Izdvajamo

Monika Ponjavić: Pozorišna kritika – Švajcarska


Predstavom “Švajcarska”, autora Petra Mihajlovića, u režiji Milana Neškovića, u Narodnom pozorištu Republike Srpske prošle je godine svečano otvoren 20. Teatar fest “Petar Kočić”. Ista predstva je ove godine otvorila i 63. Sterijino pozorje, u Srpskom narodnom pozorištu (SNP) u Novom Sadu gdje je osvojila dvije vrlo zaslužene nagrade – nagrada producentske kuće “Scomediasco” za epizodu za najbolju žensku ulogu i Sterijinu nagradu za najbolju scenografiju – koje su ponijele glumica Miljka Brđanin i scenograf Dragana Purković-Macan.

Sam naziv predstave “Švajcarska” je efektan i (relativno) djeluje, uzevši u obzir da na balkanskim prostorima on vrlo jasno aludira na jednu vrstu utopije koja podrazumijeva lagodan život, uspjeh, moć i blagostanje. Apsurdnost datih paralela samim tim jedan je od resursa koje ova predstava eksploatiše. U osamnaest kratkih scena, i pet paralelnih priča, Nešković na scenu stavlja nekoliko vrlo uopštenih identita čiji su likovi – muškarci, žene, starci, djevojke, ljubavnice, očevi, majke – gotovo apstrahovani, ali nikad do kraja. Oni su depersonalizovani, ali ipak i nisu. Njihova imena ne znamo, ali to nije ni važno. Upravo u tome možda leži i suštinski problem ove predstave koja je mogla biti velika.

Neškovićev odnos prema samom tijelu, koji je osnovna polazišna tačka ove predstave, nadograđenom, možda previše detaljnim, a opet uopštenim, kostimom i upotpunjenom scenografijom, čija je funkcija izrazito semiotička, neodređen je. Njihov pokret, na osnovu svega viđenog, je trebalo da čini osnovni vokabular pozornice i da, zauzimajući neobične poze, krećući se po sceni i ponavljajući određene postavljene radnje, grade ritam predstave, prateći tako određene obrasce, čija je posljedica sama predstava. Neusklađenost ovih elemenata i neodlučnost reditelja doveli su do situacije u kojoj se ne zna tačno šta se želi reći ili, možda bolje, kako se nešto želi reći što je šteta s obzirom na kvalitet odigranih uloga koje su, pored vizuelnog identiteta, najjači adut “Švajcarske”.

Scensko rješenje, koje omogućava da paralelno pratimo razvoj odnosa između likova, ali i sam razvoj likova u jedno opšte mjesto, izuzetno je funkcionalno i za ovakav tekst vrlo pametno. Scenografija, koja se sastoji iz nekoliko prostorija, odnosno kutija u različitim dimenzijama, usljed izvjesne klaustrofobije koju proizvodi, uspijeva da iz glumaca izvuče ono što režija i tekst nisu, stanje bespomoćnosti, infantilnosti, zaglavljenosti u istoriji, konstantnog ponavljanja i protraćenog života u toj repetitivnosti.

Govoreći iz pozicije scenografa ili scenskog dizajnera, a ne samo kritičara, odnos prema prostoru u ovoj predstavi, pa tako i scenografiji, podsjeća na koncept ”živog prostora”, švajcarskog arhitekte i scenografa, Adolfa Apije (Adolphe Appia), čovjeka zaslužnog za promjenu paradigme i transformaciju scenografije u ono što je ona danas postala.

Apija zastupa tezu da prostor, ukoliko želi biti živ i dio života preuzeti od tijela koje se u njemu nalazi, tom tijelu mora biti apsolutna suprotnost, jer u suprotnom, prihvatajući oblike ljudskog tijela, prostor dodatno uvećava sopstvenu inerciju. Drugim riječima, priustvo tijela samim prostorom može biti znatno oslabljeno, sve do njegovog potpunog poništenja, gdje tijelo, iako prisutno, nema efekat tjelesnosti; njegove kretnje u takvom odnosu postaju suvišne. Dakle, prostor i tijelo (u njemu) su u konstantnoj sprezi, gdje je uloga tijela skoncentrisana na oživljavanje prostora, koji može biti živ samo posredstvom oblika kojima se služi i tijelom koje mu pravi kontrast.

Većina stvari koje Apija u teoriji zagovara vidljive su u scenskom rješenju “Švajcarske”, koje je izuzetno. Međutim, da bi ovako jak scenski koncept, kakav jeste u Neškovićevoj predstavi, dobio na svojoj punoj snazi i jezikom slike ispričao suštinu, određeni dijelovi scenografije (npr. plastični tank za vodu i slično), uključujući rekvizitu, ovdje su bili višak (bez kojeg se moglo), što je naškodilo željenoj stilizaciji i depersonalizaciji, ali i u blagoj mjeri oslabilo značaj tijela (prostorom). Taj bespotrebni višak, evidentan skoro u svakom elementu “Švajcarske”, bilo da je riječ o karakterizaciji likova, tekstu, kostimu, šminki, društveno angažovanom komentaru na stanje u društvu ili konstantnom podvlačenju i podcrtavanju značenja koje bismo trebali učitati u radnju i stav autora, iako jedina zamjerka, ovdje je ipak značajna. Ne samo zato što bi se u umjetnosti i životu trebalo naučiti odbacivati, nego i jer je manje, u ovom konkretnom slučaju, itekako više.

Monika Ponjavić

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Srbija je i dalje na korak od Svjetskog kupa

GC

Godišnjica Kutiljerovog plana: Izetbegovićeva prevara izazvala rat

OT

Slučaj Ivanović: Danas nova odluka o pritvoru osumnjičenima

SA

Goran Dakić: Žal što ostade

OT

Turska: Naređeno hapšenje 295 vojnika

SA

Optužnice protiv pripadnika tzv. OVK sredinom godine?

SA

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više