Izdvajamo

Monika Ponjavić: Ustav Nebojše Glogovca


Nebojša Glogovac, jedan od najboljih glumaca svoje generacije sa prostora bivše Jugoslavije preminuo je juče.

Simke (Do koske), Mare (Sutra ujutru), Toma (Normalni ljudi), Kaja (Nebeska udica), Bogdan (Ubistvo s predumišljajem), Ivan (Hadersfild), Pandur (Munje), Živac (Kad porastem biću Kengur), Mladen (Klopka), Gavrilo (Žena sa slomljenim nosem)… samo su neke od uloga koje su obilježile srpsku kinematografiju poslednjih dvadeset godina i stavile Glogovca na pijedestal koji mu s pravom pripada.

Ustav 1

Nakon uloge Bore u filmu „Kenjac“ Antonija Nuića, zbog kojeg je prvi put izašao iz okvira granica Srbije, Glogovac je postao jedan od rijetkih glumaca kojima možemo dati etiketu “regionalnog”, a njegovo najveće glumačko priznanje došlo je zahvaljujući filmu Rajka Grlića „Ustav Republike Hrvatske“. Zbog uloge Vjeke Kralja, profesora istorije, ustaše i transvestita, prošle godine je proglašen Evropskim glumcem godine na filmskom festivalu u Italiji, a dobio je i nagrade u Puli i Londonu, kao i Gran pri Filmskih susreta u Nišu.

Ustav 2

Biram “Ustav Republike Hrvatske” Rajka Grlića, kao film o kojem bih danas voljela govoriti, iako su mi lično draži “Bure baruta” Gorana Paskaljevića i “Beli, beli svet” Olega Novkovića, filmovi za koje i dalje smatram da su neki od najboljih u skorijoj istoriji “jugoslovenske” kinematografije.

Ustav 3

Biram ovu “ljubavnu priču o mržnji” upravo zato jer je ljubavna priča o mržnji i jer je, kao takva, izuzetno relevantna i važna u kontekstu teme koja je povod za ovaj tekst danas.

Ustav 4

U njoj, Glogovac, u jednoj od najboljih uloga koje nam je poklonio, igra hrvatskog profesora, čija je homoseksualnost predmet konstantne kontroverze u društvu koje obrazuje i modeluje. Njegovi jedini, mali predah dolazi noću, kada se, obučen u haljinu, prisjeća starih vremena provedenih u ljubavi sa svojim vjerenikom, koji mu je oduzet preranom, bolnom i naprasnom smrću. Odrastajući pod okriljem pogleda na svijet oca ustaše i strašnog homofoba, te budnim očima Ante Pavelića i Franje Tuđmana, njegovih idola, čiji likovi ponosno vise sa zidova stana u kojem zajedno žive, Vjeko Kralj je, na prvi pogled, spoj nespojivog – religiozni homoseksualac ekstremnih desničarskih uvjerenja. Iako mu nikad nije oprostio za izbor partnera, seksualno opredjeljenje ili životni stil za koji se odlučio, Vjeko se i dalje brine za oca, kojem su obje noge amputirane iznad koljena, sporadično ga pri tom podsjećajući na sav horor koji je morao proći tokom odrastanja.

Ustav 5

Jedne noći, šetajući ulicama Zagreba, obučen kao žena, Vjeko je pretučen na smrt od strane svojih jednako desničarskih sugrađana Hrvata. U bolnici dolazi u kontakt sa komšiniciom Majom (Ksenija Marinković), medicinskom sestrom, koja odlučuje da mu tokom narednih nekoliko dana pomogne u sporom oporavku, te da na sebe u tom periodu preuzme ulogu njegovatelja njegovog nepokretnog oca. U znak zahvalnosti, Vjeko prihvata da pomogne Majinom disleksičnom mužu Anti (Dejan Aćimović) u učenju hrvatskog Ustava za ispit koji mora položiti kako bi zadržao svoj posao u policiji. Sam zaplet počinje u trenutku kada postane jasno da je Ante Srbin, i kao takav, u Vjekinim očima stranac, “barbarin”, “korov” koji treba iskorijeniti iz hrvatskog društva, što, prema Vjeki i njegovom ubjeđenju zapravo “misli većina Hrvata”.

Ustav 6

Duboko humana, ovo je priča koja se gradi na nitima satkanim iz sve dobrote i sve mržnje koja proističe iz sve-ljudskog i nastoji da upozori na niz društvenih, političkih i etničkih pitanja koja su još uvijek otvorena i bez lakog rješenja, ne samo na području Hrvatske, nego bivše Jugoslavije generalno. Ovaj problem predstavljen je kroz dijametralno različite likove; sa jedne strane ima zagrebačkog intelektualca sa manjinskim seksualnim statusom i pripadnošću etničkoj većini, a sa druge policajca iz reda radničke klase sa većinskim seksualnim statusom i pripadnošću etničkoj manjini. Iako na prvi pogled ovakva postavka djeluje neutemeljeno u realnosti, njena apsurdnost čini ovaj film izuzetno bogatim, slojevitim i prilično tačnim, jer je apsurd stalno stanje svijesti na ovim prostorima u kojima su ekstremi, i desničarski i ljevičarski, duboko ukorijenjeni i njegovani unutar ovog plodnog tla, savršeno pripremljenog za njegov rast. Jer to je Balkan. Mjesto u kojem živi ekstremna desnica i ekstremna ljevica, a često i međusobno isprepletena unutar jednog jedinog bića. Sve u njemu je ili crno ili bijelo. Između ne postoji.

