Muzika

Nebojša Ristić: Peter Perret – Savršeni anahronizam


U neumornom istraživanju puteva kojima se rijeđe ide, danas neočekivana priča o čovjeku po imenu Peter Perret.

Neočekivana jer se čak i onima koji neumorno „kucaju na vrata zaboravljenih asova“ njegovo ime naprosto izgubilo nakon tri albuma koja je još u doba novog talasa izdao sa svojim bendom The Only Ones. Samo jednom otad, dakle od početka osamdesetih, oglasio se kroz projekat The One i album „Woke Up Sticky“. Sve prije i poslije toga moglo bi se opisati samo jednom riječju – muk. A onda se ovog ljeta pravo niotkud pojavio i sa albumom „How The West Was Won“ naprosto oduvao kritičare, pa su tako i Uncut i Mojo, ovaj album proglasili najboljim u avgustu.

Tada je krenula i istraga šta se dođavola dešavalo sa Peterom Perretom sve ove decenije. Za razliku od Sixto Rodrigueza čiju je čudnu sudbinu obradio onaj Oskarom nagrađeni dokumentarac „Searching for Sugar Man“, o Perretu nije bilo ni riječi, a bilo je itekako osnova za to.

Naime, Perret je kao i Sixto u onoj uskoj kategoriji rokenrol ikona kakve se danas rijetko rađaju. Dugogodišnja (zlo)upotreba opijata raznih vrsta dovela ga je do same ivice ambisa, pa nije ni čudno da mu u takvom stanju koje je prijetilo otkazivanjem pluća i glasnih žica nije bilo previše do muzike. Ipak, kad je jednom došao do spoznaje da mu je ponor iza samih leđa te da će tim devastirati sve napore porodice koja ga je na čelu sa ženom Zenom podržavala, velikom mentalnom snagom krenuo je putem pročišćenja.

On ga je doveo i do kreativnog procvata, takvog da ga je producent ovog sjajnog albuma Chris Kimsey molio da prestane da donosi stalno nove pjesme u studio. Materijal koji ponudio bio je već toliko jak da se Chris, iz Rolling Stones tabora (pored njih njegov bogati CV odlikuje i rad sa Ten Years After, The Chieftains, Soul Asylum…), s pravom brinuo da ga ne razvodni nečim dodatnim. Na ovom mjestu treba pohvaliti i njega jer je i produkcija jedna od bitnih karika u uspjehu ovog albuma. Spoj izuzetno egocentričnog autora i vrhunskog producenta je često recept za neuspjeh, ali to ovdje srećom nije bio slučaj.

Sve počinje sa „Sweet Jane“…šalim se, ipak to nije Velvet Underground klasik, ali jeste naslovna pjesma i jeste taj riff, a tek Perretov vokal zvuči kao direktna posveta Lou Reedu.

Ono što je presudno razlikuje jeste gitara Perretovog sina Jamieja koji svojim upadima savršeno nadopunjuje očevu nonšalantnu interpretaciju. I inače Jamie sa svojim potpuno distorziranim i na prvi pogled nekontrolisanim tonom daje osnovnu boju u zvučnoj paleti ovog albuma. Da porodična priča bude potpuna, na basu je drugi Peter Perret, samo Jr. U „Living End“, najdužoj pjesmi ovdje, tata im je dao zeleno svijetlo da se raspojasaju pa su to zdušno iskoristili ali ne i zloupotrebili. Jedino u njoj fokus se svjesno odmakao od Peterovih stihova i pjevanja ka gitarskoj improvizaciji, ali zahvaljujući zaista nadahnutom Jaimiejevom majstorstvu tenzija ne pada ni za crticu ispod. Peter kaže da iako je prvi pokušaj bio savršen, sin je htio da uradi još jednu verziju, ali budući da se zna ko je tata, drugog snimka nije bilo…

„An Epic Story“ koja slijedi, kao da je utekla sa albuma The Only Ones, i vrlo je na tragu njihovog zaštitnog znaka i jedinog hita „Another Girl, Another Planet“. Dakle, dinamična gitarska vožnja koja je taj bend odvajala od mnogih tadašnjih i dokaz da je ta pank i novotalasna etiketa olako lijepljena bilo kome čiji je imidž odgovarao tada dominantnom.

Istina je da je Perret bio, kao što je i sad, pod snažnim Dylanovim uticajem, samo što to tad nije bilo oportuno reći pa tako to ni on nije činio. Fascinira da skoro 40 godina kasnije u ovom čovjeku ima toliko energije da, iako mu se izražaj gotovo u dlaku podudara sa onim iz mladosti, zvuči potpuno moderno. Kao da je bio zaleđen u nekoj kapsuli pa su ga sad oživjeli, a on sad u 65. godini života nastavlja tačno tamo gdje je stao, prije tog zaleđivanja.

Možda i ključna impresija u vezi ovog albuma i jeste da se radi o savršenom new wave albumu, koji bi prije skoro 40 godina bio prepoznat kao jedan u gomili takvih, ali danas, to je savršeni anahronizam. Svjestan je toga i Perret, pa je prepustio sinu da u pojedinim pjesmama njegova gitara zvuči baš kao ona iz The Pretenders.

Neke od najljepših pjesama ovdje, poput „C Voyerguer“ su otvorena ljubavna posveta Zeni, sa kojom je 48 godina u braku, za koji voli da kaže da je najbolje opisan od strane Kurta Vonneguta koji kaže da je svaki brak „The Nation Of Two“, nacija samo njih dvoje.

„Pogledom kroz gužvu tražim lice njeno
U nadi da je tu.
Nešto me podsjeća, na svakom mogućem mjestu.
Vidim je svud.
Osjećaj taj čini da lakše podnesem.
Skoro kao da je je tu.
Vrijeme je zaleđeno i samo čeka na dan
Kad će ona biti tu.“

Iako politika ne spada u njegove primarne interese, na ovom albumu se provlače i povremeni ubodi karakteristični za njegove idole Dylana i Reeda, ljude koji su mu otkrili da se rokenrol ne mora nužno okretati oko muzike već da snaga riječi može da nadjača sve.

Iako je to slučajnost, ovaj album je sniman u britanskom studiju od strane izvornog Britanca, ali se bavi i Amerikom. Vlasnik tog studija, Ray Davies je poput Perreta istinski zaljubljen u kontinent koji ga je udomio, ali ga to ne spriječava da progovori o njegovim manama. Sam kaže da je odavno izgubio iluziju da može pjesmom promijeniti ljude, te zato svoju poruke šalje kroz „humor sa vješala“ (gallows humor). Sve drugo smatra forsiranjem, a ta se opuštenost tako dobro čuje kroz svaki ton ovog albuma. Naravno, kad ne bi bilo derišta koja taj mir pokvare bučnim gitarama (svirali su jedno vrijeme i u Babyshambles, što govori samo za sebe).

Pjesnik se vratio onda kad mu se niko nije nadao, bolji nego ikad. „How The West Was Won“ je bio u njegovoj glavi preko 20 godina, nije čudo da je vino koje nam je ponudio savršeno.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


ucitavam...

Možda vas zanima

Velika pobjeda: Vječni pomen na Živojina Mišića

OT

Aerodrom u Litvaniji krasi jelka sa bizarnim ukrasima (FOTO)

DM

Nove cijene ulaznica za Winter Fresh Wave!

DM

Željeznice Republike Srpske: Redovna godišnja promjena reda vožnje

DM

Fotografija koja je izazvala burnu raspravu na društvenim mrežama

DM

“Vivia Run&More Weekend” na proljeće ponovo u Banjaluci

DM

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više