Izdvajamo

Nebojša Ristić: King Gizzard & The Lizard Wizzard – Amalgam koji djeluje


Rijetko ulazim u redakciju portala, ali kad uđem obavezno me salete sa nekim muzičkim sugestijama. Tako je prije nekog vremena bio slučaj sa King Gizzard & the Lizard Wizard.

Kao da samo ime nije bilo dovoljno uvrnuto nego je ovaj bend iz Melbournea prošle godine objavio neznatnih pet albuma! Njihovo ime mi se provlačilo po kompilacijama Uncut & Mojo, ali me ovo sve zajedno prilično odbijalo da se upustim u tu avanturu. Zlokobni oblak na kojem je pisalo „Hiperprodukcija“ je dolazio sa horizonta, ali prva slušalačka poranjanja lakta u vodu pokazala se da stvari ne moraju biti nužno toliko loše a ni pretenciozne.

Ovih sedam nevjerovatno talentovanih momaka predvođenih Stuom McKenzijem su odreda multi-instrumentalisti, potkovanih ne samo tehnički, već što je mnogo važnije, uma i ušiju potpuno otvorenih za svaku muzičku avanturu. I što je najvažnija vijest ta vještina im omogućuje da svemu čega se dohvate daju puni smisao. Ako je Jack White, o čijem smo zadnjem, eksperimentalnom albumu ovdje nedavno pisali samo ponekad uspijevao da u tom izlasku iz komforne zone proizvede dobar proizvod, ovim Australcima je upravo ta zona u koju je on iskoračio – prirodno stanište. Drugim riječima, njima je veći problem obrnut proces da se disciplinuju i naprave kratku, konciznu pjesmu. Možda čak ne ni to, jer u „All Is Known“ dokazuju da znaju i to, nego im je to jednostavno rečeno – dosadno.

Onima koji se diže kosa na glavi od samog pomena tzv. progresivnog ili prog-rocka ovo može zvučati alarmantno i kao signal za obilaženje u širokom krugu, ali gle čuda, ova smjesa je potpuno pitka. U krajnjoj liniji u imenu benda se i krije poveznica sa The Doors i prilično ozloglašenom poemom „Celebration of the Lizard King“, što će reći da uvijek ima nekih bendova koji su u stanju da u sebi pomire sposobnost da naprave trominutni, nabijeni pop-hit, ali i „ozbiljne“ komade od po desetak minuta. Stvar je naravno preferencija koja vam se od te dvije strane medalje više dopada.

Prije nego što navedem šta se sve može čuti na njihovom upravo danas i fizički objavljenom albumu, „Gumboot Soup“, kao posljednjem od pet, koji se na Netu pojavio zadnjeg dana prošle godine, da nabrojim šta se sve moglo čuti na prethodnim albumima. Duboko dišite – psihodelija, heavy-metal, soft pop, kosmički jazz, funk, muzika iz špageti vesterna… Ako dodam da Stu svira flautu na način vrlo sličan onom kako to radi Ian Anderson iz Jethro Tull, to onda može biti istovremeno i mamac za one koji tvrde da se odavno već ne svira kako bi trebalo. Nemam podatak da li stoji na jednoj nozi dok svira, ali u svakom slučaju oprez. Opet, teško se oteti utisku da je „Muddy Water“ dostojna epiteta Jethro Tulla za 21. vijek, naravno ne tako teretnog kakav je original često znao da bude. I da, obzirom da ovdje pjevaju: “I prefer muddy water!“ i ja bih se složio sa malom ispravkom, ja preferiram Muddyja Watersa.

Prosto zapanjuje koliko im kao skrojeni stoje npr. jedni Prefab Sprout na koje automatski pomislite kad čujete prve taktove „Beginner’s Luck“ da bi vam se tek koji minut unutar te iste pjesme učinilo da čujete onaj čarobni „Moon Safari“ i francuski Air. Već u narednoj „Greenhouse Heat Death“ kreće orijentalna tema onako debelo fuzzirana, ali na sasvim plesni ritam, tek da ne pomislite da je u pitanju nešto teško snošljivo. Takvo nadmoćno poigravanje sa različitim žanrovima i ritmovima pamtimo kod recimo Frenka Zappe, ali ni on nije bio tako produktivan jer priznaćete, čak i da je u pitanju marketinški trik, objaviti u jednoj godini toliki broj izdanja vrlo ujednačenog kvaliteta nije mala stvar. Prosto vam dođe da ih upozorite da se ne razbacuju svojim raskošnim talentom jer je sve pa i on ograničenog vijeka ma koliko im on sad izgledao kao nepresušan.

No, umjesto da razbijate glavu s ovakvim mudrovanjima prosto zaigrajte uz funky jazz „Down The Sink“, sanjarite uz „Superposition“ ili „The Last Oasis“ a dok lebdite između galaksija, metališite se uz „The Great Chain Of Being“.

Naslovi ovog albuma i nekih drugih iz prošle godine poput „Flying Microtonal Banana“ ili „Polygondwanaland“ pokazuju da su ovi momci duboko spiritualno vezani za godine u kojima je bilo normalno da se albumi zovu „The Lamb Lies Down on Broadway“ ili „Tales from Topographic Ocean“. Ne mora to biti ništa nužno loše, ali prijateljska je preporuka ne pretjerivati sa konzumiranjem. Ukoliko to ipak uradite, onda će vam ponovo postati jasno kako i zašto se pojavio jedan od najvažnijih bendova u istoriji rokenrola – Ramones. Jer na previše flaute može samo „Hey! Ho! Let’s go!“ i “Gabba Gabba Hey!“

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Počinje vječita borba, Zvezda i Partizan žele povratak u Evroligu

GC

Pacijenti revoltirani: Na UZV pregled se čeka i po tri mjeseca

OT

Govedarica: Razgovori sa SNSD-om da, ali pregovori ne

OT

Bliži joj se kraj: Poražena “Islamska država” u Baguzu

OT

SC u glavnom gradu Rumunije: Borac spreman za CSM Bukurešt!

OT

Danas sunčano i još toplije

OT

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više