Izdvajamo

Monika Ponjavić: Nemanjići – Dokaz da nismo glupi


“Za krst časni i slobodu zlatnu!” u borbi protiv rođenje braće, Hrišćana.

Može li se serija ocijeniti na osnovu jedne njene epizode? – pitanje je koje se ovih dana postavlja na internetu, a u cilju odbrane nove serije RTS-a koja je, po emitovanju prve, pilot epizode, doživjela fijasko, kako od strane kritike, tako i od strane publike.

Priznaćete, uniformnost ovakve reakcije rijetko se kada dešava. Pogotovo kod nas. Biće da nikome (od kolega kritičara, novinara, umjetnika, ali i publike) poslovni život ne zavisi od producentske kuće koja nam je na male ekrane donijela srpski “Plan 9 from outer space”. Jer, da zavisi, “Nemanjići” bi, bez sumnje, bili proglašeni najboljom srpskom serijom (u recentnoj istoriji) i javnost bi se podijelila. A biće i da niko nije bio plaćen za pozitivno mišljenje, iako se, sudeći po kvalitetu svega viđenog (a posebno teksta, dijaloga i glume), na prvi pogled čini da je više novca otišlo u marketing i eventualno gašenje požara u slučaju da snimljeno nije opravdalo količinu novca koja se u njega slila. Jer, u protivnom, šta je toliko koštalo?

Scenario nije. Toliko možemo biti sigurni. Kao što možemo biti sigurni da nijedna scena nije snimljena više od jednog (do maksimalno dva) puta, jer da jeste, ne bismo morali prolaziti kroz sve te neprijatne dionice tišine koje su glumci nevješto koristili za prisjećanje teksta. Ili su možda te nezgrapne pauze u govoru zapravo dio umjetničkog izraza čiji mi je koncept ostao neuhvatljiv na prvo i jedino gledanje.

Kada se vratim nazad i prisjetim svih kadrova koje sam prije nekoliko dana pogledala, i svih scena, od kojih se dobar dio njih odvijao predugo i u realnom vremenu, shvatam da je jedini dobar trenutak ove uskoro kultne epizode trajao svega tri sekunde i da je vizuelno, režijski i konceptualno neodoljivo podsjećao na “Igru prestola” (Game of Thrones). Bio je to kompjuterski generisan prikaz (CGI) Carigrada bez ijedne replike ili glumca, a za koji je zaslužna beogradska kuća “Digital Kraft”. Pametnom dosta.

Osim dobrog CGI-a (sa izvjesnim nedostacima), relativno tačnog i dobrog kostima, te skupe produkcije, sve ostalo je na nezadovoljavajućem nivou. Od scenarija, koji prije svega podrazumijeva banalne dijaloge, često bespotrebno modernizovane (ne tražim arhaizme, ali!), verbalnu rekapitulaciju radnje i njeno uporno i konstantno podcrtavanje; preko konstrukcije likova koji su jednako banalizovani, svedeni, pojednostavljeni, dvodimenzionalni, iako se radi o likovima bogatih svjetova koji su bili itekako potentni, te glumaca koji su ih interpretirali i koje ne mogu toliko ni kriviti, s obzirom na dijaloge toliko neprijatne i neprirodne u svojoj pojavnosti da sumnjam da uopšte mogu biti izgovoreni na bilo koji drugi način nego što jesu; pa do same ideje iza dizajna, do poruke koja je prenesena na takav način da je ispala trivijalna i, u najmanju ruku, uvredljiva.

N 1

Da li se onda isplatilo građenje velelepnih arhitektonskih zdanja u raznim programima, tkanje skupih kostima, unajmljivanje dresera ili armije zaposlenih čiji je primarni zadatak bio stvoriti takav svijet, čija je realističnost i autentičnost trebalo da zasjeni i dominira nad svim ostalim elementima serije, nevezano za njihovu hijerarhiju? Iz svega priloženog, nije. Da li nam je to onda naravoučenije? Voljela bih vjerovati da jeste. Jer džaba nam svijet ako nemamo likove koji će ga pohoditi.

