Izdvajamo

Afera: Umjetnost u doba kapitalizma


Apropo naslova ovog teksta, odnosno riječi umjetnost, i njene veze sa konceptom televizije, koja se oduvijek, za razliku od filma, smatrala medijumom, a ne umjetnošću (što ju je od filma, između ostalog, i odvajalo), napraviću jedan kratki uvod upravo o tome, koji će nas eventualno dovesti i do finala četvrte sezone „Afere“ (eng. The Affair), odnosno dijaloga koji je ono otvorilo.

U tekstu koji sam pisala za portal Bosonoga, a kasnije i za časopis Talas, govorila sam o uticaju televizije na pop kulturu i generalno o evoluciji televizije, čime je danas ona gotovo izjednačena sa filmom. Kada je riječ o ovoj konkretnoj temi, svi putevi neminovno uvijek vode do Linča (David Lynch), nevezano za to govorimo li o njegovom „Tvin Piksu“ (eng. Twin Peaks), seriji snimljenoj i planiranoj kao višečasovni film ili „Bulevaru Zvijezda“ (eng. Mullholand Drive), filmu originalno zamišljenom kao serija za ABC. Ponikao na temeljima tog katastrofalnog TV projekta, „Bulevar zvijezda“ se danas smatra jednim od najboljih filmova u istoriji kinematografije, dok je „Tvin Piks“ priča za sebe koju ne bih sada otvarala. Uvodim Linča jer je on, kao oštri protivnik televizije kojoj se uvijek iznova vraćao, od nje, kroz niz svojih projekata (uspješnih, ali i onih manje uspješnih), uspio stvoriti umjetnost, iako se to u samim njenim počecima nije moglo ni pretpostaviti. A kada kažem televizija, mislim prvenstveno i isključivo na format i koncept TV serije.

Iako je Linč svojom vizijom, hrabrošću i enormnim talentom utabao put generacijama iza sebe, presudni momenat u ovom kontekstu bila je i 1999. godina kada su „Sopranosi“ (eng. The Sopranos) doživjeli svoju premijeru na malim ekranima. „Sopranosi“, koji su se desili deceniju kasnije, završili su proces započet od strane Linča i televizijske kuće Showtime i tako otvorili prostor za sve druge dramske serije zasnovane ne toliko na radnji i zabavi za široke narodne mase, koliko na likovima, njihovim odnosima, razvoju i kvalitetu. Do tada, kvalitet, kao vrijednost, u oligopolu kakva je bila televizijska američka scena, sačinjena iz svega tri nacionalne kuće, nije postojao kao parametar, jer prosto nije imao nikakvog smisla usljed nepostojanja konkurencije, što je, kada se stvari postave tako, negdje i sasvim logično. Uostalom, kao i u svemu, kada je u pitanju kvalitet, bez zdrave i jake konkurencije ne postoji napredak. Sa „Tvin Piksom“, a kasnije i sa „Sopranosima“, kvalitet je odjednom, nakon decenija loše priče, glume, teksta i generalno produkcije, isplivao u prvi plan, a sa njim i američke kuće Showtime i HBO, zaslužne za neke od najvažnijih serija u istoriji ove nove umjetnosti. The Wire. Leftovers. True Detective. Oz. Big Little Lies. Game of Thrones. The Young Pope. Homeland. The Borgias. Dexter. Penny Dreadful. Weeds. Billions. The Affair.

Navodim „Aferu“ jer je „Afera“ do četvrte sezone, ili radije do njene osme epizode, za mene lično, bila svrstavana u kategoriji najboljeg što nam televizija danas može ponuditi. Na prvi pogled, kada pročitate sinopsis ili probate nekome prepričati sažetak i objasniti o čemu se u ovoj seriji suštinski radi, „Afera“ zvuči kao sapunica koju, u onoj najgoroj šovinističkoj, mizoginoj interpretaciji, možemo okarakterisati kao “sapunicu za žene domaćice”, poput nekada planetarnog „Dalasa“ (eng. Dallas) ili „Santa Barbare“ (eng. Santa Barnara), koja zapravo cilja na samo jednu vrstu publike. Laž. Prevara. Preljuba. Intriga. Seks. To su ključne riječi djela nastalog iz pera Sare Trim (Sarah Treem) i Hagaja Levija (Hagai Levi). Međutim, nakon samo jedne epizode, a sudeći isključivo na osnovu koncepta i kastinga, jasno je da je „Afera“ daleko od toga i nešto sasvim drugačije.

Zasnovana na četiri odlično napisana lika – Alison Bejli (Ruth Wilson), Noa Solovej (Dominic West), Helen Batler (Maura Tierney), Kol Lokhart (Joshua Jackson) – i njihovim izuzetno kompleksnim i slojevitim odnosima i različitim pogledima na svijet, što je u ovoj seriji ključ, jer je refleksija realnog života i našeg suočavanja sa njim i nesnalaženja u procesima socijalizacije, nepripadnosti, „Afera“ je imala dovoljno hrabrosti da u prvi plan izbaci nesavršene ljude nalik nama. U „Aferi“ ne postoji lik za kojeg navijaš, onaj koji je stopostotno ispravan, moralan i nepogriješiv. U „Aferi“ nema heroja ni antiheroja. Samo ljudi, od krvi i mesa, ljudi sirovih emocija koje preuzimaju dominaciju nad tijelom i, prije svega, razumom. „Afera“ je, najbanalnije rečeno, jedan audio-vizuelni prikaz toga šta se desi kada se čovjek, usljed niza okolnosti koje sačinjavaju život i svijet u koji smo često nespremno bačeni i porinuti, pronađe u bezizlanoj situaciji, na pragu pucanja. U situaciji koju nije nužno sam on skrivio niti generisao. U situaciji koja se uvijek može posmatrati, tumačiti i interpretirati iz više različitih uglova. Jer takva je „Afera“ i takav je život. Svako od nas ima svoju verziju istine, svoje viđenje stvari, interpretaciju, što međuljudske odnose naposlijetku čini tako komplikovanim i kompleksnim, skoro nedokučivim. Kvalitet i značaj „Afere“ bio je zasnovan na tom konceptu. Bio je svjež. Originalan. I relevantan. Sve dok se nije pretvorio u sapunicu i još jednu misteriju koja nam nije bila potrebna. Sve do momenta kada se Alison Bejli, ključni lik u ovoj priči, pojavila mrtva. Razlog? Nizak honorar glumice Rut Vilson.

