Izdvajamo

Monika Ponjavić: Brkovi Herkula Poaroa


Bez obzira na to koliko puta pogledala ekranizaciju kultnog romana britanske književnice Agate Kristi (Agatha Crhistie) „Ubistvo u Orijent ekspresu“ (eng. Murder on the Orient Express), identitet ubice mi, nakon svega nekoliko sedmica, u potpunosti iščezne iz sjećanja.

Tako je bilo i ovaj put. Iako sam verziju sa neprevaziđenim Dejvidom Sušeom (David Suchet) pogledala nešto ranije ove godine, čini mi se na proljeće, odlazak u bioskop prošle sedmice bio je obilježen apsolutnim neznanjem. Jedino čega sam se sjećala bio je voz zatrpan u snijegu na potezu negdje između Vinkovaca i Broda, u Slavoniji. I ubistva. Nisam se čak mogla sjetiti ni žrtve niti načina na koji je ubijena. Tako je poznata tema postala jedno posve novo filmsko iskustvo.

Velika sala banjalučkog jedinog sinepleksa je bila prepuna. Subota veče, 20 časova. Iako Palas inače vrvi publikom u terminima koje ja pohodim, ovaj put mi se učinilo da ih je bilo znatno više, što me je navelo na razmišljanja o mogućim razlozima. Da li je tome doprinijela dobro poznata priča (svima osim, izgleda, meni) ili činjenica da je priča ovaj put urađena u interpretaciji velikog Keneta Brane (Kenneth Branagh)? Koliko je ljudi u sali to veče uopšte znalo ko je Kenet Brana? Koliko njih se opredijelilo za ovaj film upravo iz tog razloga? Ili su ipak velika imena poput Džudi Denč (Judy Dench), Viljema Dafoa (Willem Dafoe), Džonija Depa (Johnny Depp) ili Mišel Fajfer (Michelle Pfeiffer) bila ta koja su na kraju pravila razliku? Čekajući početak filma, ova i slična pitanja rojila su mi se po glavi. A onda su na scenu stupili brkovi Herkula Poaroa, najvećeg detektiva koji je ikada živio (na stranicama neke knjige). Nakon Šerloka (Sherlock Holmes). Ili možda ipak ne. Mrtva je trka. Kao i britanskom filmskom kritičaru Marku Kermoudu (Mark Kermode), i meni je trebalo neko vrijeme da se priviknem i da na ekranu vidim bilo šta izvan basnoslovnih, raskošnih i bogatih brkova ovog slavnog detektiva. Ali, kakvi su to samo brkovi bili! Ils etaient vraiment magnifique! Tres bonne!

O 1

Poslije brkova, na scenu je stupila veličanstvenost Branine živopisne interpretacije ove čuvene priče. Uz pomoć fotografije i montaže, Brani je pošlo za rukom da stvori atmosferu jedne, pa rekla bih, skoro bajkovite priče za djecu, nalik “Polarnom ekspresu” (eng. Polar Express), istovremeno obavijene tamnim velom konstantne prijetnje, zatrte duboko u nasilje i iskonsko zlo koje je samo ljudsko biće u stanju počiniti. Shodno tome, kako se priča postepeno raspliće, otkrivajući nam u fazama kompleksnost ljudskog uma, njena atmosfera poprima sve mračnije nijanse.

Iako dobrim dijelom vrlo zabavan, na momente protkan odličnim smislom za humor, film koji konstantno drži pažnju i predvođen je odličnom plejadom glumaca koji su svoje uloge iznijeli sa lakoćom, “Ubistvo u Orijent Ekspresu” ipak, i pored reditelja poznate reputacije i svega gore navedenog, nije film bez greške. To, naravno, ne smeta, ali bi se ipak moralo adresirati.

O 2

Prva, od tri osnovne zamjerke koje na film imam jeste, prije svega, “kameo” pojavljivanje glumaca koji tokom filma ne rade mnogo (ovo se posebno odnosi na Džudi Denč i Mišel Fajfer čiji su talenti ostali potpuno neiskorišteni). Zatim, tu je i alpski, stjenoviti izgled izrazito ravne Slavonije i generalno Branina nedoslijednost, odnosno istorijska i geografska netačnost u prikazivanju određenih prostora, ljudi koji ih nastanjuju, kostima, scenografije i slično (struktura Zida plača ispred kojeg je veliki trg, dok je u to vrijeme bila samo uska uličica, visoki planinski vrhovi ravničarske oblasti, i svakako crnci sa šajkačama u ulozi jugoslovenskih policajaca, između ostalog).

