Izdvajamo

Monika Ponjavić: U susret Oskaru – Lady Bird

Uoči ovogodišnje dodjele Oskara, nagrade Američke filmske akademije, koju će ekskluzivno prenositi Elta TV u noći između 4. i 5. marta, portal SrpskaCafe predstavlja vam kandidate kroz pero kolumnistkinje Monike Ponjavić.

U domenu žanra, obima i prostora svog djelovanja, “Lady Bird” je dobar film.

Polu-autobiografska prikaz Grete Gervig (Greta Gerwig), “Lady Bird” je još jedna “coming-of-age” priča koju smo mogli gledati na velikim ekranima tokom 2017. godine. Za razliku od ostalih, ova se bavi životom jedne djevojčice i, atipično, njenim odnosom sa majkom.

LB 1

Ona je Kristin, odnosno Lady Bird (Saoirse Ronan), sedamnaestogodišnja srednjoškolka željna novih iskustava i, generalno, da jednom “nešto u životu proživi” (I wish I could live through something). Film počinje sjajnom scenom u automobilu, i možda je upravo ona moj omiljeni dio filma, jer za kratko vrijeme uspijeva da postigne toliko toga, postavljajući oba lika koja pratimo, i kćerku i majku, u određeni kontekst i dinamiku koja će biti presudna za sve događaje koji slijede. Nešto poput uputstva za gledanje.

LB 2

Vozeći se, sa očiglednim ciljem da istraže potencijalne fakultete za Kristin, što je jedna vrsta ritualnog, tradicionalnog američkog običaja, Kristin i Marion (Laurie Metcalf) u tišini slušaju kraj Stajnbekovog “The Grapes of Wrath” (Plodovi gnjeva). Po prirodi impulsivna i intenzivna, Kristin, nestrpljiva u svemu, pa, između ostalog, i u svojoj namjeri da pobjegne iz rodnog Sakramenta (koji zove “Midvest Kalifornije”) i ode na istočnu obalu, u Njujork, “gdje je kultura”, prekida tišinu u želji da posluša novu kasetu. Godina je 2002. Vidno uznemirena, u nastojanju da joj objasni da za neke stvari treba strpljenja, da je ponekad važno procesuirati pojedina iskustva prije nego što brzopleto pređeš na drugo bez posebnog razmišljanja ili otklona, Marion, kao i svaka majka, nespretna u komunikaciji sa svojim tinejdžerom, prelazi u određenu vrstu pasivno-agresivnog stanja koje će u ovoj sceni rezultovati Kristininim iskakanjem iz auta u pokretu. Ova dinamika će tako postati centralna sila koja će film gurati i nositi do samog kraja.

Naslov filma, ime koje je Kristin dala samoj sebi od sebe same, što je Gervig iskoristila kao igru riječi u kontekstu fraze “given name”, koju mi u našem jeziku i kulturi nemamo, je tu da podcrta glavnu liniju kretanja filma koji se, pored identiteta, što je osnovna odrednica za svaku “coming-of-age” priču, zapravo bavi pitanjem nasljeđa. Nasljeđa koje smo dobili od naših roditelja i porodice generalno. Nasljeđa koje određuje naše sudbine kroz odgoj i startno pozicioniranje u društvu i koje se možda može prevazići, u zavisnosti od toga koliko ste jaka, impulsivna, svojeglava, spontana, hrabra i intenzivna osoba. Jer, borba sa naslijeđenim nije za one slabog srca, za one bez glasa, koji nisu spremni skočiti u nepoznato, barem iz hira, ako ni zbog čega drugog.

