Izdvajamo

Vuk Bačanović: Mjesto Ratka Mladića u srpskoj istoriji


Sjeća li se neko slučaja Ediba Buljubašića? Znate, to je onaj simpatični robijaš iz zeničkog zatvora koji je napisao pokajničku knjigu “Zašto sam ubio oca?”.

Od onih koji se kroz maglu sjećaju Buljubašića, zacijelo još manji broj zna da je osim oca ubio i rođenu ženu, snahu i nesretnog portira, čije ime medijima nije bilo od posebnog značaja. Još manji broj se sjeća da je Buljubašićev mentor u obrazlaganju oceubistva poznati bh. književnik i scenarista Abdulah Sidran.

Za kojeg Buljubašićeva priča nije bila “sudska, nego ljudska”, u smislu da će svako ko pročita ispovjest ovog hladnokrvnog psihopate, “pronaći dio sebe”. Još manji broj Buljubašićevih fanova zna – a Sidranu te daleke 2005., ta informacija, zacijelo, nije mogla promaći, a ako jeste utoliko gore – da je bio prvi komandant logora Dretelj. I to iz onog malo manje poznatog razdoblja, 1992., kada je služio kao demokratski multietnički bh. logor za srpske civile Mostara i okoline.

Buljubašićeva lista odstrijeljenih je, prema tome, podosta veća, s obzirom da je 16 od 224 zatvorenika prve faze Dretelja umrlo od posljedica batinanja, dok su drugi, prošli kroz stravične torture, koje su uključivale seksualno zlostavljanje i prisiljavanje na jedenje vlastitog izmeta.

Zašto tekst o mjestu generala Ratka Mladića u srpskoj istoriji počinjemo sa prisjećanjem na logornika Buljubašića? Evo razloga. Federalni i hrvatski mediji, kao i aktivisti na društvenim mrežama, su, povodom izricanja prvostepene presude Mladiću, potrudili da javni prostor, po ko zna koji put, pretvore u javnu kuću mejnstrim-mislilačkog prostituisanja. Dominiralo je to vječno zgražalačko pitanje: Kakav je to narod koji može slaviti krvnike odgovorne za tolike zločine? Kakva je to politika koja takvog čovjeka može predstavljati kao heroja i uzora novim naraštajima Srba? Najdalje u optužbama je, ma kako to bizarno otišao novinar sedmičnika srpske nacionalne manjine Novosti Ivica Đikić kada je konstatovao da se Mladića “ne doživljava junakom zato što se vjeruje u njegovu mučeničku nedužnost, nego zato što se zna da je istina ono što mu je stavila na teret haška optužnica”. Slično razmišljanje je izneo i dukljanski, nimalo nacionalistički, slobodar Andrej Nikolaidis.

Sumrak rasističkog uma dežurnih dušebrižnika i zabrinutih građana, dakle, ide do tačke u kojoj je svaki aspekt stvarnosti neprilagođen ho-ruk moralisanju, automatski zombi-apokalipsa neprosvjećene “stoke od naroda” i razlog za katastrofičarske lamente. Ili je, ipak, mnogo teže stvari postaviti nešto manje pojednostavljeno i shvatiti da je za prosto-funkcionalni um prosječnog Balkanca, sposoban oficir, odnosno onaj kojem, u mnogome, duguje svoj život, najprije jeste to, a onda sve drugo i da je tu jako teško očekivati svekoliki ad-hok moralizam.

Istorijska nauka se, između ostalog, bavi i istorijom kolektivnih imaginacija i razlozima nastanka tih imaginacija. Srpska kolektivna imaginacija o Mladiću, zapravo, nije ništa drugo do želja da se slavna vremena ponove. Da ono što je 90-tih zaista bilo, zapravo nije bilo, nego da je Mladić dostojan nasljednik Stepe Stepanovića, ili Petra Bojovića. Ali, on to nikako ne može biti. Možda je to bilo, donekle, izgledno 1992. kada je započinjao svoj put vrhovnog komandanta i kada je rekao da se u rat ne ide “protiv Muslimana kao naroda i Hrvata kao naroda, već protiv onih koji su taj narod poveli i nahuškali na nas”, ali je užasna praksa uskoro raspršila taj prividni humanizam. Za Razliku od Stepanovića i Bojovića, čija je gvozdena disciplina i nakon milionske srpske žrtve u Prvom svjetskom ratu, spriječila bilo kakvu osvetu ili iživljavanje nad nevinima, Mladićev rat se završio kukavičkim strijeljanjem hiljada nevinih zarobljenika u Srebrenici. Ni najzadrtiji branioci generalovog lika i djela ne mogu poreći da je vojni komandant u svakom trenu odgovoran za ono što vojska radi, a kamoli da mu mogu promaći masovna strijeljanja, ma ko da ih je organizovao. Ako već nije on, kao što tvrde mnogi koji ga pokušavaju odbraniti, zbog čega onda nije kaznio odgovorne?

