Izdvajamo

Vuk Bačanović: Marks je mrtav, živio Marks!


Nikada neću odbaciti marksističku analizu istorijskih procesa. Ne samo zato što to jeste magnetna rezonanca tih procesa, koja, uglavnom, najbolje objašnjava ko smo bili i kako smo postali ono što jesmo.

I zbog čega jesmo i nismo suštinski sjebana bića, koja dozvoljavaju da ih nemilosrdno troši sistem reprodukcije proizvodnih odnosa, koji su sama uspostavila, ali se ne sjećaju kako.

Dobra je to i neoboriva postavka da je akumulirnje viškova od strane jedne klase kreiralo ljudsku civilizaciju, ali na način da vječno prijeti i da je razori. Jer očuvanje viškova i njihovo uglaganje i oplođivanje je teška rabota, koje implicira ratove, pustošenja i svekolike užase za koje smo postali uvjereni da su neminovnost. Pa su postali neizbrisiv dio naših kultura, kameni međaši vremena, stvar ponosa i prestiža. Iako su radnici oni koji viškove stvaraju, ponajveće su žrtve načina raspolaganja onim što stvore.

Marksisti su, dakle, u svemu imali pravo osim u jednom. Kako taj točak razbiti, a da sve ne ode u neku stvar?

I neminovno je da svakog Prvog maja čitamo jedne te iste otužne tekstove. Radnička klasa je razjedinjena i depresivna, sindikati su korumpirani i neefikasni, birokratije su sebi uzele za pravo da predstavljaju radničku klasu, a zapravo je ne predstavljaju, već isključivo vlastite interese, radnički pokret je u krizi, postoje ogromne poteškoće da se kreira masovni pokret.

Umjesto na proteste, radnici odoše na pivu i ćevape. Neko se utalio i za janje. Posla nema, fabrike ne rade, ljudi se sele u Njemačku umjesto da se pobune. Kapitalizam je u krizi i samo što se nije raspao, ali avaj, nema dovoljno radničke avangarde da ga okonča. Finansijski kapital nas sve pretvara u dužničke robove, ali lakše je zadužiti se, nego pobuniti se. Evropska unija, zapravo, ispunjava sve njemačke imperijalne ambicije iz Prvog svjetskog rata, a nas niđe. Lakše je prekvalifikovati se u bolničarku i biti jeftini zamajac njemačkoj ekonomiji nego se boriti protivdestruktivnog uticaja te ekonomije.

Pa ipak, ništa od ovoga, iz marksističke perspektive nije nerazumljivo. Marks nikada nije tvrdio da se točak užasa i bizarnosti klasnih društava mora nužno slomiti na način da preraste u nešto bolje. Ili da su radničke mase neminovno predodređene da to i urade. Može se dogoditi i da se sukobljene klase međusobno unište, ili da u nuklearnoj apokalipsi nestanu i prije nego što su se i, zaista, sukobile ili, istina bog, nekim naprednim tehničkim otkrićem, potpuno transformišu u nešto poput besmrtne rase kiborga, koju će neka vrsta replikatora iz Zvjezdanih staza (ona mašina što naprosto, “stvori” sve što poželite od energetskih kristala do šnicle) uvesti u demokratski nano-ekonomski socijalizam.

Mislim da bi oni ljevičari, mahom akademska elita, koji danas rezignirano odmahuju rukom i radnicima koji piju pivu poručuju “ako vam je dobro onda ništa”, bili daleko iskreniji kada bi priznali da na neka opšta pitanja, za sada, naprosto nemamo odgovore. Ili da se zapitaju, upravo koristeći se Marksovom analizom kao pričom o nama, zašto je ljudima nekad “ono malo duše” bitnije od svih obećanja da će samostalno upravljati fabrikama polažući račune samo sebi i svojoj partiji, ma kako, realno to “malo duše”, vrlo često bilo podložno kapitalističkim manipulacijama.

Nekada sam i sam smatrao da ljevica mora biti vrlo antikapitalistički striktna i jasna, ali mi je danas jasno da se ta striktnost i jasnoća više ne može održavati prastarim parolama i stavovima naspram kojih reklama za novi lihvarski zaja… pardon kredit, izgleda kao mnogo manje bolno rješenje. I to ne znači da smo osuđeni isključivo na male i beznačajne korake.
Ako Sjeverna Koreja pruža ruku južnoj, je li tako nerealno da se neka nova ljevica najprije posveti perspektivi ponovnog ujedinjenja istojezičkih zemalja i pokrajina bivše Jugoslavije? Barem onih koje su, izvan Evropske unije? Nije li, zapravo, prestanak bivanja vicevima od zemalja jedan krupan korak nakon kojeg bi se dalo razmisliti šta dalje, bez da se ostaje u prizemnim socijaldemokratskim muljanjima ili na pravljenju svjetskorevolucionarnog računa bez krčmara, što je samo drugo ime za dokonost? Marksizam je priča o nama ljudima. Pa hajde da to nastojimo i biti.

Vuk Bačanović

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Ber Grils želi da snima u Srbiji i da ugosti Đokovića u divljini

AP

Horoskop za 19. januar: Pravo je vrijeme da se riješe svi problemi!

AP

Hiljade u povorkama bogojavljenskih litija u Srpskoj

AP

Ratni heroj, rukometni entuzijasta i veliki čovjek: Šest godina bez Miroslava Mikerevića

OT

Skriveno prirodno blago nadomak Ribnika: Jama Ledana (FOTO)

OT

Zimski Krstovdan: Uspomena na prve hrišćane koji su primili vjeru

OT

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više