Izdvajamo

Nebojša Ristić: Srećni sin


Baš kao što svaki dan ima neki prefiks “svjetski dan ovog, svjetski dan onog”, tako stvari stoje i sa godišnjicama. Jedna od njih će dobro poslužiti za priču o bendu koji je odavno dio istorije rokenrola i to onog na prvi pogled tek jednostavnog a ustvari jednog od najvažnijih u njegovoj istoriji.

U pitanju je 50 godina od izlaska prvog albuma Creedence Clearwater Revival, a koji je obilježen potpuno novim spotom za jedan od njihovih bezbrojnih hitova, “Fortunate Son”. U čemu se ogledala ta neobičnost njihove priče?

Iza svake velike storije mora stajati barem jedan genije, a u ovom slučaju svi znamo njegovo ime – John Fogerty. Dečko iz El Cerrita u Kaliforniji je kao malo ko prije, ali i poslije, njega uspio da se nametne kao jedan od najvećih pjesnika ruralne Amerike. Ne na način jednog visokoobrazovanog Jima Morrisona, već pjevajući o rijekama i parobrodima, malim mjestima sa populacijama koje ne prelaze 500 duša (kod nas to uprošteno zovu selima) te o samim tim dušama i njihovim snovima o nekom boljem životu od onog na koji su “osuđeni”. Small town blues, rekli bi neki.

Zbog frenetičnosti njihovih najpoznatijih pjesama malo ko bi ih svrstao u blues bendove, ali kao što znamo “blues je imao bebu, ime joj je rokenrol”, pa su samim tim i CCR izrasli na tom istom fundamentu. Kao tinejdžeru obuzetom komplikovanim, pa time naravno i kao fol “važnijim” formama, nije mi bilo baš pretjerano jasna fama koja ih je pratila a još manje zašto je svaki tezgaroški bend imao u repertoaru barem “Proud Mary”. Trebalo je proći sazrijevanje, ili kako to voli da kaže hrvatski pjesnik, Đorđe Matić, “zreljenje” da bi se shvatilo da je zapravo mnogo teže kroz naizgled obične pjesme saopštiti neke velike životne istine. Osim toga, ovdje se mora reći da je i njihovo potpuno bezvezno ime odličan dokaz da je potpuno nebitno kako se bend zove, a ovdje je Creedence ime nekog tipa kojeg su znali, Clearwater je pokupljeno iz reklame za pivo dok Revival…pa jednostavno dobro im je zvučalo ka kopča sa zvukom pedesetih kojim im je bio jako bitan i čiji su duh željeli da očuvaju kroz svoju muziku. Dodao bih ovdje da sam kao klinac bio ubijeđen da to ima veze s nekim kredencem (pretečom visećih kuhinja, za mlađe čitaoce).

Ono što se dodatno a tek kasnije otkrilo da veliki pjesnik Misisipi delte, New Orleansa i močvara uopšte, Fogerty, nikad nije pomakao sa svog Juga. Mjeru uspješnosti njegove poetske imaginacije je najbolje opisati epizodom u kojoj se kaže da je legendarni Duck Dunn iz Booker T & The MG's htio da zapali sve njihove ploče u vlastitoj kolekciji kad je shvatio da je neki južnjački šmokljan napisao možda i najveće pjesme u slavu njegovog kraja, kao npr. “Born On The Bayou”. Gdje ćete bolji dokaz da poezija ne poznaje mentalne, a kamoli geografske granice? Da su CCR potrajali duže od četiri godine možda bi Duck imao više za paljevinu, ali i ovako je tu bilo vinila napretek. Naime, malo je ko obratio pažnju, budući da su singlovi bili njihova udarna snaga, da su CCR izdali za tako kratko vrijeme čak sedam albuma, samo u 1969. godine tri! Mišljenja sam da ih je potrebno dobro ponovo istražiti jer bez obzira što pjesme sa singlova, odreda rokenrol standardi u najplemenitijem smislu, odskaču, tu ima puno vrlo kvalitetnih komada, dužih po trajanju te pomalo nepravedno zapostavljenih. CCR su bili neka vrsta anomalije svog vremena, kada je bilo fensi praviti jako duge, eksperimentalne pjesme i konzumirati svaku vrstu droge koja dođe pod ruke. Za razliku od toga oni su bili potpuno straight, ali srećom po rokenrol bili su čuvari onog bazičnog zvuka. Kad se to sve zna, onda nije ni čudo da ih nema u čuvenom filmu sa Woodstock festivala, iako su itekako nastupili tamo što je danas gotovo nepoznato.

Znajući sve to neko bi se zapitao kako su onda tako kratko potrajali. Eh, usud je čudna stvar, jer taman kad pomislite da je budućnost bez ijednog oblaka iznad nje… U njihovom slučaju čaša žuči je bila to što je genij Johna Fogertyja bio zakinut za menadžerske sposobnosti. Tako je upao u ralje onih koji su to bolje znali, a sa sobom povukao cijeli bend, ostavljajući ih bez lavovskog dijela tantijema od kojih bi lagodno živjeli do kraja. Umjesto toga, a kroz pravi rat sa Saulom Zaentzom, vlasnikom Fantasy Records, doživio je potpuno nevjerovatni obrt sudbine da bude tužen da je plagirao vlastitu pjesmu! U finalu je s gitarom na sudu objašnjavao da “Run Through The Jungle” i “The Old Man Down The Road” jesu dvije različite pjesme. Ne smijem ni da zamislim da koliko bi se Goran Bregović zadržao na sudu pokušavajući da objasni slično, a vezano za njegove pjesme.

John Fogerty, kao jedan od nosivih zidova rokenrola je srećom isplivao iz svega toga. Čovjek koji je kao obožavalac Little Richarda uspio da napravi bolju autorsku posvetu istom u “Travelin’ Band” negoli što je obradio “Good Golly Miss Molly”, čovjek kojeg su zbog “Bad Moon Rising” katastrofičnih vizija opisivali kao “mješanca između kalvinističkog propovjednika i pesimističkog meteorologa”, čovjek koji zbog Zaentza nije pristao da ispuni posljednju želju njegovog umirućeg, starijeg brata Toma da se bend okupi bar još jednom, te na kraju čovjek koji je riječima Bossa pravio pjesme za sve Tom Sojere i Haklberi Finove sa onom porukom neprevaziđenom u svojoj jednostavnosti i toplini:”Ako se izgubiš, vrati se domu svom, vrati se Zelenoj rijeci.”

Taj čovjek je dočekao pedeseti rođendan svog prvenca a “Srećni sin”, kako se zove i njegova autobiografija, ima i unuke, i to sjajne. Kad poslušate Alabama Shakes, kako toplo štrikaju svojim gitarama, baš kao nekad Tom i John, znaćete da Old Dixie nikad nije pao. I neće.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Kup Radivoja Koraća: Partizan ili Crvena zvezda?

DM

Monika Ponjavić: U susret Oskaru – Crni pripadnik KKK

SA

Rukometaši Borca ovjerili četvrtfinale Čelendž kupa

SA

Minhen: Protesti protiv NATO-a

SA

Rusija: Urušila se zgrada univerziteta

SA

Brčko: Banke duplo naplaćuju troškove obrade kredita

SA

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više