Art

Nebojša Ristić: Dobri duh Dave


Na ovom mjestu se već pisalo o majstorima sa palicama koji nisu mogli više da sjede na bubnjarskoj stolici te su odlučili da zauzmu centralno mjesto na pozornici. I dok je za neke od njih poput Fathera Johna Mistyja kojeg nije odlikovala neka spektakularna tehnika ili moćan udarac ta promjena bila gotovo neprimjetna, kod nekih poput našeg današnjeg junaka, Davea Grohla će ostati vječna dilema da li je moralo tako da bude.

Nakon već devet albuma Foo Fighters on je uspio da se dokaže i kao autor i gitarista, ali ostaje pomalo žal za jednim od najvećih bubnjara koji se pojavio u zadnjih nekoliko decenija. Grohl se kao bubnjar držao vrhovnog postulata vezanog za ovaj instrument koji je izrekao legendarni John Bonham kad su ga upitali za upotrebu bubnjarskih „četkica“: “Četkice? Ma kakvi. Udri ih najjače što možeš!“

OK, kao što znamo, nije on baš bacio palice u trnje, naročito kad ga pozove genijalac Josh Homme, a mislim da je negdje na tom tragu došao i na ideju kad je u pitanju upravo objavljeni album FF, „Concrete and Gold“. Naime, iako su FF gotovo do savršenstva doveli formulu žestokog hard-rok zvuka i nametnuli se kao standard istog za 21. vijek, ostaje činjenica da unutar pomenutih devet albuma nema previše onih koje možete da izdvojite.

„The Colour and the Shape“ i „Wasting Light“ su vjerovatno najkompletniji i vrhunci dosadašnje karijere, ali je postalo sve teže razlikovati jedan album od drugog. Ovo sve pišem jer je Dave za producenta ovog albuma izabrao Grega Kurstina, poznatog kao čovjeka koji je dio projekata koje ne biste nikad povezali za bendom poput njegovog. Adele, Sia ili Pink su miljama daleko od njihovog muzičkog izražaja, ali su se male, The Beach Boys pop-simfonije koje je Curstin stvarao u okviru dueta „The Bird and the Bee“ sa Inarom George (kćerkom nevjerovatnog Lowella Georgea) pokazale kao savršen most prema onome što je Dave htio da postigne na novom albumu. Kurstin je, poput samog Grohla, besprekorni muzički erudit za kojeg nema tajnih polica u arhivama rokenrola, pa je ta saradnja naprosto morala da da plod. Josh Homme i Mark Ronson, na posljednjem albumu Queens of the Stone Age, zvuči poznato i slično, zar ne?

Foo Fighters
Foo Fighters

Nije ovo prvi put da je Grohl posezao za ovakvim diverzijama ne bi li donio osvježenja svom opusu. Na ranijim albumima snimao je paralelne akustične verzije istih pjesama, koristio analognu studijsku opremu u svojoj garaži ili je pak svaku pjesmu snimao u drugom gradu kako bi dobile drugačiju boju, miris i ukus. Rješenje, a što je najvažnije i konačni rezultat, koji je postigao na „Concrete and Gold“ se pokazalo kao najbolje, pa možda, iako je to nezahvalno kategorički tvrditi, i do najboljeg albuma u karijeri Foo Fighters. Raspon muzičkih uzora Davea Grohla je nezamislivo širok i do ovog albuma ih nije bilo tako lako ni locirati. Ima tu prizvuka (ne i citata) svega. The Beatles, Led Zepp su još i očekivani, ali Hüsker Dü, Devo, Bad Brains, pa onda preko svega toga 10cc ili čak Tears For Fears, to svakako nije moglo da da običan album. Istančani osjećaj njegove pozadinske zvijezde Kurstina, koji je znao gdje i kad da u redovnu soničnu paletu FF ubaci sintisajzere, lupove ili da istakne neke vokalne harmonije koje su dosad bile u drugom planu, su pokazali njegov angažman punim pogotkom.

A opet, kad ovo pročitate, mogli biste da pomislite da je ovdje riječ o nečem gdje nećete moći da prepoznate Foo Fighters. Tu su i brojni gosti, neki i nepomenuti na omotu (Justin Timberlake), pa čak i sam Paul McCartney kao bubnjar u „Sunday Rain“, ali niko od njih nije uspio da naruši poznati zvuk i odavno definisan bend. To govori dovoljno o njihovoj kompaktnosti i tome da je harizma Davea Grohla i dalje neupitna. Dobro je i potpuno zasluženo što je tako jer je riječ o jednom od najpozitivnijih rokenrol likova na sceni i uvijek bih glasao za njega ako bi se biralo ko treba da nosi rokenrol zastavu. Naravno da postoje mnogo talentovaniji autori od njega, da ima žešćih od njega čak i kad se trudi da bude žestok, blažih na isti takav način, ali kada znamo koje je mjesto pravog i iskrenog rokenrola u današnjim vremenima teško da nekom bolje leži ta uloga. Stalno i pošteno preispitivanje vlastitog izražaja, a „Concrete and Gold“ je upravo to, samo govori u prilog tome.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


ucitavam...

Možda vas zanima

Nove cijene ulaznica za Winter Fresh Wave!

DM

Za snimanje filma o proboju koridora Vlada RS odobrila 100 000 KM

DM

Primopredaja: Karađorđevići vratili pet slika Narodnom muzeju

DM

Lista deset najboljih filmova u 2019. godini po glasovima na IMDB-u

DB

Scenario “Star Wars: The Rise of Skywalker” umalo prodat na eBayu!

DB

Kusturica: Handke pokazao da je čovjek stijena

OT

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više