Izdvajamo

Monika Ponjavić: U susret Oskaru – Call me by your name

“Zovi me svojim imenom/Skrivena ljubav” (eng. Call me by your name) je, nevezano za ukus, lične stavove ili opredjeljenja, remek djelo.

Riječ je o malom filmu koji govori o naizgled malim temama, a velikim. Najvećim. U ovogodišnjoj mlakoj selekciji nominovanih filmova samo mu “Phantom Thread” može parirati. Ni jedan ni drugi neće ponijeti nagradu, ali to već odavno nije važno. Kao što nije važno da Luka (Luca Guadagnino) nije ni nominovan, a ovdje je režija sve.

CMBYN 1

Moj sud o ovom impresionističkom filmu možemo pripisivati zanosu, “naklonjenosti” gej tematici, mom lošem ukusu ili nepoznavanju filma, možemo ga pripisati i sentimentalnosti jer sam ja ipak žena, ali ništa od toga ne može uniziti činjenicu da je Gvadanjino sa svojom ekipom doslovno razvalio. Ako mi ne vjerujete, pogledajte ga, pa ga pogledajte ponovo, jer ovo je film koji zahtijeva više gledanja.

Roman Andrea Asimana, na kojem je film baziran, ispričan je u potpunosti iz prvog lica i sa stanovišta glavnog lika, Elija (Timothee Chalamet), koji se u retrospektivi sjeća svoje prve ljubavi i ljeta provedenog tokom ranih 1980tih u Lombardiji sa Oliverom (Armie Hammer). S obzirom da je napisan u prvom licu, publici je lik Elija stavljen doslovno na pladanj, dok Oliver uvijek ostaje pomalo neuhvatljiv i mističan. Međutim, zahvaljujući Lukinoj odluci, u filmu postoji izvjesna ravnoteža između njihovih perspektiva koja je postignuta načinom na koji snima lica i govor tijela svojih glavnih glumaca. Sve je u tome. To je film.

CMBYN 2

Negdje pred kraj drugog čina postoji jedna značajna scena koju ne mogu drugačije definisati nego kao “jutro poslije”. Neposredno nakon prvog seksualnog odnosa, koji nam Gvadanjino namjerno ne pokazuje, jer je on toliko privatan i intiman i jer biti dio njega, kao voajer, ni nema puno smisla, vidimo glavne likove čija igra i ponašanje tokom “jutra poslije” publici daje jasno na znanje šta se sve odigralo veče prije. Oliver, u zanosu i napokon potpuno siguran u ljubav koju osjeća, je probdio noć (što će raditi do kraja filma kad god su zajedno), a Elio, kojeg posmatramo kako se budi, postepeno shvata šta se desilo, i u svojoj nesigurnosti, počinje da gradi određeni prezir, ne samo prema činu, nego i osobi sa kojom je čin sproveo u djelo.

U ovoj sceni, dinamika između likova dobija zaokret, dajući Eliju dodatni sloj čitanja i očiglednu seksualnu i emotivnu nadmoć koja ovdje emituje jasan stav: “Želio sam te, imao sam te, i više te ne želim”. U tom trenutku, Luka naš pogled usmjerava ka Oliveru, čije je lice otvoreno i tako ranjivo. On zna šta drugi misli, zna da se povlači, što ga istovremeno zbunjuje i emotivno uništava. U nastojanju da se osmjehne, Hamer nam, zajedno sa Gvadanjinom, daje jednu od najtragičnijih i najtačnijih scena koju sam skoro vidjela na filmu. I upravo tu shvatamo da nas je Luka prevario. Sve što smo do tada gledali bila je iskrivljena slika, ispričana iz perspektive nepouzdanog naratora.

CMBYN 3

Naš prvi susret sa Oliverom, trenutak kada Hamer, čovjek visok 1.96 m, izađe iz malog Fijata, koji kroz Eliove oči posmatramo sa visine, je odličan način za postavljanje ove dinamike. U početku, on je pomalo agresivan, izrazito nadobudan i vrlo samouvjeren, međutim, u momentu kada legne na krevet, potpuno slomljen od puta, njegovo tijelo prelazi iz dominantnog u podređeno, čime se vizuelno stavlja u ulogu Eliovog predmeta želje. U tom trenutku Hamerovo tijelo gubi svoj suverenitet, postajući prazan list, čime se svodi na objekat, a publika preuzima ulogu glavnog lika, prihvatajući Eliovu tačku gledišta kao svoju.

