Izdvajamo

Monika Ponjavić: Call me by your name – Reći istinu ili umrijeti?


“Nazovi me svojim imenom” (eng. Call me by your name) Luke Gvadanjina (Luca Guadagnino), posljednji je nastavak njegove trilogije pod nazivom “Čežnja” (eng. desire).

Iako su prva dva, “I am love” i “A Bigger splash”, izuzetno kvalitetni filmovi koje morate pogledati, u slučaju da niste, i iako se svi bave manje više istim pitanjima, ovaj posljednji jednostavno nije u istoj ravni niti kategoriji. On je mnogo više. I zahtijeva nekoliko gledanja.

CMBYN 1

Govoriti o filmu “Nazovi me svojim imenom” nije lak niti jednostavan zadatak, jer svaki tekst ili izgovorena riječ prijete da naruše ljepotu i cjelovitost izraza koju je Gvadanjino, naizgled bez napora, ovdje postigao. Gledajući unazad nekoliko godina, nisam sigurna da li postoji film koji na ovakav sveobuhvatan i vrlo neposredan način uspijeva dočarati emociju, iskustvo života i ljubav, prenoseći ga autentično na velike ekrane, dajući prostor publici da film doživi ne samo vizuelno, očima, nego i da ga dodirne, čuje, pomiriši i okusi. Ako je to igdje uopšte moguće, onda je to moguće ovdje. Na pamet mi padaju Romer, Bertoluči i Sorentino, ali ono što je Gvadanjino ovdje uradio je ipak otišlo u nekom drugom pravcu, možda čak i korak dalje u svojoj preciznosti i neposrednosti odnosa koji uspijeva ostvariti sa svojom publikom.

“Nazovi me svojim imenom” je romantična “coming-of-age” drama koju je iz istoimenog romana za film fantastično adaptirao američki reditelj Džejms Ajvori (James Ivory). Smještena negdje na sjever Italije tokom ljeta 1983. godine, radnja prati odnos između dva mlada intelektualca. Elio Perlman (Timothee Chalamet) je sedamnaestogodišnjak koji svoja ljeta (i praznike) provodi u porodičnoj vili, gdje se radnja u cjelosti odvija. On je mladi genije u nastajanju koji sa lakoćom govori tri jezika, svira klavir i gitaru i po čitavo ljeto transkribuje muziku ili čita knjige. Eliova nevjerovatna intelektualna zrelost u velikoj mjeri zavisi od odgoja koji pripisujemo njegovim roditeljima, gospodinu Perlmanu (Michael Stuhlbarg), arheologu i gospođi Aneli (Amira Casar), prevodiocu. Svako ljeto, Eliova porodica organizuje rezidencijalni program za diplomce njegovog oca, koji se biraju na osnovu aplikacija i čiji je zadatak, za vrijeme pisanja sopstvene disertacije, pomoći profesoru u istraživanju. Sedam godina stariji od Elija, Oliver (Armie Hammer) je za ovo ljeto njihov novi član porodice. On je Amerikanac i budući doktor klasičnih nauka, koji u slobodno vrijeme čita Stendala, a za potrebe škole piše o Hajdegeru. I nervira se.

