Izdvajamo

Monika Ponjavić: I bi Meso


Postoje dva načina sagledavanja “Mesa”, nove televizijske serije u produkciji banjalučke agencije Akvarijus i njenog satelita, produkcije Bosonoga, koju je po scenariju Nikole Pejakovića (i priči Saše Hajdukovića čije je ime, u ovom kontekstu, nepravedno izostavljeno sa uvodne špice) režirao Saša Hajduković.

U zavisnosti do toga za koju opciju smo odlučili da se opredijelimo, naša percepcija “Mesa” će biti značajno izmijenjena, te će, samim tim, i naš nivo oduševljenja praviti dramatične oscilacije.

Ukoliko “Meso” posmatramo u kontekstu svega što se na ovim prostorima iz oblasti filma (i generalno audio-vizuelne djelatnosti) desilo u posljednjih dvadesetak godina (postojanja Akademije umjetnosti u Banjaluci, ali i Republike Srpske), sasvim je jasno da je u pitanju zasigurno jedna od najprofesionalnijih produkcija kojima smo u ovoj kratkoj istoriji posvjedočili. Ako bismo zanemarili produkciju filma, zadržavajući se isključivo na formatu serije, “Meso” zaista nema nikakvu konkurenciju.

A i kako bi, ako se takmiči sa ostvarenjima poput “To toplo ljeto”, “Zamalo život”, “Petar Kočić”? U tom smislu, od velikog je značaja pohvaliti napore cijelog tima da konačno zakotrljaju (što će se, nadam se, i desiti) filmsku i TV produkciju, čime bi “Meso” i zvanično postalo posljednji prvi film, odnosno posljednja prva serija Republike Srpske. Kolege iz ovog svijeta će znati o čemu pričam.

Međutim, ako bismo sada “Meso” stavili rame uz rame sa svjetskom ili, evo recimo, evropskom produkcijom, stvari su posve drugačije. Znam, reći ćete da je to potpuno nerealno, nefer i da se takve stvari ne mogu i ne bi trebale raditi jer je “Meso”, ovakvo kakvo jeste, i više nego dovoljno za Banjaluku, ovakvu kakva ona trenutno jeste.

Nažalost, to je stav sa kojim se nisam nikad niti mogu složiti. Prije svega, zato što ne postoji ništa što može biti “dovoljno dobro za Banjaluku”, a nedovoljno dobro za nešto drugo. Ono je prosto ili dobro ili nije. Trećeg nema. I dok god to ne usvojimo, nikakav napredak nećemo uspjeti ostvariti, niti će scena kao takva ikada postojati, jer, kada nešto radimo, ono mora biti najbolje, ovdje u Banjaluci, ili tamo negdje u Londonu, Tokiju, Njujorku, Zanzibaru.

Rad iza kojeg stojimo sa punim uvjerenjem, potpuno sigurni. I kao što sam sigurna da na Bijenale umjetnosti u Veneciji nećemo nikada slati rad koji je “dovoljno dobar za Banjaluku”, a nedovoljno dobar da nas predstavi na svjetskoj sceni vizuelnih umjetnosti, tako sam sigurna da možemo stvoriti i “Meso”, dovoljno dobro da nas predstavi bilo gdje, a ne samo u region, jer je stvar profesionalizma. I ničega drugog. Zašto bismo se onda zadovoljili sa bilo čim nedovoljno dobrim? Za takve kompromise, nakon dvadeset godina postojanja kakve-takve scene više jednostavno nema mjesta.

Istina je da je ulaganje u film (i televizijske serije) u posljednjih pet godina skoro neosjetno, te da je iznos od nekoliko stotina hiljada konvertibilnih maraka, koliko je u tom periodu uloženo u njihovu produkciju i razvoj iz javnih sredstava, nedovoljan za bilo kakva revolucionarna djela. Istina je takođe da za dobar scenario novci uopšte nisu ni potrebni, te da se remek djelo može napraviti i prilično niskim budžetom. Ako je to cilj, i ako postoji talenat, naravno.

Razmišljajući o “Mesu” ovih posljednjih nekoliko dana, shvatila sam da moj osnovni problem ne leži u miješanju ekavice i ijekavice glavnog lika, kako su “Meso” komentarisali doslovno svi novinari i kritičari koji su o njemu ovih dana pisali. Naprotiv. U pitanju je odluka (doduše neobična i nekonzistentna) koju su autori opravdali na vrlo uvjerljive načine, tako da o tome ne bih puno dužila. Problemi koje ja lično sa ovom serijom imam su daleko dublji i, rekla bih čak, ozbiljniji.

U pitanju su svakako problemi scenarija, neodređenosti likova, kastinga, očiglednog nerada sa glumcima, nelogičnosti pojedinih režijskih postupaka i problem izrazite lokalnosti djela. S obzirom da sam pogledala samo tri epizode, sasvim je moguće da će svi ovi problemi do posljednje epizode potpuno nestati, međutim, takođe sasvim je izvjesno i da neće. Vidjećemo u decembru.