CMBYN 4

Sam odnos počinje neprijateljskom povuci-potegni dinamikom u kojoj se pozicije još uvijek preispituju. Govoreći mu “Later!” svaki put kada ga bliskost parališe, Oliver izaziva interesovanje kod Elija, koji opet, u strahu od istog, odbija svaki fizički kontakt. To je evidentno i u sceni masaže na odbojkaškom terenu, u kojoj je Elio zapravo aktivniji lik, čime se naša pažnja skreće sa Olivera, dovodeći nas u situaciju da, dok posmatramo jednog koji je otvorena knjiga, potpuno previdimo šta se dešava sa drugim. Oliverovo pucanje glasa, nervozno disanje, pogled skriven iza sunčanih naočala i pravo značenje fraze koju olako izgovara, čime se njegova pozicija enigme u tom trenutku ovjekovječuje, stavljeno je u drugi plan.

Gradeći masku povrh druge maske i tako u nedogled, njih dvojica se upuštaju u određenu vrstu igre koja je ništa drugo do nadmetanje u govoru tijela, ali i govoru generalno. Stariji tako dopušta mlađem da bude dominantniji u njihovim razgovorima, kao što mu dopušta da bude dominantniji u, sada već kultnoj i viralnoj, sceni plesa, koja predstavlja savršenu metaforu za likove kojima se bavi. Govorim, naravno, o sceni kada na podijum stupi “Ljubav na moj način” pop benda “Psychedelic Furs”, u kojoj se Oliver, možda čak i nesvjesno, prepušta svom unutrašnjem stanju, odbacujući, barem na momenat, sve fasade koje je tokom filma izgradio.

Posmatrajući ga radoznalo sa sigurne distance, Eliovo lice postaje posve novo, otkrivajući nam tako lukavost njegove dječačke nevinosti. Obojica u ovom prelomnom trenutku, u kojem se jedan oslobađa, a drugi zaljubljuje, doživljavaju katarzu, ispoljavajući je na suprotne načine. U kratkom rezu, Elio je na podijumu, demonstrirajući svoje seksi pokrete tijelom, koji u kontrastu sa Oliverovom smiješnom, dječačkom razigranošću, izgledaju vrlo kontrolisano.

U pitanju je savršena slika i demonstracija toga ko su oni zapravo i šta će biti jedan drugom, ne samo zbog načina na koji se kreću, nego i s kim se kreću. Elio istovremeno pleše i sa Marcijom i sa Oliverom, plešući sa svima, dok Oliver pleše sam. Upravo tako izgleda budućnost u kojoj će se naposlijetku i naći, Oliver “u životu nalik komi”, u nesrećnom braku, vječno u ljubavi prema jednom muškarcu (što Cor Cordium, posveta na poleđini Oliverove razglednice potvrđuje), a Elio prepun iskustava sa svima, nevezano za seksualno opredjeljenje.

CMBYN 5

Sve što Oliver radi se u prvom činu dešava ili u daljini ili izvan dohvata Gvadanjinove kamere ili iz Eliove perspektive. Negdje na polovini filma, pred izvanrednu scenu na trgu, kada će se konačno otvoriti jedan drugom i reći istinu, o kojoj sam pisala u prethodnoj recenziji, Luka nam daje signal o ovoj promjeni u narativu, pokuzujući nam Olivera u prvom planu, sa jednim stopalom porinutim u vodu. Rez sa stopala na Oliverovo lice nam otkriva da on više nije predmet Eliovog pogleda, kako je to bilo ranije, nego čovjek sa sopstvenim željama. Na taj način, Gvadanjino nas poziva da, u intimnom okruženju, pogledamo svijet iz njegovog ugla, čime zapravo osporava ranije uspostavljeni narativ o Oliveru kao praznom listu.

