Izdvajamo

Dakićeva posla


U tekstu “Savjetnička posla”, Goran Dakić je, kako sam kaže, imao potrebu da iznese niz zamjerki na moj tekst “Čemu kritika ako nema javnosti?” koji je objavljen u 63-64. broju časopisa “Krajina” i tom prilikom me pozvao da polemišemo oko toga, što rado prihvatam.

Prije nego se osvrnem na Dakićevu kritiku, mislim da je važno spomenuti sporni tekst, zarad one publike koja nije imala prilike da čita posljednji broj “Krajine”. Uzgred, nije zgoreg napomenuti da nisam imao prilike da vidim spomenuti broj i dok pišem odgovor Dakiću, nisam siguran koja verzija mog teksta je objavljena. Uredništvo je imalo nekoliko zamjerki i tražili su da izbrišem jedan dio teksta, što sam naravno odbio, ali o tome ću nešto kasnije. Takođe, nisam imao prilike vidjeti ni Dakićev tekst na istu temu, tako da će čitaoci ostati uskraćeni za možda neku moju primjedbu na njegov, ne sumnjam, kvalitetan uradak.

Goran Dakić
Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar “Dnevnog avaza. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“.

 

Savjetnička posla

 

Kada se vratimo na tekst “Čemu kritika ako nema javnosti?”, u najkraćem, osnovna teza je da se kritici “otupljuje oštrica” bez obzira na kvantitet, ako kritička javnost nije dovoljno razvijena kao socijalni medijum i rekacija na određen društveno-relevantan problem, koju odlikuje suprostavljanje i racionalna diskusija zasnovana na kvalitetu argumenata. S druge strane postojanje “kritizerstva” i “kritikanata”, ne podstiče razvoj kritičke javnosti i ove kategorije treba razlikovati, posebno što su danas u onlajn sferi “raspršili” raznorazni “e-kritikanti”, socijalno grupisani u novi oblik javnosti kojeg krase prefiksi: kvazi, pseudo ili para, a čija su baza društvene mreže. I ima pravo Dakić, ja u svom tekstu markiram “kritizerstvo” bilo po “zadimljenim” ili “sajber” salonima, kao jalovu varijantu kritike čija su osnovna oruđa tračevi, glasine i klevete i koja ne doprinosi razvoju ni kritičke javnosti ni društva u cjelini. Upravo iz tog okvira proizilazi mnogo lagodnija pozicija “kritikanata” koji bez straha od reakcije, niti potrebe da arumentima potkrepe tvrdnje, degradiraju poziciju one prave i malobrojne kritičke javnosti, kojoj, istini za volju, i Dakić pripada. Utoliko je teže razumijeti zašto se Dakić prepoznao u ovom tekstu. Pretpostavljam da je njega više pogodio pojedini primjer kojim sam potkrijepio tekst, nego same gore iznesene teze.

Kao prvi primjer uzeo sam predstavu “Sinovi umiru prvi” reditelja Marka Misirače koja je dobila u banjalučkoj čaršiji “autošovinističku” etiketu, a da smo pri tome ostali uskraćeni za neku ozbiljno napisanu kritiku koja bi to i argumentovala. Drugi primjer se odnosi na knjigu “Istorija Republike Srpske” autora Čedomira Antića i Nenada Kecmanovića kojoj je Dakić posvetio dvije trećine svog teksta. Moram da napomenem da u vrijeme pisanja teksta, dakle maj-jun 2017. goodine, nisam imao saznanje da je upravo Dakić napisao kritiku ove knjige u tekstu pod nazivom “Hiperbole i prećutkivanja”. Nadam se da to nije bio osnovni motiv za ovu polemiku, jer Dakića svrstavam u one autore koji svoje kritike napišu i potpišu i prosto sumnjam da kasnije istražuje da li ga je neko negdje citirao.

Zašto sve što je napisano, urađeno, kreirano, prolazi kroz “kritizersku” lupu banjalučke čaršije, kojoj ništa nije dovoljno dobro, koja svaki trud ili uspjeh provlači kroz blato i koja se najbolje osjeća u toplini vlastitog prosjeka.

Da sam kojim slučajem na vrijeme imao saznanja o njegovoj kritici, ne bi bilo mnogo izmjena u tekstu, on bi samo bio upotrebljen kao dobar izuzetak. Da mu to ne bi i u buduće smetalo, obećavam kad naredni put budem pisao na sličnu temu, Dakića ću sa zadovoljstvom spomenuti. I da zaključim, kad je o ovoj primjedbi riječ – bez obzira što se ne slažem sa njegovim primjerima “preuveličavanja i prećutkivanja” u “Istoriji Republike Srpske” nadam se da smo obojica saglasni da je sama pojava ove monografije izazvala više “kritizerstva” po čaršiji nego činjenica da je ovo jedina napisana knjiga istorije Republike Srpske u ovih 26 godina. Ne samo prva, nego jedina! Mogli bismo se ovde zapitati zašto je baš tako? Zašto sve što je napisano, urađeno, kreirano, prolazi kroz “kritizersku” lupu banjalučke čaršije, kojoj ništa nije dovoljno dobro, koja svaki trud ili uspjeh provlači kroz blato i koja se najbolje osjeća u toplini vlastitog prosjeka. Tražeći odgovor na ovo pitanje možda saznamo zašto su Kolja Mićević, Kolja Pejaković, Baka Bojinović i mnogi drugi morali otići daleko od ove čaršije da bi pokazali i dokazali da su natprosječni u svjetskim razmjerama, ali i zašto su mnogi talenti koji su dolazili u Banjaluku nailazili na zatvorena vrata. Možda konačno uvidimo da se u našoj čaršiji “kritikanstvo” i “kritika” nerijetko poistovjećuju, dok više i ne razlikujemo “kritičare” i “kritikante”.

