Izdvajamo

Vuk Bačanović: Srbi i Latini u fantastičnim svjetovima Emira Kusturice


Volim čitati Kusturicu, iako se naši umovi počesto ne slažu.

Zapravo sam, kao i svaki preostatak nekadašnjeg Sarajeva prošao više faza vrednovanja njegovih političkih promišljanja. Od radikalno-ljevičarskog odbijanja i poricanja, pa do one tačke umnog sazrijevanja kada postaje jasno da ono što je neko stariji i iskusniji više puta preumio, nije i ne može biti tek gomila gluposti. Samo zato što ne odgovara trenutnim ideološkim pozicijama. Ako išta, kada se Kusturica čita, to je uvijek daleko od beslovesnog naklapanja, ma kako, opet imali manja ili veća neslaganja. Pa sam tako naišao na jednu vrlo slovesnu rečenicu u intervjuu koji je nedavno dao za beogradske Novosti.

A to je da teorija njemačkih lingvista koji su ustanovili da je jezik unutrašnja veza nacije, na Slovene, odnosno na Srbe nije mogla biti primijenjena. Te da je tokom formiranja južnog djela Habzburškog carstva, podgajan interes o razjedinjenju. U takvom, perpetuiranju “zavadi pa vladaj” stanja, smatra Kusturica, gotovo je nemoguće djelovati kulturološki. Ovu vrstu nepravde, on smatra “latinskom nepravdom” prema Srbima, budući da svoje korijene ima u zapadnoj politici strahovanja od ruskog uticaja na Balkanu. A koji je uvijek izvjestan radi srpske, dominantno pravoslavne, kulture. Nazivajući Fransisa Fukujamu idiotom zbog teze o “kraju istorije”, Kusturica podsjeća na kulturni obrazac srpskog  naroda koji u “seobama nosi mošti kneza Lazara, baš kao što su Jevreji činili sa zavjetnim kovčegom”.

U cijeloj priči nije toliko bitno što se samokritični Fukujama nije pretjerano bavio Srbima. I što njegov “kraj istorije” kao vrlo diskutabilan, uglavnm pogrešan, ali ne i idiotski, koncept ne podrazumijeva odricanje od, bilo kako definisanog nacionalnog identiteta. Stvar je u tome što je “mitskom Latinu”, od “austrougarina”, do bilo kojeg potencijalnog gospodara Balkana, zapravo odgovarala kulturološka jednoobraznost njegovih plemena u vjerskom smislu. Pa je tako nositeljima Lazarevih moštiju valjalo pretpostaviti i prepriječiti čuvare evropske uljudbe, kao i eksperiment zvani “evropski islam”. Kusturica to donekle shvata gradeći u Višegradu spomenik Mehmed-paši Sokoloviću, ali svejedno upozoravajući na “unijatsko djelovanje latina”, ma šta da ono značilo.

Srbi su oslonjeni na Rusiju ne samo istorijskim silnicama koje su ih učinile većinski pravoslavnim narodom, već i “ugurivanjem” u tu isključivu sferu od strane onih kojima nije odgovaralo da srpski narod tu isključivu sferu nadraste. Da ona ne bude njegov “kraj istorije”. Drugim riječima, jalovo je braniti se od “mitskog latina” držeći busije koje njemu odgovaraju da budu držane. Ili ćemo tek tako lako zaboraviti taj nezgodni detalj da je zahvaljujući solunskom vikarijatu, koji je stajao pod papinom vrhovnom vlašću, zapadni uticaj bio je gotovo apsolutan među Srbima do duboko u 8. vijek, ostajući vrlo snažan sve do sloma srednjovjekovnih srpskih država u 15. vijeku. Danas je još uvijek jeretički i nepopularno spomenuti “kraljeve Srbljem, Bosne i Primorja” rimokatoličke vjere kao dio istorije srpskog naroda, a kamoli spomenuti da Dubrovnik u istorijskom smislu nije ništa manje srpski nego hrvatski.

Ako će Srbi samo zapadu spočitavati što im nije omogućio integraciju po jezičkom modelu, a koja nije uspjela ni svim narodima njemačkog porijekla, onda je to isti refleks civilizacijske nezrelosti kao bošnjačko spočitavanje dvjema Jugoslavijama jer im nisu “dale” nacionalnost. I tu dolazimo do one tačke kada ne možemo da se ne složimo sa Milom Lomparom da integralističko načelo srpske kulturne politike podrazumijeva da je u prošlosti srpska kultura obrazovana kao kultura tri vjere, to jest da “srpsku kulturu valja poimati kao kontaktnu kulturu tri vjere”.

Zbog ovoga je Lompar optužen za anahronizam i utopizam. A ništa ne može biti pogrešnije od brkanja klasifikacije dalekovidih razmišljanja kao utopizma, samo da bismo se ljepše osjećali u realnosti u kojoj smo na apsolutnoj liniji sa ovom ili onom velikom silom koja bi nas rado pospremila u ovo ili ono turbofolk-kulturno koferče. Ili je zaista uvjerljiva priča da srpska kultura kao “kontaktna kultura tri vjere” ima manje šanse od ridikulnog dukljanskog projekta Mila Đukanovića? U tom smislu, svako promišljanje o istoriji je dobro, samim time jer je promišljanje i o svemu onome što nas opet i opet može snaći. To nam bar Kusturica jako dobro dočarava kroz svoje fantastične umjetničke svjetove. Ali uvijek može i bolje.

Vuk Bačanović

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Odbojakaši Srbije bez greške i protiv Slovačke

GC

Bjesni požar na Zakintosu, stanovnici i turisti evakuisani

GC

Pokušaj ubistva u Doboju

GC

Mundobasket: Bogdanović član idealne petorke i najbolji strijelac

GC

Španija je novi šampion svijeta

GC

Vrijeme sutra: Sunčano i vruće

SA

1 komentar

Djukan Srijeda, 3.01.2018., 12:06 at 12:06 pm

Bog me ubio ako sam razumeo šta je autor hteo da kaže?!

Odgovor

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više