Izdvajamo

Nebojša Ristić: Orgazam iz vedra neba


Taman kad pomislite da je neki naš izvođač digao ruke od rokenrola, upravo tad se pojavi negacija u vidu novog albuma.

Ritmom od nekih osam godina pauze Električni orgazam se pojavi u centru pažnje, ovaj put razlog za to se zove “Gde smo sad?”. Iako je vjerovati Giletu da oni neprestano sviraju jer se od toga jedino i živi u zemlji gdje su autorska prava odavno zaboravljena kategorija, mora se reći da je to daleko od očiju.

U poređenju s njima, čak i legendarno zakopčani Koja je medijski prisutniji, ali kako smo to ovdje nebrojeno puta konstatovali, ovdje su odavno polupani lončići pa je gotovo normalno da i jedno istinski veliko ime ne izaziva bogzna kakvu pažnju. Ta veličina je izgrađena jako davno, sa početka 80-ih, kad su Srđan Gojković i družina zajedno sa Idolima i Šarlom predstavljali istinsku perjanicu ne samo u okviru bivše zemlje već i međunarodno. Iz početnog, opojnog novotalasnog košmara Orgazam se postepeno mijenjao i sazrijevao, tražio, da bi krajem te iste decenije izgledalo kako se napokon pronašao. Najkompaktnija postava sa Bananom i Švabom i primarno Stones štih djelovali su kao dobitna karta za slavu. “Distorzija” i trijumfalni koncerti koji su uslijedili, bili su znak da je bend u zenitu te da nema ozbiljnih prepreka na putu. Osim možda… rata.

Nezahvalno je nagađati da li je rat koji je buknuo i pomeo pred sobom prirodno tržište ne samo Orgazma već i ostalih kredibilnih bendova SFRJ, bio taj koji je najzaslužniji za potonuće, ali jedno je sigurno – sve je manje bilo sluha za jedan bend takvog suptilnog profila. Na sreću ili nesreću, đavo bi znao, jedna pjesma koja im je donijela ogromnu slušanost sada im je stajala kao breme na ramenima. “Igra rokenrol cela Jugoslavija” je postala multipraktik za svaku moguću priliku, čak i svadbu, uz takođe potpuno neočekivane “Kreni prema meni ” ili “Neko te ima noćas”. Da, i za dočeke sportista. Ovih dana dok sa trgova u komšiluku odjekuju stihovi o kršu i kamenjaru, i ostalim surovim ljepotama domovine, jedna pjesmica u kojoj se pjeva: “Pokupimo boje koje padaju s neba, potreban je dodir, samo to nam treba”, svjedoči ne samo o velikim razlikama kako se dočekuju sportski heroji nego i gdje smo otišli za ovih zadnjih skoro 30 godina. Još preciznije, u šta smo otišli, ali ovo je ipak ozbiljan portal koji ne trpi vulgarnosti, pa neću.

Kako god, Električni orgazam koji sjajno izabranim imenom pogađa suštinu rokenrola je nastavio da djeluje te kroz albume “Zašto da ne?, “A Um Bum” , “Harmonajzer” i “To što vidiš i jeste” održao nivo. To nije dolazilo u pitanje, ali isto tako mora da se kaže da se oštrica negdje usput malo istupila te da je jako teško da izdvojite neke pjesme u zadnjih 20 godina koje odskaču ako već nemaju hit-potencijal. Takav je slučaj i sa “Gde smo sad?”

Pored pomenutog problema diskontinuiteta tu je i produkcija koja se ne može podičiti koherentnošću, a obzirom koliko dugo i parcijalno je ovaj album nastajao to i nije neko pretjerano čudo. Što bi rekao uvaženi konsultant NKZ: “Ovdje nekako ima previše Ljube a premalo Banane”. U prevodu sa ovog našeg šifrovanog, sektaškog jezika Orgazam je bio uvjerljiviji kad je Bananina gitara bila izraženija. Ovaj majstor je i inače bio ona pokretačka snaga koja je svojom Mick Taylor gitarom činila da Orgazam bude ubojit kao pesnica. Naslovna pjesma ovog albuma zato najbolje pokazuje da se sa svim poznatim sastojcima više ne dobacuje tako visoko kao u danima ovdje toliko pominjane “Distorzije”. Sve je tu, pa i sjajna usna harmonika, skoro da čujem Idole kako praše Chuckovu “Come On!” iliti “Hajde”, ali avaj, vokali ne mogu da to isprate. Prelako je reći, ali se ne može oteti utisku da je Gile, predan budizmu i uspješno izborivši se sa stresom, jednako tako uspio da zagasi vatru u sebi. Ljuba jeste institucija, da je samo otpjevao “Krokodile”, ali naprosto ne vidim šta je bend dobio njegovim povratkom.

Na velike majstore se nikad ne smije baciti kamenom. Da ne pominjem sentimentalnu podudarnost nekih najljepših životnih perioda sa vrhunskim uzletima Orgazma Električnog. Ipak, ostaje žal što ni ovaj put nismo dobili ono čemu smo se potajno nadali. Povremeni bljeskovi kao što je “Bila si kao san” u svojoj jednostavnosti prizivaju neke sjajne balade poput “Kapetana Esida” i bude pomisao da u Giletu tinja iskra koja će se na nekom budućem albumu proširiti cijelim njegovim trajanjem. I da se Ljubin prateći vokal malo povuče nazad. I da onda ova pjesma može mirno stane uz bok još jednoj sličnoj ljepotici, onoj Vlade Divljana, “Odnesi me”.

U tom iščekivanju nemojte zaobići novi album Električnog orgazma. Stvar je to osnovnog građanskog reda i poštovanja prema jednom legatu bez kojeg ovo danas sigurno ne bi bilo isto.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Kazna Čoviću i Bokanu, otpušten menadžment ABA lige!

DB

Ogromna mrlja pluta Vrbasom! (FOTO/VIDEO)

DB

Hoće li BiH konačno zabraniti izvoz trupaca?

DB

Ovo su najbizarnije medicinske prakse u istoriji

OT

Borac: Gračanici puni respekt, ali od nas sve zavisi

DM

Maloljentik zbog ubistva osuđen na devet godina zatvora

AP

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više