Politika

Nestranačke ličnosti u RS: Priznaju sud partije, ali ne i članstvo u njoj!

Obični smrtnici u RS i BiH, najčešće s razlogom, uglavnom smatraju da žive u zemlji u kojoj bez stranačke knjižice nije moguć bilo kakav uspon na društvenoj ljestvici, pa čak ni minimalna egzistencijalna sigurnost, kakvu, recimo, garantuje portirsko radno mjesto u javnom sektoru.

Međutim, postoji niz izuzetaka od ovog pravila. Uoči svakih izbora, unutar ovdašnje višepartijske scene pojavljuje se solidan broj ličnosti sa tvrdnjom da ulaze u politiku i podržavaju određenu opciju, ali bez formalnog članstva. Iako je većini posmatrača političkih dešavanja u Srpskoj takav detalj potpuno nebitan, pa bez uživljavanja u nijanse identifikuju oba aktera kao „nokat i meso“, i stranački lider i pridošlica bez članske karte u javnim istupima uporno insistiraju na činjenici koja je irelevantna za bilo koga osim njih dvojice.

Zlobnici bi rekli da je riječ o pokušaju polnog odnosa bez penetracije, a ozbiljni istraživači bi zaključili da su takvi aranžmani nemogući i besmisleni u partokratskim sistemima, koji dominiraju na prostoru bivše Jugoslavije. Ipak, kao što tzv. nestranačke ličnosti uopšte ne moraju da budu „selebritiji“, već nerijetko dolaze iz sfere relativne anonimnosti, tako postoje i kompetentni ljudi skloni ocjeni da se fenomeni partokratije i nestranačkih ličnosti savršeno dopunjuju.

Saša Radulović, osnivač i donedavni predsjednik pokreta „Dosta je bilo“, koji se povukao iz dnevne politike nakon mršavog rezultata na lokalnim izborima u Beogradu, vjerovatno je osoba koja je u regionu najdalje otišla u kritici ovih pojava.

– Partokratija označava sistem upravljanja društvom u kome političke stranke zloupotrebljavaju svoj položaj vlasti i koriste javne resurse suprotno svojoj nameni za ličnu korist. Partokratija je kancer društva koji od javnih resursa i društvenog interesa ogromne većine građana prave lični interes partijske manjine – smatra Radulović.

Prema njegovom shvatanju, partokrate su razradile čitav mehanizam kamuflaže vlastitih namjera, pa se stiče pogrešan utisak da u strankama uopšte nema stručnjaka, a da su van njih svi, po definciji – eksperti.

– Izmišljena forma nestranačke ličnosti je dragocena forma partokratije za sakrivanje suštine i besmisleno izvrtanje cilja. Interes društva je da u politiku ulaze najbolji, bez obzira na stranačku pripadnost ili simpatije. Cilj je da za svaku poziciju pronađemo ljude sa integritetom, znanjem i iskustvom. Partokratija je kada neko dođe na važnu društvenu funkciju samo zato što je član neke stranke i nema ni integritet, ni znanje ni iskustvo. Članstvo u stranci nije, niti smije da bude prepreka – objasnio je Radulović.

U RS, u negativnim ocjenama partokratije prednjače predstavnici nevladinog sektora. Tako, recimo, Stefan Blagić iz „Restarta“ vjeruje da „partija ne poznaje moral niti društvene vrijednosti, pa je za relativno kratko vrijeme uspjela da zamijeni sistem vrednovanja i kvalitet prepozna kao prijetnju, a partijsku pripadnost, poslušnost i podobnost kao ultimativnu vrlilnu koja joj je potrebna da preživi“. I njegov kolega iz ove NVO, Velizar Antić, nudi sličnu argumentaciju.

– Način razmišljanja i funkcionisanja svih političkih partija u BiH je isti i u njima ne postoji spremnost da se mijenjaju. Svi se bore za vlast kako bi bili u mogućnosti da „uhljebe“ svoje kadrove, da „namjeste“ posao svojim članovima, dok im je interes naroda odavno postao strana riječ – smatra Antić.