Ustav 7

Tako Vjeko, kao hrabri, naizgled liberalni, uglađeni profesor i prijatelj, usljed života provedenog u stalnom strahu od fizičkog progona i stigmatizacije, te rigidnog katoličkog vaspitanja, postaje ogorčen, ciničan i radikalan. Ante, koji se zbog ljubavi prema ženi Hrvatici, borio protiv Srba u ratu i naposlijektu promijenio ime, ne bi li se uklopio u društvo kojem pripada i čijeg dio želi biti, je bez obzira na sva odricanja i gubitke, u istom tom strahu (od progona i stigme), ali iz posve drugačijih razloga. Sa različitim kontekstima i pogledima na život, stavljeni u istu zgradu, svi oni pomiješani zajedno ovdje predstavljaju metaforu za savremenu Hrvatsku, savremenu Bosnu (i Hercegovinu), savremenu bivšu Jugoslaviju, savremeni Balkan u kojem su predrasude, egoizam, pretjeran ponos i arogancija, kao i u filmu, predstavljeni kao neophodna hrana za utaživanje gladi neumornih ekstrema u društvu zasnovanom na bijesu i mržnji. Čak i najčistiji i najljepši ljudi ovdje nose u sebi potencijal da postanu žrtve tog strašnog ludila. I umjesto da se fokusiraju na pravu prijetnju koja u ovom filmu dolazi u vidu lajtmotiva – čovjeka koji ubija pse otrovnim kobasicama – oni na kraju uznemiravaju, maltretiraju i ugrožavaju jedni druge, dobre ljude koji, kao i oni, nisu imali izbor ni po pitanju nacionalne pripadnosti, ni po pitanju rase, seksualnog opredjeljenja, odgoja ili crkve u kojoj se mole, kao i njihovi roditelji prije njih.

Spojeni oko Ustava Republike Hrvatske koji u članu 14. zagovara jednaka prava i slobode čovjeka “neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama”, ova dva bića, od kojih jedan ekstrem zadojen u mržnji prema drugačijem, iako iz istog potiče, postepeno uspijevaju da premoste razlike shvatajući pravo značenje riječi ovog važnog dokumenta, na kojem se, na kraju krajeva, temelje sve države ovog svijeta.

Lakoća sa kojom Grlić veze svoj narativ presudna je za ovaj film koji je vrlo lako mogao da sklizne u pamflet i postane još samo jedan u nizu stavova, u umjetnosti, ali i drugdje, koji nas više razdvajaju nego što nas spajaju, iako je njegova namjera bez sumnje ovo drugo.

Ustav 8

Iako je posljednja scena u svojoj suštini srećna, sam kraj je, uz pomoć gore pomenutog lajtmotiva, stvari ostavio otvorenim, sugerišući da je njegova plemenita poruka, o tome kako se mržnja može prevladati pristojnošću, dobrotom i upornošću, stavljena u drugi plan, jer je naša stvarnost takva da su neki ljudi, poput trovača pasa ili Vjekinog oca, ipak naprosto zli i da njima nema pomoći. Međutim, koliko je na nama da to prihvatimo kao dato i samim tim nepromjenjivo, a koliko da se udruženi, oko zajedničkih ideja, vrijednosti i ideala koji nas čine nama, i koji nam, na kraju krajeva, daju više osnova za pripadnost jednih drugima nego sve religije ovog svijeta, granice unutar kojih smo rođeni ili nametnuti identiteti, borimo protiv tog iskonskog zla, jeste pitanje koje nam Grlić postavlja. Jer, ako želimo naprijed, ne možemo se više ponašati kao da od drveta ne vidimo šumu.

Juče je preminuo Nebojša Glogovac, jedan od najboljih glumaca svoje generacije sa prostora bivše Jugoslavije, čiji je talenat ujedinio ljude koji su se nekad, ne tako davno, svrstavali pod zajedničku kapu jugoslovenske nacije. Juče je preminuo Nebojša Glogovac, a ono što nam ostaje u amanet jeste činjenica da danas za njim ne žale samo Srbi, nego svi narodi sa ovog prostora, čime se Glogovac stavlja u ulogu našeg najmanjeg zajedničkog imenitelja. Juče je preminuo Nebojša Glogovac, i svi vi koje je ta vijest pomjerila, koje je ta vijest na ljudskom nivou dodirnula i rastužila, znajte da vi pripadate meni, kao što ja pripadam vama… Juče je preminuo Nebojša Glogovac, čiji je jedini identitet od suštinske važnosti danas njegov identitet umjetnika. Jer juče nije preminuo Nebojša Glogovac, Srbin, juče je preminuo Nebojša Glogovac, veliki čovjek i veliki glumac.

“Znaš ti kako se postaje pravi šampion? Tako što izađeš na teren kad je najteže…i pobediš!”

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


ucitavam...

Možda vas zanima

Hrvatski generali bijesni zbog nastupa Lepe Brene u Zagrebu

OT

“Balkanski špijun” premijerno prikazan prije 35 godina

OT

NBA: Dabl-dabl Jokića, Lebron nezaustavljiv, Bogdanovićevih 25 poena

OT

Turska kupuje S-400 bez obzira na posljedice

OT

Od danas preventivna akcija “Niti jedna čaša prije vožnje!”

OT

Demonstracije u Indiji zbog zakona o državljanstvu

OT

2 0 komentara

Sanja Petak, 16.02.2018., 15:44 at 3:44 pm

Divan tekst,hvala u ime svih nas anonimnih koji tugujemo

Odgovor
nada Subota, 17.02.2018., 19:23 at 7:23 pm

Hvala na ovom divnom tekstu,tugujem i danas i uvijek cu.

Odgovor

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više