Na prvi pogled, ova dva mlada čovjeka nemaju ništa zajedničko. Elio je samozatajan, osjećajan, dubok i emotivno potpuno nezreo, što je rezultat nedostatka iskustva, izlaska iz tinejdžerskog doba, ali i potrebe za izgradnjom novog, trajnijeg identiteta. S druge strane, Oliver je, kao i svaki Amerikanac (iz percepcije Evropljanina), neodoljivo šarmantan, koketan, zgodan, nepostojan, ali i nedovoljno potkovan za razgovore o Bunjuelu ili drugim temama iz oblasti visoke evropske kulture o kojima se ovdje nerijetko raspravlja uz jelo. Međutim, fascinacija i privlačnost, nastala kao rezultat nadopunjavanja nedostataka koji jedan, odnosno drugi imaju, što se oslikava i kroz sam naslov, jeste glavna okosnica priče i njena vodilja. Iako označen kao film o homoseksulanom odnosu dva muškarca, on ne može biti više otklonjen od te tematike nego što već jeste. To se, prije svega, vidi u načinu predstavljanja njegovih centralnih likova (kroz ponašanje, izgled, oblačenje, držanje, doživljavanje jedinog homseksualnog para koji se u filmu javno prikazuje i slično), čije je seksualno opredjeljenje jednako homoseksualno koliko je i heteroseksualno. Ljeto isprepleteno igrivom, gotovo dječijom znatiželjom i ljubopitljivim vojaerističkim pogledima, nevinim i slučajnim dodirima je savršena pozadina koja daje neophodan kontekst u okviru kojeg se identiteti, emocije i seksualnost detaljno, pedantno i studiozno ovdje presipituju. Zato ne čudi da i Elio i Oliver, u svojim nastojanjima da otkriju ko su, ne bi li pronašli svoju tačku mirovanja u svijetu koji se konstantno kreće, nerijetko završavaju u zagrljajima žena (samo još jedan od načina putem kojih se međusobno testiraju). Jer pol ovdje nije važan, kao što nije važna ni politika seksulanog opredjeljenja, koliko je važno pronaći uporište i ravnopravnog partnera, što Elio i Oliver pronalaze jedan u drugom, ali i sami u sebi, jer Elio je sve što bi Oliver želio da bude i obrnuto. Rečenica iz naslova – Nazovi me svojim imenom i ja ću te zvati tvojim – putem kojeg ova dva bića publici prenose snagu emocije koju u datom trenutku osjećaju, rušeći sve barijere između njih, istovremeno označava i izmjenu njihovih identiteta, stavljaući akcenat tako ne na tjelesno ili na intelektualno, kako se ljubav vrlo često na filmovima prikazuje ili u životu shvata, nego na instinktivno, na sirovu energiju i emociju koju kroz druge osjećaš prema sebi. Nije to priča o egu, o Narcisu, nego o sebi koji možeš biti potpun kroz drugog, ali posve različitog sebe.

Adaptacija knjige za veliko platno je nezahvalan posao. I često vrlo nemoguć. Ipak, Gvadanjino je to uradio, čini se, bez ikakvog napora, stvarajući adaptaciju koja je duhom tako vjerna knjizi, a opet, u nekim krucijalnim momentima, tako različita u svom izvršenju. Mijenjajući Eliovu naraciju za slike, pokret i prijatnu mediteransku tišinu bio je rizik koji se višestruko isplatio, jer Gvadanjino, uzimajući sve što mu medijum nudi, ni u jednom trenutku ne kopira knjigu, niti je odbacuje. Naprotiv. On je unapređuje. A to je danas zaista rijetkost. I dalje ispričana iz Eliove perspektive, ali bez naracije, koja je suštinski važna koliko i sama priča, je samo jedan od otklona koje je Gvadanjino uspio napraviti u svojoj želji da se u prevazilaženju te vrijednosti snažno suprotstavi i dodatno naglasi centralnu dilemu glavnog lika: “Da li je bolje reći ili umrijeti?” Kroz ovo pitanje, postavljeno u francuskoj bajci koju Eliju čita njegova majka, dolazi se do srži i centralne dileme filma, koja, iako izgovorena u dva uzastopna navrata, tako snažno rezonuje, jer se implicitno i direktno osjeća i postoji u svakoj narednoj sekundi filma, čiji je ritam, u nešto više od dva sata koliko traje, istovremeno tako spor i tako brz, tako tačan. Tačnost i moć ovog namjerno (izvanrednom i neobičnom montažom) ispresijecanog, na prvi pogled neujednačenog ritma, svoju punu snagu dostiže u trenutku kada Elio odlučuje da prizna svoja osjećanja. Potpuno sami na trgu, kao i svaki dan, govoreći o ničemu sa takvim intenzitetom kao da govore o svemu, ova scena je možda najbolji trenutak filma. Prizivajući snena djela Đorđa de Kirika, iako je sam film potpuno impresionistički, stvaljajući ih na suprotne strane memorijala posvećenog žrtvama Bitke na Pijavi, Gvadanjino pravi određenu dinamiku dječačke igrivosti i doslovnog okolišanja oko teme (praćene njihovim kruženjem oko spomenika), usljed neopisivog straha od priznavanja svojih osjećanja. Svi koji su ikada imali sedamnaest godina i bili smrtno zaljubljeni, moći će se poistovijetiti sa Eliom u ovom, ali i svakom narednom trenutku. Opčinjen njegovim iscrpnim poznavanjem svega, u želji da mu da kompliment, ali i da razbije napetu atmosferu, prestravljeni Oliver, stojeći na drugom kraju, direktno naspram, odlučuje da potvrdi njegovo znanje, te svoju fascinaciju istim. Odgovor koji međutim, od Elija dobija dovodi film na posve novu ravan: “Kada bi samo znao koliko malo znam o stvarima koje su zaista važne.”