Ipak, bez obzira na korektnost ovih zapažanja, Radulovićevo iskustvo u Srbiji je ilustrativno i za odnos šire populacije u RS prema takvoj „školi mišljenja“. Do masovne publike se lakše stiže humorom, a upravo je takav, satiričan i ciničan pristup, odabrao sada već pomalo zaboravljeni Momir Dejanović, predsjednik Centra za humanu politiku iz Doboja. On je u prvoj polovini prošle godine parlamentu Srpske uputio zvanični dopis u kojem je predložio ukidanje Vlade RS i svođenje NSRS na manje od 10 poslanika.

– Predsjednik RS u posljednje vrijeme sve više odlučuje o izboru trasa za izgradnju auto-puteva, subvencijama za poljoprivredu, isplati plata i obustavi disciplinskih postupaka u Željeznicama RS i drugim pitanjima koja su u nadležnosti Vlade RS, a Narodna skupština RS samo potvrđuje odluke koje su prethodno donijeli partijski lideri ili drugi organi političkih partija – obrazložio je Dejanović ovu inicijativu.

On je precizirao da bi u novom sistemu funkciju vlade vršio predsjednik RS, a da bi u Narodnoj skupštini RS, umjesto sadašnjih 83 poslanika, bio po jedan predstavnik parlamentarnih političkih partija ili lista, a oni bi odlučivali srazmjerno ostvarenom rezultatu na izborima. Dakle, kao svojevrsno akcionarsko društvo. Efektno karikiranje kompletirano je prijedlogom da u Željeznicama RS i drugim javnim kompanijama, umjesto glomaznih upravljačkih organa, budu povjerenici koji bi isključivo odgovarali predsjedniku RS, te da u pravosuđu, „umjesto beskorisnih, korumpiranih i preskupih sudija i tužilaca, budu postavljeni roboti ili instalirani softveri koji bi odlučivali o tužbama i sporovima“.

– S obzirom da je demokratija, za koju se zalaže Centar za humanu politiku, trenutno neostvariva i da u praksi postoji partokratija sa elementima autokratije, predlažu se sistemska i druga rješenja, kako bi se prevazišao ogroman nesklad između normiranog i ostvarenog sistema – glasio je finiš te efektne zamisli.

Dok se kritičari partokratije u RS dovijaju, smišljajući kako da zaustave taj negativni trend, svake druge godine, ipak, mogu da se primijete ličnosti koje se bez problema uklapaju u „pravila igre“, ali uz tezu da ostaju neuprljani kanalizacionim efektima kakve podrazumijeva standardno članstvo u strankama. Nekada je status „nestranačke ličnosti“ sasvim razumljiv, jer je samo neko ko je bio zaista takav u momentu kandidovanja, poput Mladena Grujičića u Srebrenici, mogao da okupi sve srpske stranke, od SNSD-a, preko SDS-a, pa nadalje, s ciljem da podrže njegov izbor za načelnika opštine. Naravno, homogenost je bila kratkog daha, pa danas na lokalnom nivou Grujičića kao „svog čovjeka“ tretira samo SNSD. Sličan slučaj bio je u Foči, gdje su SNSD i SDS 2012. zajedno podržali Radisava Mašića kao kandidata za načelnika, kako bi srušili za obe strane iritantnog Zdravka Krsmanovića. Već 2016. godine, Mašić je bio isključivo kandidat SNSD-a.

Od kombinacija novijeg datuma, jedna je ostala nerealizovana, iako je zvučala atraktivno u trenutku kada se pojavila u medijima. Riječ je o sada već otpisanoj mogućnosti da Darko Mladić bude kandidat vladajućeg bloka za predsjednika RS, 7. oktobra. Drugi angažman je takođe zanimljiv, jer je Miloš Stevanović istovremeno i gradski menadžer Bijeljine – dakle, svojevrsni paralelni gradonačelnik, uz već postojećeg, Miću Mićića iz SDS-a – ali i advokat porodice Milorada Dodika. Sve to kao famozna „nestranačka ličnost“, logično.

