Izdvajamo

Nebojša Ristić: Willie Nelson – Blago onom ko dovijeka živi


Osim što je živi dokaz da legalizacija lakih droga uopšte ne bi bio loš potez, jer uz njih očigledno možete doživjeti i duboku starost, Willie Nelson je svojim udarničkim radom primjer da ni sa 85 godina ne morate tražiti izgovore za ono što radite.

Svega godinu dana nakon sjajnog albuma “God's Problem Child” evo ga opet među nama sa istim takvim, dakle jednako dobrim, “Last Man Standing”. To je njegov čak 73. studijski album što bi značilo da je počeo da ih objavljuje još u pubertetu. Naravno da nije tako, ali je svejedno fascinantno, a još više to kakvog su kvaliteta ovi poslednji u dobi kad su gotovo svi Williejevi drugari na nekom boljem mjestu.

Prošlogodišnji album je svojom smirenošću, rekao bih gotovo pomirenošću, zvučao kao perfektan završetak jedne velike karijere, ali nećeš đavola, evo dede opet i to sa albumom čiji je tempo čak i ubrzan. Na sve to, on se praktično smije smrti u brk. Kako drugačije protumačiti kad u “Bad Breath” pjeva “bolje i loš zadah nego nikakav”. Ni u naslovnoj ne propušta da se našali kad kaže da “ne želi da bude posljednji čovjek (na nogama), čekaj malo, možda želim!” To nisu jedine zezalice, ima ih napretek kao npr. “Nemoj mi govoriti da sam smetnuo s uma, pa ja sam lud cijelo vrijeme”. Kad to čujete teško se ne sjetiti kako je u jednom od svojih posljednjih intervjua Momo Kapor citirao svoju strinu:”Naš Momčilo, sve da poludi, ništa mu se ne bi poznalo.”

Ako bi tražili razlike u odnosu na pretposljednji album one bi se ogledale što se Willie nije upustio u, za njega potpuno uobičajene, saradnje sa velikim imenima. Tako da sada nema ni Tonyja Joe Whitea ni Leona Russela (OK, ovaj ne bi ni mogao jer se pridružio Williejevim starim pajtosima poput Merlea Haggarda ili Johnnyja Casha), ali to i dalje zvuči jako dobro. Ponajviše zahvaljujući stalnom producentu i koautoru Buddyju Cannonu i oprobanim svircima poput Jima “Moosa” Browna ili Mickeya Raphaela koji su ovdje svi pod komandom majstora. To čak važi i za zvijezdu poput Alison Krauss koja se ovdje ograničila na svoju violinu i prateće vokale.

Da nemate uvid u krštenicu nikad ne biste pomislili da je u pitanju čovjek tih godina. Naime, njegov glas nijednog momenta nije drhtav, nego onakav kakav smo navikli da čujemo decenijama unazad. Doduše, njegov automatski prepoznatljiv glas nikad nije ni bio galamdžijski već naprotiv, pun i uvijek pomalo na granici šapta. To i jeste bio jedan od ključnih elemenata po kojem smo ga razlikovali od ostalih country giganata.

Za kraj, ne mogu da ne podijelim jednu Williejevu i moju “zajedničku” epizodu. U davna doba kad je autor ove kolumne bio tek dječak, ploče su se uglavnom prodavale po odjeljenjima bijele tehnike po raznim robnim kućama bivše nam zemlje. Tu su uglavnom radili trgovci koji su sa muzikom imali samo slučajne susrete. I sa domaćom, a kamoli sa stranom. Pomagalo je jedino kišno vrijeme kad biste kišobranom mogli da pokažete koju ploču želite, budući da im se prići nije moglo. Nakon godina takve prakse, kad je to već prešlo u uslovni refleks kod nas kupaca, došao sam s namjerom da kupim album “Old Friends”, Rogera Millera i pogađate, Willieja Nelsona. Bio je sunčan dan pa sam morao da upotrebim tehniku koja je nekom sa strane vjerovatno izgledala kao indijanski ples prizivanja kiše, e ne bi li prodavačica makar iz trećeg puta “ubola” pravu ploču. Međutim…godine mučenja sa dosadnjakovićima i čudacima poput mene su učinile svoje pa je gospođa trijumfalno, a pomalo i prezrivo, onako s visine rekla: “Pa što ne kažeš lijepo – Nilson!?”

Ostao sam postiđen svojim neznanjem, e sad nisam imao priliku da pitam Harryja Nilssona šta je imao da kaže po ovom pitanju i da li mu je zasmetala permutacija sa velikim, umalo prezimenjakom. Naravno da čisto sumnjam u to jer biti u bilo kojem kontekstu povezan sa ikonom 20. pa evo vidimo i 21. vijeka, je pitanje časti. 22. je nerealno očekivati, ali kako sam reče: “Raj je zatvoren, u paklu je gužva, mislim da ću ostati ovdje.”

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Bod k'o kuća: Srbija “pokazala zube” šampionu Evrope (VIDEO)

DM

Tehničke, nesportske, drama… Cedevita povela u polufinalu ABA lige

DM

Velikani srpskog pozorišta krase novu seriju poštanskih maraka

DM

Srbin osumnjičen za 11 zločina dobio doživotnu kaznu zatvora

DM

Rekonstruisana sala: Mališani iz Doboja fudbal više neće igrati u učionicama (VIDEO)

OT

Škola za trudnice u Brčkom: Zajedička priprema za porođaj i škola roditeljstva (VIDEO)

OT

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više