CMBYN 6

Oliver tako postaje lik čija je muževnost s početka filma, zapravo ništa drugo do fasada od koje je sada i više nego umoran i koji, u nastojanju da bude u skladu sa svojim željama, izlaz pronalazi kroz odnos sa drugim muškarcem. Politika seksualnog opredjeljenja ovdje nije toliko važna, koliko je važno pronaći uporište i ravnopravnog partnera, što oni pronalaze jedan u drugom, ali i sami u sebi, jer Elio je sve što bi Oliver želio da bude i obrnuto. U istoj sceni, dešava se mali, ali ključan trenutak u kojem jedan ismijava “mačo” glas drugog, svodeći ga kroz ruganje na gomilu besmislenih zvukova, čime Oliver, iznenađujuće, i zvanično postaje slobodan.

Od tog trenutka nadalje, Elio se nalazi u sigurnim rukama, iako se to možda na prvo gledanje ne čini tako. U svakoj sceni, od ležanja na travi kada odlučuje da ga distancira, kako bi, etički i moralno, sačekao i vidio da li su u pitanju emocije ili zanos, zbog razlike u godinama, zbog razlike u odgajanju, zbog disbalansa u iskustvima, sprega porodičnog konteksta, društvenih okolnosti i roditelja u susjednoj sobi, preko tajnog poljupca stopala u kojem se Hamerov pogled ne može opisati drugačije nego kao predan, prvog seksa koji je toliko intiman i nespretan i iskren da sam na momente dobijala osjećaj krivice što sam uopšte prisutna, pa sve do breskve, kada Oliver pravi prvu i jedinu grešku, pretpostavljajući da je Elio jednako iskusan i slobodan.

Iako u romanu Oliver breskvu pojede do kraja, na opšte oduševljenje mlađeg partnera koji u tom činu vidi njihovo konačno spajanje u jednu osobu, Lukina odluka da stvori ranjiviju atmosferu zapravo radi mnogo bolje za film i građenje odnosa koji nastoji prikazati. A sve je u fizičkom prikazu tijela. U trenutku kada se Oliverovo tijelo slomi i iz igrivog, zadirkujućeg, naglo pređe u ono koje štiti, koje čuva i voli. Jedini drugi odnos koji mogu porediti, u smislu intenziteta i tačnosti, jeste odnos Hitklifa i Keti, koja u istom žaru, obuzeta nesnošljivom ljubavlju prema svojoj drugoj polovini, izgovara: “Ja sam Hitklif!”. Jer to je jedino i jedino ispravno značenje rečenice: “Zovi me svojim imenom”, koja će i u filmu i u romanu, pored svoje osnovne funkcije – da pokaže da su u pitanju različiti identiteti koji se nadopunjavaju – služiti i kao šifra za potvrdu emocija.

CMBYN 7

Sa svakom novom scenom, kako nam Gvadanjino daje više uvida u lik “filmske zvijezde”, njegov bravado postepeno jenjava, a nestaje samo u trenucima kada ga niko ne posmatra ili kasnije, kada dozvoli sebi ranjivost sa Eliom. Njegova muževnost je uvježbana, kontrolisana, a odnos sa Kjarom mu služi za demonstraciju ličnog uklapanja u percepciju konvencije o heteroseksualnoj privlačnosti. Posmatran, on se ponaša kao muškarac zanesen ženom, međutim, čim postane svjestan da više nije predmet pogleda, Hamerov kontrolisani, neiskreni osmijeh se gubi, a lice postaje prazno, bez izraza. U tom smislu, njegova zainteresovanost za Kjaru je predstava, za druge. Međutim, sa Eliom, prema kojem gaji iskrene emocije, njegovo ponašanje je posve drugačije, manje oprezno, manje kontrolisano, pažljivo i puno poštovanja.

CMBYN 8

“Mislim da je stidljiv”, glasila je rečenica Semija Perlmana (Michael Stuhlbarg) koji je, zajedno sa svojom suprugom (Amira Casar), shvatio odmah na početku da Oliver osjeća dublje i ozbiljnije od njihovog sina. Saglasna sa sudom Eliovih roditelja da je on ovdje ipak tragičniji lik, za kraj bih se osvrnula na početak trećeg čina. Iako su obojica jednako u ljubavi, razlika u godinama i identitetima pravi određeni disparitet. Kao i u sceni ispijanja soka od kajsije – Oliver ga pije halapljivo naiskap, dok Elio uzima gutljaj po gutljaj – tako i ovdje jedan ne razmišlja o budućnosti, dok je drugi svega u svakom momentu svjestan. Trenutak kada mu Elio ispod vodopada razigrano zamrsi kosu, Oliverovo tijelo i pogled ka kameri (što je snimljeno u jednom pokušaju) govore više od riječi.

