Muzika

Nebojša Ristić: Neil Young – Mlad i vječan


Neil Young je izdao novi album. Obzirom da to radi svake godine, čak i više puta u toku jedne iste godine, onda to i nije neka vijest.

Da, kad u pitanju ne bi bila jedna od nekoliko ključnih ličnosti rokenrola. Format ove kolumne ne dozvoljava da se detaljno bavimo čestim usponima i rijetkim padovima u jednoj briljantnoj karijeri, ali nas ništa ne spriječava da se fokusiramo na posljednjih nekoliko albuma sa naglaskom na upravo objavljeni, „The Visitor“. On je nastao u saradnji sa bendom „Promise of the Real“, poznatom ponajviše po sinovima Willieja Nelsona, Lukasu i Micahu, a koji su njegova okosnica.

Ova mlada ekipa je dobila najnezahvalniji mogući zadatak da stane u čizme možda i najboljeg pratećeg benda ikad, „Crazy Horse“. Ovo nije nikakvo pretjerivanje jer su to jednom pokušali „Pearl Jam“ pa se tek tad vidjelo koliko je teško parirati Neilu kad krene da cjepa po gitari kao po panju, a sve u adekvatnoj kariranoj košulji.

Iako mu je 72 godine Neil Young i dalje posjeduje takvu energiju kojoj je nemoguće naći dovoljno logično objašnjenje. To važi i za ove godine objavljen album „Hitchhiker“ koji je na prvi pogled tek iskopina iz njegove nepregledne arhive, godina 1976. Čovjek sa akustičnom gitarom, ponekad usnom harmonikom, i to je sve. Međutim, kad se taj čovjek zove Neil Young onda se to pretvara u čistu magiju. Osim verzija nekoliko već čuvenih pjesama poput „Powderfinger“ tu su i neobjavljene „Hawaii“ i „Give Me The Strength“. Sve snimljeno u jednoj noći automatski priziva remek-djelo iz tog perioda, „Rust Never Sleeps“, bar onu njegovu akustičnu polovinu. Pjesme sa ovog sessiona će se kasnije naći rasute i drugačije aranžirane na brojnim Neilovim albuma zaključno sa „Le Noise“, ali je istinsko osvježenje čuti ih u ovoj izvornoj formi.

Nazad na „The Visitor“. Sa 10 potpuno novih pjesamadokaz je najmanje dvije stvari. Kao prvo, da Neil Young ne živi od stare slave i starih pjesama a kao drugo, da ne posustaje u svojoj misiji, ma koliko utopijskoj, da mjenja ovaj naopako nasađeni svijet. Pogađate, iako Kanađanin nije mogao da se ne osvrne na nepravdu južnije od njenih granica. OK, očigledno je da hipik u njemu nikad neće odumrijeti, ali kako mu zamjeriti kad to sve upakuje u još jedan set sjajnih pjesama. Osim toga, samo je ponekom dato da se bavi dnevnim ili dnevno političkim temama a da to ne bude nategnuto. Da se bilo ko drugi dohvatio GMO Monsanta ili u nekom momentu aktuelnog američkog predsjednika, kao što on često zna, rezultati bi bili veoma upitni.

Kad je u pitanju to figurativno pretvaranje vina u vodu, mnogo je drugih dokaza u tom smislu. U sjećanje se vraća filmska muzika za Jarmuschev „Dead Man“. Taj soundtrack je ustvari „samo“ Neilova gitara koja zavija, prede i cvili u mraku. Na način da to nijednog momenta ne bude dosadno a kamoli da neko upre prstom i kaže da je to besmisleno i zamorno ponavljanje. Na njegovim albumima uživo iz publike se znalo čuti da je to sve jedna uvijek ista pjesma, na šta bi on, uz osmijeh, odgovarao da zaista i jeste.

p05frqtg

Prošle godine kritika je tako prilično sasjekla album „Peace Trail“ jer je zaboga to tek studijski otpadak koji je snimio samo sa legendarnim bubnjarem Jimom Keltnerom i basistom Paulom Bushnellom. Možda ćete to i pomisliti, ali samo do momenta dok ne krene uvodna i predivna naslovna pjesma. Ovo čudo od albuma snimljeno je, ma prije bih rekao zabilježeno, u svega četiri dana. Potvrda je to stare istine da je dovoljno da ste Neil Young i da vam je iza leđa veliki Keltner, koji svira po nekom svom unutrašnjem i potpuno nezavisnom kodu, pa da je sve moguće. Pa i to da će ove pjesme u nečijim drugim rukama, ili samog Neila koji je očigledno ne samo Young već i vječan, za ko zna koliko godina biti pretvorene u klasike.

Kad sam već ušao u retrospektivu zadnje dvije godine u životu i radu Neila Younga, nepravedno bi bilo ne pomenuti i dva albuma sa „Promise of the Real“ – „Monsanto Years“(2015) i dupli živi „Earth“(2016). Na njima ga klinci prate u stopu, pa iako to ne dobacuje do onih visina gdje se nalaze „Live Rust“ ili „Weld“ (da sad ne počinjem opet o „Crazy Horse“) vatra i dalje gori jednakom snagom.

Na kraju, iako izbjegavam da se u ovoj kolumni makar i našalim na račun političke svakodnevice zato što je to okidač za komentare onih kojima je to očigledno bliže nego muzika, prezime glavnog junaka ove kolumne me je naprosto progonilo da se malo poigram s njim. Dakle, Neil Youngić je sa ovih pet albuma u zadnje dvije godine samo potvrdio da njegova kreativnost izmiče standardima koji važe za ostale. Ako rđa zaista nikad ne spava, onda je on sprej WD-40. Veliko pakovanje.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


ucitavam...

Možda vas zanima

Goran Bare promijenio imidž (FOTO)

DB

Poljaci slavili godišnjicu nezavisnosti i palili zastavu EU

DB

Obilježen Dan primirja u Prvom svjetskom ratu

DB

Natalijina ramonda – cvijet palih srpskih junaka u Velikom ratu

DB

Šarović: Ovim dokumentom SNSD vješto izostavlja vlastitu odgovornost

OT

Veliko pojačanje za Igokeu: Dorel Rajt se vraća u Laktaše

DM

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više