorenost ka toj ideji da uopšte postoji mogućnost postojanja nematerijalnog svijeta , paralelnih dimenzija, predodređenosti ili bilo čega drugog što se možda do tada u njihovim životima kosilo sa predstavom o takozvanoj realnosti svijeta, osobina je svih ovih likova (Kevin, Peti, Kristofer Sandej, Djevid Burton, Virdžil itd.), ali svakog na svoj poseban način i u skladu sa njegovom sopstvenom ličnošću što zapravo čini okosnicu “Otavljenih”.

L 5

Borba sa implikacijama koje su ovi događaji i likovi donosili bila je nevjerovatno laka jer je serija, čak i u onim tenucima kada je nudila odgovore na svoja najveća pitanja, to učinila na suptilan način koji sugeriše da je odgovor koji želite banalaniji od onog što vam osoba koja ga otkriva ima za ponuditi, kao lik sa kojim ste već ionako odlučili da podijelite vrijeme. Na ovaj način, publika je, posmatrajući date likove kao svoj odraz u ogledalu, bivala suočena sa svojim ličnim osjećajem besmisla u svijetu bez pravila, logike i pravde. U svijetu gdje je jedan događaj podsjetio svakog čovjeka ponaosob da je njegovo postojanje nasumično, besmisleno i potpuno izvan kontrole. Šta uraditi u takvoj situaciji? Suočeni sa takvim okrutnim saznanjima, kao i likovi u serije, ne preostaje nam ništa drugo nego da taj svijet, događaje i samo naše postojanje jednostavno počnemo racionalizovati, tražeći odgovore i adekvatan narativ koji nam može pomoću u popunjavanju rupa između sveprisutne ljudske potrebe za kontrolom i činjenice da ništa nije u tvojim rukama. Za Noru su to bila njena djeca. Za Kevina Nora i učestali odlasci u čistilište kada su stvari postajale kompleksnije. Za Meta Kevin. I tako dalje.

L 6

U nastojanju da jednako racionalizujem reći ću da je hotel čistilište, a Kevin samo čovjek. Čovjek koji je, po svemu sudeći, u više navrata doživio kliničku smrt i iz nje se probudio. Situacije poput tih nisu nepoznate, u svijetu serije ili ovom našem, realnom. Međutim, u slučajevima gdje se desi da se takve situacije ponove nekoliko puta, i u kontekstu u kojem su “Ostavljeni” smješteni, u svijetu beznađa u kojem svi redom čekaju izvjesni kraj svijeta kakav poznaju, slučajnost poput ove postaje gotovo izjednačena sa svetim. A lik koji je proživljava sa Isusom Hristom. I to je naprosto to. Koliko se ovo “čudo” može vezati za Kevinovu urođenu srčanu manu ili bliske susrete sa gubitkom razuma, stanje koje je naslijedio od oca, nije posve jasno, ali podatak da Kevin iz čistilišta, koji je tokom prošle epizode morao da umre kako bi se ponovo spojio sa Norom, ima identičan ožiljak na mjestu gdje mu je srce nekada kucalo, nije slučajan. Podsvjesno ili ne, građenje njegovog ličnog svijeta, nazvali ga mi čistilištem ili živopisnim snom, imalo je itekako smisla, s obzirom na kompleksnost njegovog života, strahova koje je imao i odnosa koje je u njemu gradio. Sve to, kao odlična refleksija, manifestovalo se u hotelu, dajući nam još od samog početka blage nagovještaje kuda serija ide. Upravo u toj suptilnosti leži talenat ljudi koji stoje iza ovog autorskog rada.

Atmosfera epizode bila je savršena. Druga riječ jednostavno ne postoji. Ne mislim to samo zato što je stavljena u određeni, vrlo precizan, kontekst, prateći dinamiku svog kanona besprijekorno, ostajući tako potpuno dosljedna samoj sebi, svojoj priči i, najvažnije, svojim likovima, nego i zato što, za razliku od mnogih drugih serija koje smo voljeli, nije insistirala na gomilanju podataka, agresivnom skakanju sa jedne radnje na drugu, a sve u cilju da pruži što više bespotrebnih objašnjenja. Naprotiv, bila je smirena, ujednačena, lagana i potpuno usredotočena na srž, na ono što je jedino bitno – odnos između Kevina i Nore. Dvoje ljudi čije su lične boli stajale na putu velike ljubavi, one koja se može desiti samo jednom, ako si dovoljno srećan. Ponekad mi se učini kao da se sam “Iznenadni odlazak” jednostavno morao desiti, da je 2% ljudi moralo nestati sa lica Zemlje da bi se njih dvoje spojilo. Takva je snaga ljubavi. One koja dolazi iz stomaka.

Šta god bio slučaj, jedno je sigurno. Lindelof uči na greškama. Neupitno je. A dokaz za to je upravo ova epizoda, kao i cijela sezona koja je nas, svoju publiku, vrlo pametno i nadasve lukavo, već u startu naučila kako da je gledamo i kako da od nje uzmemo ono što je važno. Lične priče. Insistiranje na krupnim kadrovima, nadprosječna gluma Keri Kun, Džastina Terua i Kristofera Eklstona stoji kao podsjetnik da su talenti još uvijek ono što može privući publiku, a ljudske priče vrijedne pričanja.

S tim riječima vas ostavljam i zaključujem da su “Ostavljeni”, bez sumnje, jedna od najboljih serija ikad napravljenih, a sljedeće sedmice ću vam reći i zašto. Šteta je samo što je niste gledali.

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Ocjena: 5/5

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Bek Mladost iz Doboja Nemanja Nikolić “bira” između Zvezde i Dinama (VIDEO)

GC

Spremaju se novi protesti radnika “Alumunija”

GC

Nole: Osjećam se odlično, imam dobre šanse za titulu na US Openu!

DM

Izetbegović: Nema imenovanja mandatara dok se ne riješi pitanje ANP

OT

Kratka istorija koalicija: Ko ne može kroz kapiju, ide preko plota

AP

Slobodan Boba Kovač je novi selektor srpskih odbojkaša

DM

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više