O 3

Posljednja, ali nikako najmanje važna, zamjerka zapravo leži u tretmanu same, rekla bih čak, kultne završnice ove ikonične kriminalističke priče. Riječ je o atmosferi i tonu finalnih minuta koji su oduzeli težinu ovog teškog kraja. Budući jedan od rijetkih slučajeva koji Poaro nije bio u prilici da u potpunosti izvede na lice pravde, ova kompleksna priča o ljudskoj prirodi i suočavanju sa nepravdom i zločinom dobija sasvim nepotrebnu dozu uljepšavanja, opravdavanja i generalno pakovanja u jedan ljepši ukrašeni paket, poput švajcarske čokolade, za šta mislim da nije bilo potrebe. Poaroova unutrašnja borba i skoro ispoljeni očaj u situaciji u kojoj su mu ruke gotovo vezane, kako je prikazano i u romanu i u Sušeovoj verziji, sada postaje tek jedna ljupka predstava pred osumnjičenima, okupljenim, uobičajeno, na jedno mjesto, ovaj put uz izvjesnu dozu teškog simbolizma, za stolom u ikonografiji Tajne Večere.

0 4

Postavljajući ih u takvu konstelaciju, Brana se ovdje poigrava sa percepcijom ljudskog grijeha, gdje u ovom slučaju u sredinu postavlja gospođu Habard (Mišel Fajfer, čija se zlatna kosa nakon skidanja perike sjaji kao oreol) kao vinovnika i glavnog organizatora ovog strašnog ubistva, dok su ostali u položaju njenih „apostola“. Ovakvim režijskim postupkom, “Ubistvo u Orijent Ekspresu” dobija novu dimenziju istraživanja ljudskog igranja Boga, u smislu odluke da pravdu, za koju smatra da je ispravna, uzme u svoje ruke, mimo svih zemaljskih i drugih zakona. Poaro tako stavlja oholog čovjeka, spremnog da sam sudi drugima, na svojevrsni sud, te mu, predajući oružje, prepušta da sam sebi i presudi.

O 6

U načelu, ova predstava je odigrana izuzetno vješto, ali ipak bez one težine koju bi ovakav rasplet podrazumijevao, čak i sa takvom kompozicijom i simbolikom koja je za cilj imala da je dodatno podcrta. Težina o kojoj ovdje govorim se odnosi na stanje Poaroa (koje je Suše odigrao mnogo bolje od Brane) u trenutku spoznaje da, bez konkretnih dokaza, niti jedan počinitelj neće izaći pred lice pravde. Poaroova (originalna) frustracija i doslovno gađenje prema onima koji su ubistvo u savršenoj koordinaciji odigrali, ovdje je gotovo iščezla, ostavljajući tako prostor za praštanje i određenu vrstu formalnog čina oslobođenja krivice, što nikada nije bilo u duhu najslavnijeg Belgijanca.

Nisam govorila o Poaru koji sada koristi naoružanje i, kao Holms, se bori golim rukama služeći se fizičkom silom. Nisam govorila ni o trošenju minuta na bespotrebnu i besciljnu pozadinsku priču o njegovoj velikoj, izgubljenoj ljubavi. Nisam govorila o načinu na koji Poaro hoda. O načinu na koji se kreće i drži. O njegovom shvatanju stvari i komičnosti njegovog lika. Sve to ovdje nedostaje ili je gurnuto u potpuni apsurd, ali nisam govorila jer je premalo je stranica za riječi koje želim ispisati i jer ipak, kada se sve na kraju zbroji, Branin film vrijedi pogledati, ako ništa barem onda zbog onih sitnih trenutaka potpunog uživanja u ovom, možda bespotrebnom, spektaklu.

Ocjena: 3/5

Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Izdato 2 133 turističkih vaučera

SA

Nemogućnost prekvalifikacija u zdravstvo povećaće kvalitet usluga

SA

Novo okupljanje u Beogradu, uhapšena jedna osoba

SA

U Crnoj Gori 58 novozaraženih

SA

Rekordan broj novozaraženih u S. Makedoniji

SA

Granice EU ostaju zatvorene

SA

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više