Posljednji primjer u tekstu “Čemu kritika ako nema javnosti?” nije zapao za Dakićeve oči, ali jeste uredništvu “Krajine”, što sam već spomenuo. Naime, kao primjer uzeo sam tekst izvjesnog Mihaila Rakića “Čemu ANURS kad imamo SANU?” u kojem je iznesen niz optužbi na račun ANURS-a i njenih članova, a koji je ostao u domenu “pseudojavnosti”, jer je pritisak javnosti koji bi doveo do odgovora da li su optužbe u tekstu opravdane ili ne, na kraju izostao. Ono što nije izostalo jeste izvjesni urednički pritisak na moj tekst da određene dijelove o Rakiću i ANURS-u izbrišem, što sam odbio, a do danas nisam siguran da li je tekst integralno objavljen u posljednjem broju časopisa “Krajina”.

To što Dakiću smeta što “Vranješ insistira na kritici ‘višeg reda’, na kritici koja je zasnovana na argumentima, na kritici u kojoj se zna ko je, gdje, kad i šta rekao ili napisao, a potom se poziva na kafanske priče i čaršijska ogovaranja” ne umanjuje osnovni argument ove priče da kritika upravo takva i treba da bude.

Na kraju da se vratim na tekst “Savjetnička posla”. To što Dakiću smeta što “Vranješ insistira na kritici ‘višeg reda’, na kritici koja je zasnovana na argumentima, na kritici u kojoj se zna ko je, gdje, kad i šta rekao ili napisao, a potom se poziva na kafanske priče i čaršijska ogovaranja” ne umanjuje osnovni argument ove priče da kritika upravo takva i treba da bude. Naravno da je bespotrebno raspravljati o tome da imam nešto lično protiv kafana, zato što produkte “kritikanstva” generički nazivam “kafanskim pričama”. Tek je besmisleno raspravljati da li u kafanama “ima više poezije nego u svim savjetničkim kabinetima” jer smo tu Dakić i ja (konačno) saglasni i ne vidim u čemu se razmimoilazimo osim u činjenici da on u svom tekstu funkciji savjetnika daje apriori pežurativne i negativne konotacije, pa bi i moj odgovor utoliko trebao biti nedostojniji upućene kritike.

Konačno Dakić mi zamjeri i što sam uvrijedio Milivoja Ivaniševića jer mu “zarđalim ekserom prikucavam firmu na čelo” proglašavajući ga istoričarem-amaterom. Istini za volju, Ivanišević nije završio studije istorije na Filozofskom fakultetu, pa ga automatski, po vokaciji ne mogu klasifikovati u istoričare. Možda sam se ogriješio o Ivaniševića i nije mi bila namjera da mu ništa “prikucavam na čelo”. Cijenim njegov trud sve ove godine i raduje me što je objavio knjigu “Dosije Sarajevo” u kojoj je imenom i prezimenom popisao 7 428 imena srpskih žrtava ubijenih u Sarajevu, kao i imena njihovih egzekutora od kojih niko do danas nije procesuiran. I sam sam se bavio ovom temom radeći na knjizi “Naša ispovijest – Žene žrtve rate iz Republike Srpske: 1992-1995” ali ne mogu se nazvati istoričarem. Sad da li je neko istoričar ili istoričar-amater ako nije završio studije istorije, ostaje za drugu raspravu. Svakako javno upućujem poziv Dakiću da jednu od svojih budućih kolumni posveti Ivaniševićevim nalazima objavljenim u knjizi “Dosije Sarajevo”. Nadam se da u toj knjizi neće naići na “preuveličavanja i prećutkivanja”.

Aleksandar Vranješ

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Vigemark ponovo pisao Tegeltiji: Slučaj sudije Delalića nije jedini

OT

UIO prihvatila zahtjev špeditera: Terminal u Bijeljini neće biti izmješten

OT

Privrednici Srpske ogorčeni zbog poskupljenja struje, traže hitan sastanak

OT

Poslije 10 godina: Voda iz “Crnog vrela” potekla ka banjalučkim selima

OT

Prognoza: Stiže dugo očekivano osvježenje

OT

Rat u Siriji: Pogledajte kako izgleda oslobođeni Han Šejhuna u Idlibu (VIDEO, FOTO)

OT

1 komentar

milorad Utorak, 5.06.2018., 21:13 at 9:13 pm

Vidi kvazi profesura i polemike, malo vadi, malo stavlja, a ponavljč u osnovnoj školi, daleko dogura!!!

Odgovor

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više