S obzirom da su scenario i priča potpuno različiti elementi filma, odnosno serije, jako je važno da to u samom startu razgraničimo, jer je u ovom konkretnom slučaju priča zapravo odlična, dok je scenario znantno slabiji i na momente čak prilično banalan, patetičan i veoma neprirodan, što je iznenađujuće, s obzirom na reputaciju koju Pejaković s pravom ima.

Rečenice poput “Otvori svoje srce i samo čitaj” (u kontekstu religije i njenog racionalizovanja) nisu usamljeni slučajevi, niti su rijetkost. Kao što rijetkost nije ni obilje krupnih kadrova koji u određenim trenucima dovode do prezasićenja, pogotvo kada ih podvučemo i naglasimo konstantnim, neumoljivim pokretom kamere i jednoličnom montažom koja ne dozvoljava nimalo prostora neophodnog za disanje (kako publici, tako i samoj radnji).

U filmu kao što je “majka!” Darena Aronofskog ovakvo kadriranje i montiranje ima potpunog smisla, jer priču priča iz ugla samo jednog lika čiji se nemir i klaustrofobija nastoji prenijeti publici. U tom smislu, da je priča ispričana iz perspektive Miće (Branko Janković), kao njegov doživljaj situacije u kojoj se nalaze, što je originalno i bilo zamišljeno, dobilo bi se na dodatnom nivou značenja, što bi naposlijetku bilo efektnije i daleko smislenije.

Ovako smo ostali u nekom međuprostoru u kojem će, kako se na osnovu prve tri epizode ispostavlja, svi glavni likovi dobiti priliku da ostave svoj lični pečat kroz centrične epizode koje se stilom neće puno razlikovati jedna od druge, što je zaista šteta, jer je Mića drugačiji od svih njih. Šta je on konkretno, nije potpuno jasno, jer je Branko Janković u tri epizode uspio odigrati pet različitih likova što je, pretpostavljate, takođe problem. Više rediteljskih indikacija nego samog glumca, ali ovdje je, čini mi se, to išlo ruku pod ruku.

Niti Hajduković ima dovoljno iskustva u radu sa glumcima, niti je Janković toliko dobar glumac. Samim tim, građenje Miće, najvažnijeg i nakompleksnijeg lika “Mesa”, te njegovog centralnog stuba, trebalo je da bude primarni zadatak kako reditelja i scenariste koji su ga pisali i u seriju ugradili, tako i glumca koji ga je otjelotvorio. Prvi kadrovi i utisci koje sam iz njih ponijela mi, zbog svega gore navedenog, zapravo kažu da se Mićom nije posebno bavilo, iako je riječ o liku stvorenom davne 2010. godine. Za razliku od ekavice i ijekavice, ovdje ne postoji nikakav način putem kojeg bi se takav nemar mogao opravdati.

Sa druge strane, ono što bih pohvalila jesu male rediteljske finese poput Hajdukovićeve odluke da na pametan način uvede prelaze iz jednog centričnog lika u drugog, vraćanjem radnje u njene ključne, presječne tačke. Umjesto doslovnog vraćanja u prošlost putem sjećanja, što je česta odluka reditelja koji nastoje na neki način podsjetiti svoju publiku na ono što se već desilo, Saša se odlučio za postupak koji možda nije jednostavniji, ali je svakako efektniji. Tako se radnja vrti oko jedne ose, ali u konstantnoj sprezi i uzajamnoj dinamici čime je način pričanja priče znanto oplemenjen.

Iako (samo) na momente izgleda kao skupa mtel-ova reklama, fotografija “Mesa” je ono što mu daje na izvjesnoj težini i osjećaju da je pred nama konačno nešto što bismo mogli definisati kao prag profesionalizma. Tu smo. Ali još uvijek preko njega nismo zakoračili. Ili ako jesmo, što je sa “Mesom” vrlo moguće, napravili smo tek prve korake. S obzirom da to nikome u posljednjih dvadeset godina nije pošlo za rukom, riječ je o velikom napretku koji zaslužuje našu naklonost, ali i podršku.

Ovdje, naravno, ne računam filmove Daneta Komljena ili Marka Šipke, jer oni nisu, niti će ikada biti, mejnstrim namijenjen širokim narodnim masama, za razliku od “Mesa”. Oni su jedna posebna kategorija na koju trebamo biti itekako ponosni i za koju se trebamo nadati da će ostati u svojoj niši nezavisnog, umjetničkog filma.

Iste pohvale idu muzici, bez koje bi “Meso” bilo neka druga serija, ne samo zato što je muzika u određenim trenucima odigrala više za scenu od samih glumaca ili je uspjela stvoriti atmosferu napetosti bolje od reditelja, scenariste i montažera (za primjer možemo uzeti scenu u Kazamatu), nego zato što kada bismo je istrgli iz njenog konteksta serije i kao zasebno djelo uporedili sa muzikom bilo koje druge serije (ili filma), dobili bismo efekat o kojem sam pričala na početku ovog teksta, a kojem trebamo težiti – ne bismo osjetili razliku. Isto se nažalost ne može reći za scenografiju, kostim i šminku.