U tom trenutku sva priča koju vezem u ovom tekstu pada u vodu, jer, ako je „Afera“ umjetnost nastala u okvirima televizijske serije, ako je u pitanju serija koja se odvažila da bude drugačija i ako je njen kvalitet bio zasnovan na likovima, njihovim razvojima i odnosima, a jeste, onda je „Afera“ podbacila i više nije ono za šta se originalno izdavala.

Da ne bude zabune, smrt Alison Bejli nije problematična sama za sebe. Štaviše, bila je očekivana. Možda ne sada. Sigurno ne na način na koji se odigrala. Ne. Smrt Alison Bejli je promblematična u kontekstu narativa koji nam se servirao, a posebno jer je nastala kao rezultat praktičnosti, praktičnosti bazirane na potrebama jedne osobe. Zbog novca. Takva odluka ne može a da ne završi pitanjem integriteta ove serije jer ako je Alison umrla kako bi se udovoljilo željama glumice koja ju je interpretirala postavlja se pitanje u kojoj mjeri i pod kojim sve uslovima se taj integritet gubi? Jasno je da nijedna serija nema zacrtan kraj. Jasno je da je u pitanju jedan gotovo živi organizam koji raste i razvija se u odnosu na kontekst, vrijeme i društvo u kojem postoji. “Dobra borba” (eng. The good fight) svoj narativ bazira na dnevnopolitičkoj situaciji Sjedinjenih Američkih Država, “Domovina” (eng. Homeland) se drži aktuelnih “neprijatelja” svoje domovine itd. Ipak, kada se budućnost serije svede na potrebe i želje jedne osobe ili, još gore, publike kao što je na primjer slučaj sa “Igrom prestola” (eng. Game of Thrones) koja se bez obzira na sve moguće nelogičnosti u narativu povinovala željama fanova, ispoljenih po raznim forumima i blogovima, onda nastaje problem koji prijeti da ugrozi ono šo je prethodno izgrađeno.

AppleMark

“Ko je ubio Alison Bejli?” sada je glavno pitanje koje služi kao mamac za navlačenje publike na petu, i posljednju sezonu. U ovoj nesrećnoj mantri koja se ponavlja u okviru istog svijeta (sjetimo se samo Skota Lokharta) takav rasplet događaja nije korektan i djeluje kao prevara. I banalan je. Da stvar bude gora, ubica je vjerovatno Ben, lik kojeg smo vidjeli svega nekoliko puta i koji je zarad Siere, stereotipnog prikaza kalifornijske žene, ili porodične drame koja se razvija oko Antona, Afro-američkog klinca kojeg spašava bijeli vitez gospodin Noa Solovej, Kolovog susreta sa neprežaljenom ljubavnicom pokojnog oca i tako u nedogled, stavljen na marginu iako je riječ o čovjeku koji će u konačnici uticati na sudbinu najvažnijeg lika oko kojeg se “Afera” doslovno vrti i načijim temeljima je izgrađena. Niz novih likova i priča koje nisu odvele nigdje i koje su onda naglo i nelogično prekinute ovakvim raspletom dovele su do toga da je “Afera” danas daleko slabija serija od onoga što je bila i za šta je imala sve predispozicije da bude. I ako se ovakva formula ponovi ili nastavi ponavljati sa drugim serijama čini mi se da od zamajca, koji je tokom posljednjih nekoliko godina u domenu kvalitet postignut, nema ništa i da nas čeka sunovrat u ponore 1970tih, i ranije, kada su serije bile sinonim za mediokritet.

Kada se uzme u obzir da je “Tvin Piks” nastao prije trideset godina, a “Sopranosi” prije dvadeset, obje u prošlom vijeku, jasno je da serije danas, baš kao i filmovi, uz svijetle izuzetke, umjesto da idu naprijed lagano kreću silaznom putanjom potvrđujući ono što se za njih nekada mislilo – profit na uštrb kvaliteta. Nadam se da to nije njihova budućnost i da je “Afera” izdvojen primjer. Koji se neće ponavljati.

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Obustavljen saobraćaj na putu Karanovac-Crna Rijeka

SA

Horoskop za 22. februar: Ovan fokusiran na posao

SA

Kako su hrvatski vojnici “ubili” najveći partizanski spomenik? (FOTO)

DB

Sahrana Šabana Šaulića sutra u Aleji zaslužnih građana

DB

“Orlovi” pali u Estoniji! (VIDEO)

DB

Varali građane putem SMS poruka i Facebooka, zaradili 83 000 KM!

DB

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više