Muzika

Nebojša Ristić: Divno bješe glavni biti dok me nisu pročitali!


Ko redovno prati najbolji portal, a taj sad i čita ove redove na istom, primjetio je prije nekoliko dana tekst o rokenrol autobiografijama koje su kao književna podvrsta postale nezaobilazne na listama najčitanijih knjiga.

Hajde onda da bacimo malo više svjetla na taj omanji fenomen. Kada bi ove knjige bile namjenjene isključivo fanaticima u koje spada i sam potpisnik ovog teksta teško da bi taj tiraž bio nešto kolosalan. Uostalom u dnu ovih kolumni piše šta mislim o brojnosti sekte. Otuda je jasno da je uspjeh ove vrste literature logičnije vezan za one koje više zanima žutilo u karijerama glavnih junaka.

I nije sporno da je dobar broj onih čije se biografije romansiraju potpuno svjestan te činjenice te onda manje ili više dozirano iznosi detalje iz svojih života i karijera. Najčešće to radi uz pomoć nekog vičnog novinara čije se ime diskretno, u manjem fontu, pojavljuje ispod imena onog o kojem je riječ. Nema se tu šta posebno zamjeriti, nije svačije da se pera laća, makar jeste pomalo pod znakom pitanja kako je neko talentovan da napiše jednu ili tuce sjajnih pjesama, a nije da opiše vlastiti život. No, dobro, nisu svi multidisciplinarni.

Nekada je doduše dovoljno samo poturiti diktafon i dobiti sjajnu priču. Uostalom, kako karijera jednog Roda Stewarta, nakrcana plavušama, alkoholom, fudbalom, ali ne zaboravimo i briljantnom muzikom u pojedinim periodima njegove karijere, može uopšte biti dosadna? Nekada je, kao u slučaju Micka Fleetwooda, poželjno bilo da uređivač autobiografije priloži barem neki dijagram, organogram ili neki drugi gram, iz kojeg bi čitaocu bilo barem malo jasnije s kojim se ženama i u kojim kombinacijama ovaj nalazio.

Who-I-AmStvari dolaze na viši nivo kad ih se dohvate najbolji, a „Who Am I“ nije samo sjajna igra riječi već upravo jednako sjajna autobiografija Petea Townshenda. Na rijetko viđen i hrabar način Pete ogoljuje svaki aspekt njegovog života, ne libeći se da otvoreno progovori o svom traumatičnom djetinjstvu, homoseksualizmu, čak i pedofiliji za koju je bio u jednom trenutku optužen. Gubitak sluha i alkoholizam u toj konstelaciji još dođu kao manje potresne teme, a iznad cijele knjige lebdi misao kako je u pozadinu jedne tako uspješne karijere bila utkana tragedija. Baš kao što je ovisništvo tako dugo prijetilo da uništi gitaristu kojeg su i prije dvadesete godine grafiti proglašavali Bogom. Znate već, govorimo o Ericu i njegovoj autobiografiji.

Neke od ovih knjiga su bilo dugo iščekivane, a vjerovatno jedna u samom vrhu je jezgrovito nazvana „Život“. Toliku slobodu da svoju biografiju nazove tako a da to ne bude pretenciozno imao je a ko drugi nego čovjek kojem nisu mogle do’akati sve policije ovog svijeta. Što je najbolje nije to pošlo za rukom ni onoj materiji zbog kojeg su ga te iste policije jurile. Svesti jednog od nekolicine najvećih rokenrol autora i njegov zaštitni znak, Keitha Richardsa, tek na narkomana, bilo bi preopasno potcjenjivanje. „Život“, tj. njegov autor to strpljivom čitaocu i dokumentuje manirom izvrsnog pisca i zato jeste možda i najbolje što možete pronaći na policama koje su u knjižarama uvijek negdje u zapećku.

bob dilan hronikePosljednje dvije pomenute prevedene su i kod nas, a povod su da se oda dužno priznanje čovjeku koji se u svojoj muzičkoj karijeri uglavnom „odlikovao“ teško podnošljivim scenskim nastupom, Dejanu Cukiću. Njegovi prevodi su najbolja potvrda koliko je za uspješan prevod pored znanja stranog jezika gotovo jednako bitno poznavanje tematike, te ostaje samo žal što se time nije ranije počeo baviti.

Ipak, sam vrh je rezervisan, bez imalo iznenađenja za „najpismenijeg“. „Hronike“ su potvrdile i prije Nobelove nagrade kakav je majstor Bob Dylan i svojim objavljivanjem učinile još tada besmislenim diskusije o tome da li je to književnost ili ne. Oni koji su naivno očekivali da će uvijek zakopčani pružiti nešto više o sebi, ostali su zakinuti, odnosno možda i nisu, ako Bobby nije po ko zna koji put odigrao svoju igru pretvaranja. Ta misterija kao i stalno odlaganje objavljivanja nastavka ove autobiografije su samo dodatno osnažile mit o njemu, ali je nesporno da je ova knjiga, u sjajnom prevodu Vladislava Bajca, postavila standard u ovom žanru.

Onima koji žele da istražuju po dubini na Netu se nudi nebrojeno naslova za čije iščitavanje bi vam trebalo nekoliko života pod uslovom da se samo time bavite. No, znate već, put od hiljadu milja počinje jednim korakom.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


ucitavam...

Možda vas zanima

Nova pucnjava u Sjedinjenim Državama, najmanje troje mrtvih

DM

Policajac koji je prijetio samoubistvom predao se nakon višečasovne drame

DM

Evropska unija se “opekla” Hrvatskom pa pooštrila kriterijume

DM

Osnovni sud u Banjaluci: Milošu Ećimu određen jednomjesečni pritvor

DM

“Kombi kamikaza” sa 52 migranta probio barijeru na granici

DM

Ambasadorka BiH u Češkoj nema fakultetsku diplomu

OT

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više