Opijen, uronjen i prepušten sadašnjosti, sa strahom od izvjesne budućnosti, Oliver grčevito nastoji da sve svoje kognitivne sposobnosti usmjeri na pohranjivanje podataka o vremenu provedenom sa jedinim muškarcem kojeg će voljeti. Sva njegova čula su ovdje oživjela. Sva ljubav i sva emocija koja je dugo bila zarobljena u tijelu smotanog, drčnog studenta, ovdje je isplivala na površinu. Iako je u pitanju sjajna ljubavna priča, “Zovi me tvojim imenom” je za mene i priča o tome kako je Gvadanjino, sa svojom kamerom, iz jednog prosječnog glumca uspio izvući Hamera koji sreću i unutrašnje previranje uspijeva odglumiti koristeći se samo pogledom i promjenama u glasu i držanju, što radi kroz čitav film. Ta igra je vidljiva na drugo gledanje i sa svakim sljedećim postaje jača.

CMBYN 9

Za razliku od većine drugih kritičara ili publike, ne biram ovaj film kao najbolji zbog njegovog posljednjeg čina u kojem nam Stulbarg poklanja govor decenije, niti zbog epiloga i Šalameove nevjerovatne igre licem, te osmijeha koji, uz zvuk pjesme “Visions of Gideon”, signalizira prihvatanje. Biram ga zbog prva dva čina koja su ovakav kraj učinila mogućim. Biram ga zbog svega. Od njegove uvodne špice koja je na pametan način odredila ton i atmosferu filma, preko uvođenja i postavke Oliverovog lika, ali i Oliverovog odnosa sa i prema Eliju, kamere iz donjeg rakursa koja ga tokom prvog čina ne pušta, širokih uglova za scene emotivnih razgolićenja umjesto detalja, tridesetpetice i ritma koji oponaša otkucaje njihovih srca, prostora u pogonu, Oliverovog “I remember everything”, kao malog signala nama koji smo čitali knjigu, nestrpljivih pogleda na sat i zadirkivanja u iščekivanju ponoći i kadrova bicikala koji, u zavisnosti od toga jesu li prikazani  naslonjeni na zid zajedno ili ne, reflektuju status odnosa, nespretnog fizičkog kontakta i Eliovog dječačkog vješanja po starijem i većem tijelu koje želi, a kasnije i voli, nježnosti u Oliverovim očima i odluke da prelomi, potpuno svjestan da će vječno ostati zarobljen u zidinama malog grada na sjeveru Italije, grickanja Davidove zvijezde, dodirivavanja statue, pažljivo izabrane muzike koja filmu daje novi sloj čitanja i sve te promjene u stopu prati, vjerno nam prenoseći atmosferu i unutrašnje stanje likova, koji za promjenu više ne moraju da se nose sa eksternim silama, kako u filmovima ove tematike to često biva, te odlučnosti i hrabrosti inteligentnog reditelja da, iako je radnja prevashodno ispričana iz Elijovog ugla, ipak Oliver bude katalizator kroz kojeg ćemo odnos u potpunosti razumjeti i doživjeti, uključujući i sve faze kroz koje prolazi. Kroz način na koji se kreće, govori, oblači, jede, posmatra i ponaša, kroz njega kada je sam i njega kada ima publiku. Kroz njega prije i njega nakon oslobađanja.

CMBYN 10

“Ne znam da li sam ikada u životu pogledao bolji film”, glasila je rečenica jednog momka koji je u bioskopu, sjedeći iza nas, prekinuo tišinu po paljenju svjetla. Iskrena da budem, ne znam ni ja.

Ocjena: 5/5

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

Možda vas zanima

Hoće li Đoković ostati bez prvog mjesta zbog Vimbldona?

DB

Novi oblak saharske prašine stiže na Balkan

DB

ATP: Nema bodova na Vimbldonu!

DB

Dodik predložio selekciju 13 prioriteta za kandidatski status u EU

DB

Zamjenik ministra osumnjičen za nelegalno izdavanje stanova

DB

Presuda Vasiću: 10 mjeseci robije v.d. direktoru Instituta za javno zdravstvo RS

DB

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više