Znači, u Bijeljini je velika koalicija na djelu, a za trenutnu poziciju Adama Šukala još nije skovan adekvatan termin u političkim naukama. On je u aktuelni saziv NSRS ušao kao predsjednik „Napredne Srpske“, koja je bila na koalicionoj listi sa DNS-om. Međutim, kasnije je lidersku poziciju u „Naprednoj Srpskoj“ preuzeo Goran Đorđić, a Adam Šukalo je nastavio da djeluje u klubu PDP-a kao samostalni poslanik. Takvom statusu se na posljednjoj sjednici NSRS narugao ministar unutrašnjih poslova RS Dragan Lukač, s kojim je Šukalo imao žestok verbalni, a umalo i fizički sukob.

– Čovjek je ušao u Narodnu skupštinu sa 260 glasova, uz pomoć druge stranke koju je iznevjerio. Pa prešao negdje drugdje, pa ga istjerali iz njegove stranke. Pa je onda došao na vašu stranu, a ni vama, PDP-u, ne treba, jer ste vidjeli kakav je i šta je. Takav nikome ne treba – rekao je Lukač o Šukalu.

Međutim, poslanik koji je fazu organizacione nedefinisanosti iskoristio da znatno uveća skroman rejting sa prethodnih izbora nije izgubio nerve zbog ministrovih žaoka. Čak je takav period opisao kao prednost, a ne hendikep.

– Kad sam se oslobodio stranačkih obaveza i stega koje partije nameću oko članstva i kadrova koji traže funkcije, pozicije, kalkulacije, ja sam se zaista u tom momentu mogao posvetiti isključivo radu sa građanima i njihovim interesima. Tako da ne žalim što u ovom momentu nemam bilo kakav partijski angažman. Štaviše, osjećam da sam na taj način najbliži građanima. U ovom momentu, jedino što mogu reći, jeste da od svih kolega s kojima sam radio, zbog posljednja dva mjeseca, imam povjerenje samo u gospodina Borenovića. Želim zaista da ga pohvalim, jer je i on svojim radom izašao iz bilo kakvih stranačkih matrica i pokazao se prije svega čovjekom. Zato ću sjesti s njim ovih dana i vjerovatno i pronaći neki model kako da nastupim zajednički s njim u budućnosti – objasnio je Šukalo šta planira u narednom periodu.

On više nema problema sa prepoznatljivošću, a izvjesna promocija ne bi škodila nosiocu liste pokreta „Uspješna Srpska“ za NSRS u izbornoj jedinici jedan, Zoranu Mijiću iz Kozarske Dubice. Jer, čovjek koji je zajedno sa Zlatkom Maksimovićem, liderom „Uspješne Srpske“, nedavno istakao da u čitavu priču ulazi kao nestranačka ličnost, zaista ima čim da se pohvali. Jer, u raznim situacijama, tokom niza godina, ovaj mladi fudbalski sudija iz Kozarske Dubice spasio je živote osmorici različitih ljudi! To jeste poznato konzumentima medijskih sadržaja u RS koji su zapamtili ovu, svojevremeno objavljenu, fascinantnu storiju, a da li će biti zanimljivo i glasačkoj bazi, biće jasno za tri mjeseca.

Do tada, za promišljanje ovog fenomena ostaje, recimo, podatak da je u jednoj vladi RS, onoj koju je 2005. kao premijer vodio Pero Bukejlović, bilo čak 10 formalno nestranačkih ličnosti na funkcijama ministara. A da takva pozicija nije uvijek zahvalna, svjedoči iskustvo Mladena Ivanića, koji je 1999, prije osnivanja PDP-a, kao nestranačka ličnost, neuspješno pokušavao da sastavi vladu nacionalnog jedinstva, u koju bi ušli predstavnici SDS-a, tadašnje koalicije „Sloga“ i vanpartijski eksperti. Tačku na „i“, kada je riječ o Ivanićevim uzaludnim nastojanjima da ostvari ovu ideju, stavio je Vojislav Koštunica. Tadašnji lider DSS-a, a kasniji predsjednik SRJ i premijer Srbije, inače nesklon grubim formulacijama, nazvao je Ivanićev plan „budalastim krpežom“.

