Muzika

Nebojša Ristić: Automatizam sa ljudskim likom


Da nema toga oko čega postoji konsenzus pokazala je i 25. godišnjica izlaska albuma „Automatic For The People“ koji je toliko čuven da ne znam da li da uopšte napišem čiji je.

Kako je ovo album iz kategorije onih koji su status klasika stekli odmah po objavljivanju a kamoli da to ne bude slučaj četvrt vijeka nakon, tim prije sam bio zatečen kad je iz pera Zorana Ćirića, poznatijeg kao Magični Ćira, potekla bujica omalovažavanja istog.

Da je to bilo reagovanje nekog ko nema pojma ni osjećaja šta je to pravi rokenrol onda to ne bi bilo ni vrijedno pomena. Međutim, kako iz Ćirinog pisanija, inače odličnog kad se bavi nekim drugim stvarima, izbija stav koji nije usamljen a koga vrijedi demistifikovati, onda neka ova godišnjica posluži za ogled o tome kako se tretiraju neke vrijednosti za koje živite u uvjerenju da su neprolazne i kao takve svima jasne.

R.E.M. je sve do potpisivanja višemilionskog ugovora sa Warner Bros. bio smatran lučonošom onog najplemenitijeg u američkom rokenrolu, na tragu nikad dovoljno valorizovanih The Byrds. Taj potpis je bio okidač da po nepisanom pravilu, kao i mnogi drugi prije njih, odjednom prestanu biti rokenrol, da postanu takoreći izdajnici. Odjednom je, bar u očima nekih za koje sad vidimo da i nisu malobrojni, zaboravljena niska genijalnih albuma, a ovaj koji  je bio kruna cijele njihove karijere je doživio istu sudbinu. Sada su se R.E.M. našli u istom košu kao U 2 ili Radiohead koji su imali tu „nesreću“ da izdaju briljantne, i jako komercijalne, albume poput „The Joshua Tree“ i „OK Computer“. Mi danas možemo naširoko razglabati o korporativnoj eksploataciji tih ploča i gubitku oreola nezavisnosti ovih bendova, ali ni u najcrnjem ludilu ne možemo osporiti njihov kvalitet. Kao da u glavama nekih vlada pomisao odnosno predrasuda: Dok je nešto indie – onda valja, čim postane industrial – onda više ne valja.

Ćira je pomenuo neke sjajne bendove i ploče tog vremena koji nisu doživjeli takvu satisfakciju kao „AFTP“, prije svih The Replacements, divni mali bend, uvijek u poluraspadnutom stanju, ali koji su volšebno uspjevali da se nekako saberu i isporuče neke sjajne albume. Problem je jedino što R.E.M. ničim nije doprinijeo da njihova sudbina bude takva. A to da se u naletu ne znam čega, valjda jala, jedan Peter Buck koji stoji iza nekih od najljepših tema u osamdesetim i devedesetim, kao npr. „Fall on Me“ ili „The One I Love“, proglasi tek upotrebljivim gitaristom i diskofilom, to je već odsustvo mjere i dobrog ukusa.

R.E.M.2

U sličnom kontekstu pominje se i zla sudbina Genea Clarkea, jednog od najvećih autora koje je rokenrol ikad vidio, a sve zarad zlog Rogera McGuinna koji je pokupio sav kajmak u The Byrds. Nije ta priča bez ikakvog osnova, ali prst na čelo pa promislite da li je u svačijoj tragediji dio i vlastite zasluge. „Ako smo pali, bili smo padu skloni.“ Samo klinačka, navijačka zanesenost može da proguta da uvijek ima neki zli dedak koji uništava genija. Vidi pod The Beach Boys, preciznije – Brian Wilson vs. Mike Love.

Ni kriva ni dužna jedna druga velika ploča objavljena te iste 1992. „Magic & Loss“ Loua Reeda je upotrebljena kao dokaz da je eto to što je valjalo te godine a ne „AFTP“. Ako je Ćira Magičan , onda mu je ovaj tekst – Loss (gubitak).

E, sad ovo sve u stranu, jer previše je pažnje dato jednom stavu koji srećom nije preovlađujući. Zbog onih koji su jednostavno bili premladi da ih zakači genijalnost ovog albuma, hajdemo malo o njemu samom. To je naprosto dug svakog onog koji piše o njemu.

Svi sastojci koji su potrebni da nešto proglasite remek-djelom su tu. Najvažniji od svih je da je to kolekcija odreda izvrsnih pjesama kojom su R.E.M. nadmašili čak i sami sebe, a nije da na prethodnim albumima nisu isporučivali savršene pjesme. Kada vas na startu s nogu obori letalna „Drive“ nije lako dočekati smirenje u završnoj „Find The River“. Između ta dva pola su se smjestile nevjerovatne „Everybody Hurts“, „Man On The Moon“, „Monty Got  A Raw Deal“, ako već moram da izdvajam. Ipak, moram. Sve zato što je tu „Nightswimming“ čiju je melodijsku genijalnost aranžmanom nadogradio mag u liku producenta, tihog Zeppa, Johna Paula Jonesa. Uvijek su mi pomalo bili sumnjivi oni likovi koji koriste „repeat“ da bi desetinama puta poslušali istu pjesmu. Ova mala simfonija me je svrstala u te čudake.

Kako tada, dok sam koračao kući svake srijede kroz banjalučke ratne večeri  a nakon emisije koju sam vodio na radiju i koja je uvijek završavala tom pjesmom, a ona opet nevjerovatnom i opojnom temom na klarinetu, tako i danas nestajem u njenoj ljepoti.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


ucitavam...

Možda vas zanima

Nova pucnjava u Sjedinjenim Državama, najmanje troje mrtvih

DM

Policajac koji je prijetio samoubistvom predao se nakon višečasovne drame

DM

Evropska unija se “opekla” Hrvatskom pa pooštrila kriterijume

DM

Osnovni sud u Banjaluci: Milošu Ećimu određen jednomjesečni pritvor

DM

“Kombi kamikaza” sa 52 migranta probio barijeru na granici

DM

Ambasadorka BiH u Češkoj nema fakultetsku diplomu

OT

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više