Scenografije, prije svega, nema (što možemo pripisati težnji da sve izgleda što realističnije, zbog čega je veliki procenat scena snimljen u krupnom kadru), a kostim i šminka na momente izgledaju toliko jeftino da je svaki komentar suvišan. Ne bih ovdje kritiku upućivala toliko ljudima koji ih potpisuju, koliko generalnom stavu (kod nas u Republici Srpskoj) da scenografija znači pronaći neki gotov prostor i u njega, bez ikakvog dubljeg čitanja istog ili promišljanja bilo koje vrste, staviti likove obučene u garderobu kupljenu u najboljem slučaju u nekom butiku ili u najgorem, u sekendhendu.

Takav odnos prema, rekla bih, granama umjetnosti koje ravnopravno učestvuju u stvaranju svakog filma i serije, dajući im jedan poseban ton i atmosferu (uključujući i naturalizam), samo dalje potvrđuje koliko malo iskustva zapravo imamo i koliko još vremena treba proći ne bismo li se i mi našli na nekoj mapi filmskih dešavanja.

A koliko Banjaluka nije na mapi regionalnih (da ne kažem svjetskih) dešavanja, govori i ponašanje publike na projekciji, potpuno nenaviknute na gledanje svog grada na velikom platnu i malim ekranima. Tako se, na svaki pomen realnih banjalučkih lokacija, poput naziva pojedinih naselja (Lauš, Budžak) ili kafića (Kod Brke, Sirano), u sali prolamao gromoglasan smijeh.

Tragičnost ove komične situacije se ogleda u tome da su na projekciju u Palas bili pozvani ljudi iz svijeta kulture i filma, umjetnici, stručnjaci u kulturi, novinari koji bi trebalo da budu reper, da znaju više i da budu najoštriji kritičari društva, ali i umjetnosti koja se za društvo pravi i koja ga možda čak u nekim instancama i generiše. Nedostatak kritike je, kao što već znamo, odavno simptomatičan za ovaj prostor.

Ali ne kritike kao ličnog mišljenja (koje ovih dana svi imamo), podijeljenog na društvenim mrežama, nego argumentovane kritike, čiji je osnovni cilj dići stepenicu za jednu mjeru više. Jer, ako to ne budemo radili i ako budemo uvodili cenzuru zarad međusobnog tapšanja po leđima, možemo biti sigurni da nikakav napredak nećemo postići, bez obzira na broj (mladih) ljudi koji u ovom i sličnim projektima budu učestvovali i bez obzira na količinu novca koji se u njih u budućnosti bude slivao.

P.S. S obzirom na to kako se priča lijepo veze, vjerujem da će sam kraj biti daleko spretniji nego njegov početak, o čemu ćemo ponovo razgovarati krajem decembra, kada bih se osvrnula i na nekoliko konkretnih scena o kojima danas nisam govorila iz prostog razloga jer ne želim da vam pokvarim utisak. Do tada gledajte “Meso”, subotom na RTRSu u 21:00h, a mi se, standardno, družimo srijedom.

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Ocjena: 3.5/5

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Ima nade: Ljajić i Mitrović “riješili” Litvaniju

DB

Afera Trion Tel u Banjaluci se nastavlja!

DB

I utorak sunčan i natprosječno topao

DB

Zašto je RK Borac otjerao Srđana Savića? (VIDEO)

DB

Zbog migranata zakazana vanredna sjednica

DB

Vranjska kod Bileće: Zbog migranata ne spavamo, šteta sve veća! (VIDEO)

DB

3 0 komentara

vili Četvrtak, 2.11.2017., 17:42 at 5:42 pm

Poštovana,
Zaista je hrabro da se upuštate u komentarisanje serije koju niste pogledali do kraja. Komentarišete scenario kojeg je Filmski centar Srbije proglasio najboljim u 2016 godini… BRAVO.

HRABRO je i to da komentarišete filmsku sliku, filmsku scenografiju, filmsko svjetlo itd a niste završili Filmsku akademiju. Da li znate koliki je budzet serije Meso. Porediti našu filmsku industriju sa svjetskom je nešto što zaista ne mogu ni komentarisati.
Bravo za hrabrost.

Molim Vas da pogledate seriju do kraja, pa kao svaki normalni filmski kritičar, tek tad napišete kritiku.
LP

Odgovor
smajli Ponedjeljak, 4.12.2017., 14:32 at 2:32 pm

Odlicna kritika kao i uvijek. Istovremeno i hvali ali i ukazuje na odredjene nedostatke…

Odgovor
:| Nedjelja, 24.12.2017., 11:32 at 11:32 am

Sad, nakon pogledane čitave serije mogu samo reći da je Monika u prvoj kritici bila preblaga i da jedva čekam da pročitam njenu završnu kritiku. Imao bih mnogo bolje mišljenje o seriji da je završena bez kompletne posljednje epizode.

Odgovor

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više