Mnogi protivnici aktuelne vlasti vjerovatno su upotrebili slične termine, kada su se 2007. susreli sa namjerom vladajuće koalicije da njihov kandidat za nasljednika upravo preminulog Milana Jelića bude Rajko Kuzmanović. Naime, u vrhovima vladajućih strankama u RS tada su insistirali na tvrdnji da je Kuzmanović nestranačka ličnost, u šta realno, osim, moguće, samog predsjednika Akademije nauka i umjetnosti, niko nije ni vjerovao.

Uključujući i autora ovih redova, koji je tada, nakon višednevnih jalovih pokušaja da posredstvom SNSD-a dogovori intervju sa Kuzmanovićem, nervozno reagovao na upornu priču sekretarice u Savezu nezavisnih socijaldemokrata da je akademik „nestranačka ličnost“. A oni mu, je li, „samo prenose zahtjeve medija, nakon čega profesor samostalno odlučuje s kim će razgovarati“. Na jasno izraženu skepsu prema priči o „samostalnosti“, uslijedio je smijeh zbog nevjerice, praćen obećanjem da će se „nezavisni kandidat“ javiti za pola sata. Nevjerovatno, ali istinito – bilo je upravo tako, prvi i posljednji put u ovoj novinarskoj biografiji, u susretu sa sličnim obećanjima. Čovjek je uredno telefonirao iz svog jednočlanog izbornog štaba i intervju je dogovoren.

Lekcije vjerskim poglavarima

Ne tako davno, malo je nedostajalo da Islamska zajednica BiH i Srpska pravoslavna crkva u RS uđu u političku arenu! To bi se dogodilo da su vjerski poglavari poslušali lidere dvije vodeće partije u RS, koji nisu krili sopstvenu netrpeljivost prema „pametovanju“ sa nestranačkih pozicija.

Milorad Dodik je 2011. godine objasnio tadašnjem reisu IZ Mustafi Ceriću šta mu je činiti.

– Pozivam Cerića da, ukoliko ne bude reizabran na funkciju reisa, osnuje političku stranku ili se priključi jednoj od postojećih u bošnjačkoj političkoj zajednici, pa da vidimo koliki to on lično ima legitimitet da iznosi političke stavove. Sve do tada, treba da se drži vjere i vjerskih tema, a ne da meni ili drugim izabranim političarima određuje pravila igre – rekao je Dodik.

Raniji predsjednik SDS-a Mladen Bosić bio je skloniji „zavođenju discipline“ u vlastitom dvorištu, pa je dan prije famoznog mitinga opozicije i kontramitinga vlasti u Banjaluci, u maju 2014, bijesno reagovao na poziv patrijarha Irineja da obe strane odustanu od okupljanja.

– Crkva ne bi trebalo da se miješa u politiku. Ukoliko želi da se bavi politikom, neka SPC osnuje svoju stranku i izađe na izbore. Uvjeren sam da bi bili iznenađeni brojem glasova koji bi dobili – sarkastično je tada poručio Bosić.

Saša Bižić/SrpskaCafe

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.

Možda vas zanima

Prevoznici u Srpskoj prekinuli bojkot: Postigli dogovor sa Vladom RS

JG

Stevandić: Šmit se miješa u izbornu kampanju

JG

Pašalić: Očekuje se otkupna cijena pšenice od 60 do 66 feninga

JG

Nešić poručio Borenoviću: Kandiduj se za neku inokosnu funkciju

JG

Turistički vaučeri u Srpskoj: Pogledajte na kojim lokacijama ih možete iskoristiti

JG

Dodik: Za zločine nad Srbima u Sarajevu niko nije odgovarao

JG

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više