Odgovor na ovo pitanje je, ujedno i odgovor na pitanje kakvo mjesto je general Mladić zaslužio u srpskoj istoriji. On je definitivno aheroj u doba aherojstva koji je sebi umislio da to nije. To je onaj čovjek, natprosječno inteligentan i sposoban, koji voli da viče i, mesijanski, umišlja da se njegov glas čuje puno dalje od zabiti nad kojom ima vrlo ograničenu kontrolu. Izaziva divljenje jer ne želi sebi grabiti zemaljska blaga, iako je udovoljenje vlastitom super-egu ono čemu sve podređuje.

A, zapravo, sebe potkopava. Jer, uprkos svim operativnim sposobnostima u kombinaciji sa narcisoidnošću i simptomima šizoidnosti (raspada ličnosti), u proksi i kontrolisanim ratovima, vještina malo znači. Misli da vodi anđele, a okružen je demonima. I obično završe kao kurbani kojekakvih mreža gospodara lutaka i, na papiru, nesumnjivo krivi za ono što, u realnosti i jesu i nisu. Najčešće krivi bjelosvjetskim podmetačima ratova, poput “oslobodioca” Sirije i Libije, dakle, puno ozbiljnijim zločincima od sebe. Međutim, to što te licemjer tuži i licemjer sudi, to ne znači da i sam nisi kriv. I licemjer. Što, u svijetu zla, nije teško biti.

Željko Cvijanović je u svome posljednjem tekstu doveo u vezu sudbinu Mladića i srpskog naroda, u smislu da je Mladić najbolji simbol satanizovane nacije koja je doživjela katastrofu. To je nažalost tačno, ali tu misao valja nadopuniti. U balkanskoj baruštini i vjetrometini, nesuđeni novi Stepa Stepanović, postao je jedan od aherojskih kraljeva. U smislu da je heroj u istoj onoj mjeri u kojoj priča o logorniku Edibu Buljubašiću “nije sudska nego ljudska”, a njezin promotor, veliki književnik, iskreni pregalac za bošnjačku napaćenost. I još gore i pogubnije. Heroj je u onom smislu u kojem moralizatorski banalizatori, ngo efendije, majstori opštih mjesta, razotkrivači paklenih planova Dobrice Ćosića i budžetski paraziti nisu samo nabijeđeni glupani, već lijeva i građanska alternativa tami antiherojstva. Dok zapravo jedu vlastiti izmet na daleko grozniji način nego Buljubašićeve žrtve. Drugim riječima, istoričar će lako klasifikovati Mladića. Datoteka je pretrpana.

Vuk Bačanović

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Opozicija na izbore 2022. izlazi razjedinjena: Ko je krivac za to? (VIDEO)

JG

Prema popisu stanovništva sve manje Srba u Hrvatskoj

JG

Dodik: Čovjek sam srpskog naroda i borim se za prava koja su ovdje data

DB

Tuča navijača uoči finala Lige Evrope: Haos na ulicama Sevilje (VIDEO)

DB

Predalo se skoro 1.000 ukrajinskih vojnika iz čeličane “Azovstal”

DB

Opozicija podijeljena oko Dodikovog prijedloga: Stanić zadovoljan, Crnadak sumnjičav

DB

4 0 komentara

Francis Utorak, 28.11.2017., 21:06 at 9:06 pm

Mladiceva greska je to sto je pristao biti dijelom tog cirkusa nakon 1992. kada je uradio sto je ogao i sto mu je politika dozvoljavala iako i se Mladicu malo sta zaprvo i zna.
Zlocini su mahom pocinjeni od civilnih protuha i milicija , ukratko polusvijeta. Zasto bi on ucestvovao u zlocinima 1995 kada je i Haaski sud uspostavljen godinu ranije a morao je znati nesto o politickim igrama.

Odgovor
Edis Srijeda, 29.11.2017., 12:43 at 12:43 pm

Stvarno je jadno ovo umanjivanje količine zločina nad djecom i muškarcima, a ne kako kaže Vuk
“strijeljanjem hiljada nevinih zarobljenika u Srebrenici”. Civili nisu zarobljenici, oni su civili. Djeca nisu zarobljenici, oni su djeca. A streljanje nije streljanje, nego detaljno osmišljen plan egzekucija koji je trajao 5 dana na preko 30 različitih lokacija, uz pomoć stotina vozila za prevoz leševa, i mehanizacije za kopanje masovnih grobnica itd.

Vuče jadnik si!

Odgovor
Zuko Saraybosna Petak, 26.04.2019., 20:36 at 8:36 pm

Jeste, eto bilo je više vozila za prevoz leševa nego samih leševa.

Odgovor
ffciyt Nedjelja, 3.12.2017., 22:05 at 10:05 pm

ma u pravu si, zasto bi on to radio, njemu je dovoljno da udje u grad i promumla nesto o osveti turcima za pobunu daija 18i neke, malo li je….

Odgovor

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više