 CMBYN 4

Praćena pažljivo izabranom Ravelovom kompozicijom Un Barque sur l'océan, koju Gvadinjino koristi isključivo u trenucima njihove razdvojenosti (prvenstveno emotivne, prouzrokovane strahom), ova scena se može posmatrati kao nukleus samog filma. Gvadanjino ga uspijeva uhvatiti u jednom kadru, koristeći kameru, ali i scenski prostor vrlo vješto, nježno usmjeravajući par u kružni pokret razdvajanja i ponovnog spajanja na drugom kraju spomenika. Trenutak spajanja je trenutak u kojem Elio odlučuje da skupi hrabrost i konačno progovori, dajući tako pimjer svima koji su se istom dilemom bavili ili bave – da, bolje je reći nego umrijeti, pa makar to bila najteža i najstrašnija stvar koju ćeš ikada u životu uraditi. Pored tretiranja muzike, prostora i nevjerovatne igre Hamera i Šalamea, kamera je od vitalnog značaja za ovu scenu i njen uspjeh. Agonija prouzrokovana konstantnim širokim kadrom je gotovo nepodnošljiva, i traje sve do samog kraja, sve dok im se Gvadanjino ne približi, koristeći vrlo vješto filmsku tenziju izgrađenu tokom sata koji joj prethodi. Na ovaj način reditelju polazi za rukom da publici ostavi dovoljno prostora da upije sve što joj je servirano, ali i da film snažno gurne u pravac bez povratka.

 CMBYN 5

Dugi kadrovi tišine i kratki kadrovi koji označavaju protok vremena, ali i unutrašnju emotivnu eksplozivnost glavnog lika, upotpunjeni pažljivo odabranom, pronađenom muzikom i suptilnim vizuelnim referencama na slike iz našeg kulturnog nasljeđa, ovdje su dovedeni do savršenstva. Od kompozicija savremenih inovatora poput Rjuičija Sakamotoa i Džona Adamsa, preko Ravela i Baha, do eklektične pop muzike 1980tih, Gvadanjino pravi audio mapu Eliovog emotivnog stanja i interekacije, kako sa svojim introvertnim svijetom, gdje je njegova znatiželja i čest osjećaj treperenja i unutrašnjeg nemira obično praćen Sakamotom (M.A.Y. in the Backyard), tako i sa eksternim svijetom koji upoznaje i sa kojim komunicira kroz odnos sa Oliverom. Jedini originalni doprinos muzici filma iskazan je u vidu tri pjesme Sufjana Stivensa koje se u velikoj mjeri nadovezuju na narativ, odslikavajući zvukom faze zaljubljenosti kroz koje likovi prolaze: čežnju, emotivno oslobađanje, te prihvatanje, sebe, njega, situacije i neponovljivog osjećaja ljubavi.

