Izdvajamo

Nebojša Ristić: Jimi Hendrix – Izvinite me dok ljubim obje strane neba


Postoje dvije dileme kad čovjek sjedne da piše o Jimiju Hendrixu. Pored one osnovne a ta je šta još novo može da se kaže o geniju, postoji i ona da li je dostojan da piše o najvećem.

Nekako sve što napiše sluti na to da će nepotrebno uprljati ili makar zamagliti jednu priču čije su korice odavno zatvorene. Osim toga, to mu sve nekako dođe kao da stalno iznova pišete o Leu Messiju koji čuda proizvodi svaki put kad dotakne loptu. Korekcija, Leo se ipak bavi bijelom magijom, mislilo se na Ronaldhinja, taj je bio crni mađioničar poput našeg današnjeg junaka.

Međutim, kad se, a redovno se pojavljuju „nova“ izdanja poput „Both Sides of the Sky“ uvijek vas zagolica šta je to porodica Hendrix sad iskopala iz arhiva. Srećom, u jednom trenutku kad su razni mešetari poput npr. Alana Douglasa već obavili posthumni pir kroz upitno izvorne albume poput „Crash Landing“ ili „Midnight Lightning“, legat majstora iz Seattlea je stavljen pod čvrstu bravu i kontrolu. Otada objavljivani snimci poput „South Southern Delta“ ili „First Rays Of The New Rising Sun“ ne padaju ispod nivoa. OK, neujednačeni jesu, ali pružaju sasvim dovoljno razloga za uživanje a našlo se tu i nekoliko dosad nečuvenih snimaka. Obzirom na višedecenijsko vršljanje po ovim snimcima zaista je olakšanje slušati ih u skoro savršenom tehničkom izdanju a što je njegovo majstorstvo odavno zasluživalo.

„Both Sides of the Sky“ je zbir snimaka nastalih u doba samog ugasnuća jednog od najvećih rokenrol trija, Jimi Hendrix Experience te na prelasku na rad sa njihovim obojenim ekvivalentom, Band of Gypsys. Na sve to dodata su dva snimka sa Stephenom Stillsom, „$20 Fine“ (koja pokazuje da su tarife, tj. kazne u Americi bile kao ove naše još u šezdesetim) te čuvena „Woodstock“ Joni Mitchell koju su proslavili CSN&Y.

One su interesantne po tome što Jimi na njima svira bas, dakle ukazuje veliku čast Stephenu koji je bio nesporno veliki gitarist, ali istovremeno, posađene usred Jimijevih bravura, pokazuju koliko je nedostižna razlika bila između Jimija i ostatka svijeta. Ona je takva, potpuno nevjerovatno, i danas, makar se tu i tamo neki momci sa tamburom, recimo Gary Clark Jr, dotaknu Jimijevog plamena. Ima ovdje, doduše u „Things I Used To“ gostovanje Johnnyja Wintera koji svojim moćnim slideom potvrđuje da se slično sličnom raduje. Što se tiče ove verzije „Woodstocka“, tu nema šta da se komentariše izuzev da jako, jako fali onaj moćni vokalni udar kad sva četvorica zapjevaju:“We are stardust, we are golden….“ To se jednostavno ne može ničim zamijeniti.

Da je Jimi znao da se stavi u tuđu službu i da pirotehnika nipošto nije bila njegovo jedino sredstvo govori i dosad neobjavljena „Georgia Blues“ u kojoj su vokali posao Lonnie Youngblooda, njegovog saradnika u ranim danima, kad su obojica svirali u orkestru Curtisa Knighta. Malo je reći da Hendrix i ovdje blista, ali se isto tako nakon eksplozivne solo-partije elegantno vraća u pozadinu kako bi to isto omogućio Lonnieju i njegovom saksofonu.

Instrumentali su posebna priča i ima ih ukupno tri. „Jungle“ je skica koja je bjesomučno piratizovana na različitim izdanjima, ali ovdje zahvaljujući majstoru-producentu Eddieju Krameru napokon dobila pravo ruho. „Sweet Angel“ je naravno „Angel“ sa „Cry of Love“, samo bez vokala, i interesantno je poslušati je u ovoj nezavršenoj verziji, za nijansu možda i previše modernoj (malo mi je sumnjiv taj vibrafon koji se čuje u pozadini). Daleko je to ipak od peglanja koje smo dobili na gorepomenutim Douglasovim face-liftinzima. Treći je možda i vrhunac kompletnog izdanja, „Cheerokee Mist“, direktna posveta njegovim indijanskim korijenima. Ovdje demonstrira da je bilo dovoljno da mu u ruke date bilo šta sa žicama pa da od toga napravi spektakl. Pored mikrofonije koju je još jednom briljantno proizveo gitarom dohvatio se i sitara a to je veliki Mitch Mitchell sve podvukao plemenskim bubnjevima.

Ovaj instrumental tako zatvara priču koju u uvodu otvara potpuno nevjerovatno čitanje Muddyjevog „Mannish Boya“, a gdje Billy Cox & Buddy Miles zajedno sa svojim gazdom u divljem funku odnesoše sve pred sobom. Tako da i dalje ostaje dilema koja je postava bolje odgovarala Jimiju, mada je istina ipak negdje u tome da je on snagom svog genija funkcionisao jednako dobro u oba izdanja. Uostalom kako dovoljno nahvaliti bijele momke Noela i Mitcha dok jašu oluju u jednoj od najboljih sačuvanih verzija „Hear My Train A Comin“?

Na kraju, pitanje koje visi u vazduhu od samog trenutka kad je najavljen izlazak ovog albuma – da li nam treba još jedan album Jimija Hendrixa? Odgovor je jednako tako očekivan – jbg, treba!

Nebojša Ristić

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Pretežno oblačno, tokom dana prestanak padavina

SA

Redovno odvijanje saobraćaja

SA

Bod k'o kuća: Srbija “pokazala zube” šampionu Evrope (VIDEO)

DM

Tehničke, nesportske, drama… Cedevita povela u polufinalu ABA lige

DM

Velikani srpskog pozorišta krase novu seriju poštanskih maraka

DM

Srbin osumnjičen za 11 zločina dobio doživotnu kaznu zatvora

DM

1 komentar

Slaven Ponedjeljak, 2.04.2018., 11:18 at 11:18 am

Bravo Rile!

Odgovor

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više