Izdvajamo

Vuk Bačanović: Političko ludilo Bošnjaka i šizoidna katalonizacija Srba


Nikada se nije pokazalo zgoreg prelistati zaostavštinu profesora Nikole Koljevića. Endemski prisebna i staložena osoba u srpskom ratnom rukovodstvu, zabilježio je 1994. kako se čini da “nacionalizam odražava haos same istorije”, da je “uvijek u pokretu i mijenja se na nepredvidiv način”, kao i to da je “jednim svojim dijelom stvarnost, a drugim mitska kategorija”.

Ti mitovi su, opet, “toliko snažni da se stalno obnavljaju i postaju koliko istiniti toliko i stvarni”. Ugo Vlaisavljević je, s druge strane, u postratnoj debeloj analitičkoj bh. hladovini kreirao sintagmu koju je krstio “jauk identiteta”, naspram “unutrašnjeg neprijatelja”. I zaista, Bosna i Hercegovina je, kao specifičan odraz haosa istorije, ili bolje rečeno, različitih istorija i pripadajućih mitskih kategorija, ovih dana postala društvo čije su oči – ako se izuzmu sami Katalonci – ponajviše uprte u političku sudbinu ove španske pokrajine.

Kako odabrati stranu? Bošnjaci bi rado podržali pravo Katalonaca na otcijepljenje, jer su, sličnim, maštovitim tumačenjem ustava SFRJ i SR BiH i sami postali većinski politički subjekt u novoj kompleksnoj državi. Ali avaj! Da li eventualno neustavno otcjeljenje Katalonije znači i isto pravo za Republiku Srpsku, pa i Herceg Bosnu? Ako se u slučaju Katalonije postupi slično kao i u slučaju Kosova i tako stvori još jedan presedan u međunarodnom pravu, zašto da ne. Nezavisnost Republike Srpske time postaje pitanje koje kad tad dolazi na red. Ali avaj! Srbi muče sličnu muku nacionalizmu svojestvenog haosa.

Rado bi podržali Katalonce, jer im taj presedan ide u korist, ali da li to onda znači i podršku priznanju države Kosovo, koja se rado krsti sa “tzv.”, od strane BiH i okretanje leđa Srbiji, koja je dala potpunu podršku teritorijalnom integritetu Španije? U još strašnijoj dilemi su nacionalisti svih usmjerenja. Dok je katalonski nacionalizam izrazito lijevo orijentisan, najgore je dočekan od strane nasljednika lijevog nacionalizma Slobodana Miloševića, a najtoplije pozdravljen od desničarsko-narodnjački orijentisanih ideologija koje su srušile Jugoslaviju. Prema tome, ma koliko međunarodna politika bila šahovska ploča, neprincipijelnosti u temeljnim odnosima se kao bumerang vraćaju svima. I velikim silama koje su međunarodno pravo, u slučaju bivše Jugoslavije, primjenjivale sad ovako, sad onako, uz zdušnu podršku domaćih aktera kojima je to, sve do Katalonije i Kosova, išlo u prilog, kao i onima koji su pravo naroda na samoopredjeljenje, prevashodno Arbanasa na Kosovu, tretirali kao neusporedivo sa onim Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

I da li se u svom tom “haosu stvarnosti” može iskristalisati išta smisleno što bi doprinijelo bilo kakvom političkom pomaku unutar BiH? Bošnjačka politika, kako vidimo, tupka u mjestu. Komični pokušaj kreiranja državne i etničke tradicije u vidu proslave Dana Bošnjaka, prvi put nakon 120 godina (iako je potpuno jasno da se nije slavio nikada, a kamoli prije 120 godina), samo produbljuje identitetski bezdan naspram Srba i Hrvata i to ne samo radi ponavljanja glupave tvrdnje u devoluciji navodnog katoličkog i pravoslavnog dijela hiljadugodišnjih Bošnjaka u Srbe i Hrvate u 19. vijeku. Građanska opcija oličena u GS-u je u svojoj kritici ovog skupa našla za shodno da kritikuje isključivo relativizaciju uloge bošnjačke inteligencije u fašističkoj NDH i satanizovanje NOB-a, opet ni zbog čega drugog, osim korištenja lijevog političkog naslijeđa za bošnjačke građanske ciljeve, a sa kojima nemaju nikakve istorijske i političke povezanosti.

S druge strane, Srbi u svom katalonskom klinču sa nemoćnom maticom, nemaju kud osim udarati u identitetske bubnjeve i uporno i razumljivo gangati da je npr. vjerovanje u to da se Dan Bošnjaka slavio prije 120 godina samo malo manje ludo od vrlo “ozbiljne” akademske teze kako je, eto, malo vjerovatno da je kralja Tvrtka okrunio pravoslavni mitropolit u Mileševi, ali da je daleko više vjerovatno da je to uradio anahoretski i ni od koga priznati episkop nekanonske i heroortodoksne, monaške zajednice Crkve Bosanske. I to još u rimokatoličkoj crkvi sv. Nikole u Milima kod Visokog u koju, s obzirom na stav Rimokatoličke crkve prema Crkvi Bosanskoj, nije mogao ni kročiti, a kamoli nekoga tu krunisati. I o svim drugim sličnim pitanjima.

Tendencije su očigledno takve da dogovora nema i da bošnjački (mlađi) i srpski (stariji) haos istorije i sadašnjosti nastavljaju svaki u svome pravcu. Možda još u svim katalonskim bespućima, preostaje neka nada u Arendu Lijphartu i konsocijacijskoj demokratiji, to jeste u daljnjoj diobi, diferencijaciji, razdvajanju, decentralizaciji i ograničavanju moći centralnih institucija, odnosno njihovog svođenja na neophodni minimum, s tim da bi “konstitutivne manjine” Srba u Federaciji i Bošnjaka u Republici Srpskoj bile onaj jezičak na vagi koji bi cjelokupnu konstrukciju držao u balansu u obostranom interesu. Svaka druga priča je varanje naivnih, još bezobzirnije od “Dana Bošnjaka”.

Vuk Bačanović

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Majkić: Nije nemoguć dogovor SNSD-a i SDA

OT

SC Lektira: Zabilježeno na magnetofonskoj traci

OT

Nacionalne manjine u BiH: Crnogoraca najviše, Slovaka najmanje

OT

Marčelo za SC: Sjedim u bunkeru i pokušavam da se samosaopštim svijetu

OT

Za klimu protestuje na stotine hiljada ljudi širom svijeta (FOTO/VIDEO)

DB

“Srbija ne želi probleme u regionu, stvari se komplikuju”

OT

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više