 CMBYN 6

Sa druge strane, trenuci Eliovog potpunog seksualnog oslobađanja ovdje su prikazani kroz dva dijametralno suprotna proizvoda svjetske kulture. Prvi kroz fenomen disko kluba, Psycodelic Furs i njihovog hita “Love my way”, koji će se kroz film provući u dva navrata, oba puta jasno odslikavajući dinamiku para i jak kontrast njihovog ispoljavanja identičnih osjećanja. Drugi je prikazan kroz Velaskezove “Mlade plemkinje” (Las Meninas), u kadru koji samo na trenutak evocira poznatu sliku za koju kritičari često govore kako sugeriše “da su život i umjetnost samo iluzija”. Zabavljajući goste uz klavir na svega nekoliko minuta od svog prvog seksualnog iskustva sa Oliverom, scena je prikazana iz Eliove perspektive, u zaključanom pogledu, razmijenjenom u “tajnosti” između nervoznih ljubavnika. Iako posve različita djela, od kojih jedno pripada visokoj, a drugo popularnoj kulturi, i jedno i drugo za cilj imaju prikazati tanku liniju između realnosti i sna. Tema “života kao iluzije”, kojom se Gvadanjino ovdje intenzivno bavi, će svoj vrhunac doživjeti u posljednjem činu filma, kada Elio i Oliver kroz slobodu dožive potpunu katarzu, što je nagrada za ranije demonstriranu hrabrost i želju za životom.

 CMBYN 7

“Nazovi me svojim imenom” je nevjerovatno filmsko dostignuće koje stoji kao dokaz da za dobar film nisu neophodni veliki budžeti, začudne priče ili eksperimenti u načinu njhovog pričanja. Nisu potrebna ni zvučna imena, ni velike teme (iako tema prve ljubavi jeste velika), ni psovke, ni vulgarnosti, ni eksplicitnost u izrazu (a posebno ne u prikazivanju scena seksa i pojeftinjenja ljudskog tijela), niti je potrebno sve doslovno nacrtati i tako preći u banalnost i potcjenjivanje publike. Sve što je potrebno je talentovan reditelj koji razumije tematiku kojom se bavi i koji zna na koji način prikazati ono što pričom želi ispričati (u ovom slučaju osjećaj zaljubljenosti i velike prve ljubavi), te dobri glumci iz kojih se može izvući maksimum i igra koja se igra tijelom, dodirom, pogledom, osmjehom, uzdahom jednako kao i riječima. S punim uvjerenjem mogu reći da se ne sjećam kada sam gledala prikaz romantičnog (ili bilo kojeg drugog) odnosa u kojem potpuno i bez rezerve vjerujem njegovim nosiocima (svi glumci su bez izuzetka izvanredni i više od toga, ostavljaju bez daha), osjećajući se kao voajer koji kroz niz planova i beskrajni lavirint uskih hodnika, visoko dignutih prozora i samo nagoviještenih pukotina u vratima neke stare vile posmatra tuđe živote, čija se životnost mahom osjeća realnijom od života samog. Bravo!

Ocjena: 5/5

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Atletiko sa dva gola prednosti čeka revanš, Siti preokrenuo sa igračem manje

GC

Rekordno nizak nivo mora (FOTO)

GC

Sinhronizacija crtaća prevelik zalogaj za Srpsku: Klinci osuđeni na “purgerski” i “dalmatinski” dijalekt!

AP

Liga šampiona: Ronaldo protiv starih “mušterija”

DM

Lavrov: Zapad na grub način tjera zemlje Balkana u NATO

OT

SC obišla banjalučke trafike: Da li je internet “pojeo” časopise za odrasle?!

OT

5 komentari

laterpeaches Četvrtak, 28.12.2017., 14:51 at 2:51 pm

Apsolutno fantastičan tekst za apsolutno fantastičan film. Drago mi je kad vidim da dobija coverage koji zaista zaslužuje. ?

Odgovor
Nestor Četvrtak, 18.01.2018., 22:49 at 10:49 pm

Film je jako, jako snažan. Ja sam ga pogledao tri puta i svaki put sam ostao onako zuriti u taman ekran.
Samo kako da nađem i knjigu?

Odgovor
Monika Petak, 2.02.2018., 00:52 at 12:52 am

Book Depository. Meni stigle dvije u roku od nekoliko dana. Jednu sam poklonila.

Odgovor
Monika Petak, 2.02.2018., 00:53 at 12:53 am

Book Depository.

Odgovor
Lela Utorak, 6.02.2018., 11:38 at 11:38 am

Bravo za recenziju. Odlična analiza o filmu koji će sigurno biti upisan u klasike filmske umjetnosti.

Odgovor

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više