Dakle, novci su se slili u CGI, plate zaposlenih, scenografiju, kostime, dresere medvjeda i drugih životinja, neophodnih za rađanje kraljevine, dok je suština zbog koje je serija valjda pravljena – da ispriča jednu priču na kvalitetan i svrsishodan način, da prenese neku ideju suptilno, umjesto banalno i, na kraju krajeva, da nas zabavi – ostala potpuno u zapećku. Doduše, zabavili se jesmo, kao onomad Amerikanci gledajući “The Room” Tomija Vajzoa (Tommy Wiseau). Koga kriviti za to? Sve (misleći na kolektivni autorski tim). I nikoga. Ali, to je opet tema za neki drugi dan.

Tema danas jeste pitanje koje i otvara ovaj tekst. Može li se serija ocijeniti na osnovu jedne njene epizode? Braneći svoje čedo, scenarista Gordan Mihić je istakao kako prvo treba pogledati svih 12 epizoda, pa onda donositi sud o seriji. Da nešto razjasnimo odmah na početku, takva primjedba, data kao odgovor na kritike upućene na račun prve epizode, nema ama baš nikakvog smisla niti težine. Nema, jer se ovdje uopšte ne ocjenjuje serija u svojoj cjelosti, nego njena prva epizoda. Ono što smo vidjeli, a ne ono što ćemo tek vidjeti.

U posljednjih nekoliko godina, serije se kod kritičara tretiraju isto ili slično kao filmovi, gdje se svaka epizoda posmatra i ocjenjuje kao zasebna cjelina, što ona u neku ruku i jeste, iako je dio jednog šireg narativa (izuzev antologije koja je dio jedne teme, tona i atmosfere). U cijeloj toj priči pilot epizoda igra presudnu ulogu, jer ona mora da ima sve elemente neophodne za privlačenje potencijalne publike. Pilot epizoda će vas zainteresovati ili neće. S druge strane, ona ne garantuje nužno kvalitet cjelokupne serije. Ali, nepisano je pravilo da dobar start obećava i visok kvalitet, odnosno da ga loš start ne obećava. Rijetki su slučajevi, pa rekla bih nepostojeći, u kojima će loše ocijenjene epizode iznjedriti nagli skok u kvalitetu od polovine sezone. Možda tek od sljedeće sezone, ali samo pod uslovom da se u međuvremenu promijeni scenarista, režiser i koncept serije; dežurni krivci lošeg kvaliteta.

N 2

Samim tim, ako bih bila potpuno iskrena, što jesam, istina je takva da ne očekujem nikakvu revolucionarnu promjenu u domenu kvaliteta (prve sezone) serije, njenih nadolazećih epizoda, te ličnog utiska, pa čak ni poslije emitovanja čitavog serijala. Jer zato služi pilot epizoda. Čak i da je ostalih 11 epizoda sve remek djelo do remek djela, što je nemoguće (jer bi to onda bila druga serija), uvijek nam ostaje prva, koja ni u retrospektivi neće izgledati ništa bolje nego što već jeste. I to je tako.

Iz svega navedenog, a posebno lavine negativnih komentara i reakcije koja se sa novom godinom prolomila internetom, ostaje mi samo nada da su ovdašnji “influenseri” bili plaćeni za dobro mišljenje, ali je naposlijetku ipak preovladao moral, etika, čast, čojstvo i junaštvo, drugim riječima zdrav razum koji, avaj, nije dozvolio da se pišu hvalospjevi za nešto ovako lošeg kvaliteta. U pitanju je možda i presedan. Bila je potrebna istorijska priča da postavi istorijsku prekretnicu, pokrene javnost i kritičko mišljenje – ne možete za naše novce prodavati muda pod bubrege i izvući se s tim. Odnosno, ne možete više. Ako je to istina, imam dobru vijest za vas, na korak smo do novog stepena u evoluciji.

Ocjena: 1/5

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Zagađenje u Gacku ubija čitave porodice! (FOTO/VIDEO)

DB

Srbija je i dalje na korak od Svjetskog kupa

GC

Godišnjica Kutiljerovog plana: Izetbegovićeva prevara izazvala rat

OT

Slučaj Ivanović: Danas nova odluka o pritvoru osumnjičenima

SA

Goran Dakić: Žal što ostade

OT

Turska: Naređeno hapšenje 295 vojnika

SA

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više