LB 3

Nasljeđe sa kojim se Kristin bori je, prije svega, Sakramento, označen kao najdosadniji grad u Americi u kojem se nikada ništa ne desi, a zatim i njena pozicija, odnosno rađanje unutar okvira niže srednje klase, u društvu gdje je “Američki san” sve. Tako se iz njenog ugla gledanja stiče utisak da sve želje za ličnim zadovoljstvom, ispunjenošću i osjećajem slobode zapravo jedino mogu biti kupljene novcem, koji njeni roditelji nemaju. U tom smislu, sam film, kao i svi odnosi u njemu, uslovljeni su i obojeni upravo tom činjenicom i tim pogledom na svijet, konstantno ga preispitujući. Njena najbolja prijateljica Džuli (Beanie Feldstein) živi skromno sa samohranom majkom i kao i Kristin jedva spaja kraj sa krajem. Dječaci u koje se zaljubljuje, Danijel (Lucas Hedges) i Kajl (Timothee Chalamet), žive u kućama iz snova i ne vole novac (posebno Kajl, koji pri tom pohađa privatnu školu), iako im on pruža određenu vrstu komfora. A tu je i Kristinina potreba da se sprijatelji sa Dženom (Odeia Rush), najljepšom, najpopularnijom i najbogatijom djevojčicom, pretvarajući se, zarad tog prijateljstva, da je i sama bogato dijete. Naravno, ovakvo posmatranje svijeta je pogrešno, ne zato što je samo po sebi pogrešno (jer opšte prihvaćeno naravoučenije je da je duhovno uvijek važnije od materijalnog), nego zato što je u sukobu sa onim ko Kristin suštinski jeste i ko želi da bude. Svi ovi odnosi, sa izuzetkom Džuli, su, samim tim, stranputice koje je niti u jednom trenutku ne dovode do oslobađanja prema kojem Lady Bird tokom cijelog filma tako očajnički i žučno teži.

LB 4U tom smislu, sam film je prilično predvidiv i u tom domenu zapravo ne nudi ništa novo ni revolucionarno (mada to za film i njegov kvalitet nije toliko ni važno). Međutim, njegova ljepota leži u suptilnostima i emotivnim pejzažima likova koji su, i pored izobilja klišea, ipak obogaćeni brojnim malim finesama i osobenostima koje ih čine tako stvarnim, postepeno ih pretvarajući u trodimenzionalne ljude sa kojima se možemo povezati, pa čak možda i poistovijetiti.

LB 5

Pohvalila bih, takođe, i tu određenu sveprisutnu skučenost u igri koja je možda najočiglednija u prikazu glavnih likova, majke i kćerke, gdje je, na primjer, promjenjivi temperament Lady Bird ispoljen više kroz sam tekst i dramu nego kroz igru nevjerovatne Sirše Ronan, koja nas uvijek iznova oduševljava. Ipak, film u potpunosti pripada majci, Lori Metkalf, koja, igrajući lik napaćene i dobro izvagane preciznosti, svojim fokusiranim pogledom potpuno dominira svakom scenom u kojoj se pojavi.

LB 6

Taj osjećaj skučenosti prisutan je, zapravo, u svakoj pori filma, a njegov cilj je, vjerujem, sloboda koja dolazi sa krajem, odnosno njena cijena. Prepoznatljiva, drska i prilično intimna u tekstu, odnosno temi kojom se bavi, jer negdje priča ličnu priču, “Lady Bird” je prilično prepoznatljivo konvencionalna kada je riječ o samoj teksturi i stilu. Pored predvidivosti i povremenih klišea, to je jedan od suštinskih problema filma. Jer, za film koji je inicijalno osmišljen kao ljubavno pismo Sakramentu, kao film koji se bavi prostorom i osjećajem određenog mjesta, “Lady Bird” je lišen stava, nudeći nam pri tom prikaze lokacija prilično površno i sa određene distance. Upravo taj nedostatak stava, ili možda bolje rečeno, izrazitog i jasnog gledišta njegovog autora, te određena vrsta nedorečenosti, “Lady Bird” u mojim očima pozicionira baš kao Sakramento u očima Gervig i njene heroine, u smislu da je riječ o filmu koji je nostalgično šarmantan, na momente dosadan, u kojem vrijeme, događaji, ljudi i riječi samo teku i u okviru kojeg se, i pored obilja svega ovdje navedenog, skoro ništa ne desi. A možda je to stvar koncepta.

Ocjena: 4/5

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

Možda vas zanima

Ambasadori Kvinte upozorili Vijeće ministara: Odmah riješiti pitanje finansiranja izbora

JG

Mladen Ilić:  Kompromis je jedini put ka usvajanju važnih odluka (VIDEO)

JG

CIK BiH neće učestvovati u procesu kršenja zakona

JG

Vlada RS: Iskoristiti sve pravne mehanizme za odgovor na presudu u predmetu “Vijadukt”

JG

Bajden pozvao na promjenu zakona o oružju

JG

Moskva uvodi kovid amnestiju, vraća građanima 13,6 miliona rubalja

JS

1 komentar

[email protected] Utorak, 27.02.2018., 08:51 at 8:51 am

Ovaj film je pomalo dosadan.

Odgovor

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više