Izdvajamo

Nebojša Ristić: Goran Bare & Majke – Ljuti lijek na ljutu ranu


To što se na ovom mjestu baš rijetko bavimo tzv. domaćim izdanjima koja je sad popularno zvati regionalnim posljedica je samo jedne stvari. Prosto, ne drže vodu kad se uporede sa svjetskim uzorima.

Je li to pošteno ili ne, da li treba biti lokalpatriota po svaku cijenu, „domaće je bolje“ i tako to, ostaje za raspravu. Ono što pouzdano znam je da sam istinski srećan kad neko sa prostora bivše Juge napravi nešto čemu ne trebaju gornji izgovori i opravdanja. Ovaj put trebalo je čekati čitavih sedam godina da devastirani momak iz Vinkovaca skupi inspiraciju i ekipu kadra da iznese „Nuspojave“ a tako se zove upravo objavljeni album Gorana Bareta i „Majki“.

Kad sam pomenuo sreću nisam mislio bukvalno jer ta se teško nalazi na njegovim albumima. Prije sam mislio na zadovoljstvo, makar i mučno, koje vas obuzme kad utihne i posljednji ton na ovoj ploči – brazgotini. Bare sa svojom prošlošću i sadašnjošću a namjeran da je pretoči u svoja djela nije pjesnik veselja i to mu se nešto i ne može zamjeriti. Ono što je bitnije jeste da delajući na tamnoj strani uspijeva da donese neke pjesme koje vjerno preslikavaju ta stanja i raspoloženja.

U najavi „Nuspojava“ sam Bare je pominjao da se zahvaljujući tome što se poklopilo da ima adekvatne muzičare i tehničke mogućnosti može da ponudi nešto na tragu onog što voli npr. Iggyja Popa i njegovog albuma „The Idiot“ ili pak Bowieja iz njegove berlinske faze. Ta je najava djelovala prilično zabrinjavajuće jer je ličilo da će Bare u nekom svom novom tremensu upropastiti svoje zaštitne znakove – dobre, originalne rifove i vrhunsku rokenrol i bluz poeziju. Priznaćete da je posljednje što biste od njega očekivali da se bakće nekim kraut-rokom koji se na ovim prostorima i inače loše zapatio. Ipak, sve je u redu, nema razloga za paniku. To elektronike što je ovdje ima je odlično uklopljeno i pokazaće se ključna je razlika i unapređenje u odnosu na dosadašnje radove Bareta i „Majki“.

Željan valjda da dokaže šta sve može potegao je i dvije pjesme iz svog ranijeg repertoara i radikalno ih preradio. Kad znate da na cijeloj ploči ima svega sedam, dakle u startu se zna, dugih pjesama jasno je da je i po cijenu da mu neko zamjeri na kreativnom presahnuću odlučio da istjera svoje. Te dvije pjesme, „Osvijesti me“ a naročito ova druga „I dok pleše sama s kišom“ su toliko dobre da vas natjeraju da se vratite izvornim verzijama te ustanovite da ih je potpuno opravdano izokrenuo i dao im novi život. U toj dekonstrukciji „Osvijesti me“ je lišena svih eventualnih hit dimenzija koje su se mogli čuti na izvorniku, usporena i valjajuća pjesma slobode.

Nisam bio u prilici da pitam autora, ali gotovo bih se zakleo da naslov ove druge ima neke bar daleke veze sa Dragom Mlinarecom i njegovom „Helena lijepa i ja u kiši“ sa albuma „Rođenje“. Danas je to gotovo zaboravljeno, ali taj i drugi albumi Draga Mlinareca su bili potpuno na tragu izdanja koja su na svjetskoj sceni izbacivali neki jako značajni, kako se to tad zvalo, kantautori. Osim naslova poveznicu nalazim i u formi pjesama na „Nuspojavama“ a gdje je autoru potpuno nebitno njihovo trajanje („Ljubav krvari“ traje skoro devet minuta) već je jedino važno da one traju taman koliko treba i da ne pređu u dosadu. A kako bi i prešle kad gilmorovskim stilom gitarski solo Kruna Domaćinovića ruši sve pred sobom u finalu „I dok…“, usudio bih se reći kao u „Comfortably Numb“.

Ako bi tražili po čemu se ovaj album najviše razlikuje od dosadašnjih koji nose Baretov potpis onda bi se ipak morali zaustaviti na „Skarabej go go“. Osim što ni uz najbolju volju nisam mogao da dokučim o čemu zapravo govore stihovi: “I priziva te, priziva u svoj skromni hram, da ne bude sam. Da ti sebe da i pokloni ti svu nadnaravnu dobrotu“, znam pouzdano da je ovo savršena demonstracija stila kojeg nose ranije u tekstu pomenuti Iggyjevi i Bowiejevi radovi. Na prvu mi se teško sjetiti da li se neko ovdje tako uvjerljivo pozabavio tim zvukom, ali sugestivnost Baretove interpretacije vas uvijek iznenadi jer vam se čini da dok čovjek priča da je na ivici izdahnuća a onda se transformiše u silu koja završava stvar.

Od prvog dana u gotovo istom dahu Baretovo ime izgovaraju sa narkoticima i to je teško negirati, uz sve tragedije koje je to navuklo na njegov lični život bilo bi i nemoguće. Međutim, jednako tako nervira i pogrešno je ukalupiti ga u stereotip džankija jer takvi ne stvaraju velike pjesme i albume, a Bare ih već sad ima čitavo tuce. I kao što je naziv ovog albuma nastao ukazujući na loše efekte pozitivne stvari poput lijeka, tako je ovih sedam pjesama istinski muzički lijek za sve sladokusce, pogotovo u pustinji koja nas okružuje. Što iz njih izbijaju čemer i pelin, eh, pa nije sve uvijek „La Vie en Rose“, znao je to i živio tužni francuski vrapčić mnogo godina prije Bareta. Ljuti lijek na ljutu ranu.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Tereza Mej podnosi ostavku?

SA

Njemačka traži završetak gasovoda “Sjeverni tok dva”

SA

Počinju izbori za Evropski parlament

SA

Vrijeme danas: I dalje nestabilno

SA

AMS: Zadovoljavajuća prohodnost puteva

SA

Plej-of: Borac i Sloga u polufinalu, kraj za Leotar

GC

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više