Art

Nebojša Ristić: Buddy Guy – Akord dug 50 metara


Nije svačiji metabolizam isti, ali kad neko sa 81 godinom izgleda kako izgleda Buddy Guy, posljednji veliki bluzmen na planeti, morate da se zapitate kako je to moguće.

Ne samo da izgleda nego i zvuči u dlaku tj. ton isto kao da je tek na početku. Novi album “The Blues Is Alive and Well” je ponovo smješa jednako eksplozivna, ali i suptilna kad tako zatreba. I ponovo su tu da iskažu svoj duboki respekt veličine poput Keitha Richardsa, Micka Jaggera ili Jeffa Becka.

Ne da je to pretjerano iznenađenje, postoje i filmski zapisi tog obožavanja i poštovanja. U “Shine A Light” Martina Scorcesea ključna scena je upravo ona u kojoj nakon odsvirane “Champagne & Reefer”, Keith skida gitaru i poklanja je Ludom šeširdžiji, kao da želi da kaže: “Znam, znam, kroz Bosnu ne pjevaj, kroz Srbiju ne igraj”. Ustvari, rekao mu je samo: “Tvoja je”.

A počelo je kako to nalaže svaka propisna biografija svih velikih bluzera, na poljima pamuka u Luizijani odakle se mali Buddy zaputio u “Sweet Home Chicago”. Kada čitate njegove memoare “When I Left Home” to vam je otprilike isto kao da čitate Dobru knjigu bluesa. Buddy koji je kao početnik udarao u brojne zidove oko sebe, odjednom se našao na zadnjem sjedištu auta nikog drugog nego Muddyja Watersa, koji je prepoznavši glad u očima tamo pripremio sendvič sa najfinijom salamom za junošu. Muddyja je privukla fama o mladom gitaristi koji na binu dolazi pravo sa parkinga ispred kluba, sve usput svirajući. Pedesetih godina prošlog vijeka nisu postojale wireless džidže-midže pa je Buddy svoju gitaru povezivao sa pojačalom kablom dugih nekih 50 i više metara. Ovaj je trik pokupio od svog velikog uzora Guitar Slima koji je radio to isto, a pratila ga je i legenda po kojoj je svirao u klubu, pa kad bi ožednio prelazio bi u onaj drugi preko puta ne prestajući da svira. Otuda i izreka: “Kad Guitar Slim svira, saobraćaj se zaustavlja”.

Buddy Guy and Junior Wells, 1965 © Art Shay

Obrevši se u Čikagu koji je slovio za svjetsku prestonicu bluesa, Buddy Guy je morao izgraditi neku vrstu prepoznatljivosti. Kada znate da je svirao gitaru držeći je između nogu, iza vrata, ležeći na leđima, zubima i čim god bi stigao jasno je da vam se rađa asocijacija na Hendrixa, ali treba da se zna ko je bio originator a ko sljedbenik. Naravno, u oba slučaja bila bi glupost i pomisliti da je to jedino po čemu treba da se pamte, muzika je ono što se računa a spektakl tek sredstvo da se privuče pažnja na istu.

Bezbroj je dokaza da priča o Buddyja Guyja ima karakter 100 odsto provjerene blues legende, među njima i to da je njegova prva gitara imala samo dvije žice, a on je i s tim bio zadovoljan ne znajući za bolje: “Moja glava je bila prepuna zvukova koje nisam mogao odsvirati”. Ne treba ni govoriti kakvo je čudo nastalo kad je dobio regularan instrument. I uopšte, sve je u njegovoj karijeri imalo efekat Velikog praska. Tako npr. na sjajnom albumu “Living Proof” u uvodnoj “74 Years Young”, sve počinje uz lagano valjajući ritam i akustičnu gitaru, da bi onda na 01:30 sve eksplodiralo i otišlo u neku stvar. Policajci, vatrogasci, sve uzalud, doktor pirotehničkih nauka je odlučio da demolira sve pred sobom i tu nema pomoći.

Ovogodišnja porcija Buddyja Guya je još jedna potvrda ne samo njegovog majstorstva već i tog koliko je blues zasnovan na poštovanju uzora. Britanski dječaci iz šezdesetih godina (The Beatles, The Rolling Stones, The Animals, Eric Clapton, Jeff Beck..) su naprosto učinili više nego iko da se imena poput Muddyja, John Lee Hookera, B.B. Kinga, Howlin’ Wolfa ili Willieja Dixona postave na pijedestal koji zaslužuju. Starine su to znale da cijene i uvijek biranim riječima govorili o svojim bijelim sljedbenicima. E, sad da li su ih ovi ikad dostigli je drugi par rukava. Jedan od njih nas je napustio prije 28 godina, skoro na današnji dan, 27. avgusta, Stevie Ray Vaughan. Duboko potresen njegovom pogibijom nakon zajedničkog koncerta, sa pogašenim svjetlima u studiju, Buddy mu je odao počast. Profesor učeniku.

Ipak, kad se podvuče linija ispod svega, a novi album to još jednom potvrđuje, najbolje je kad Buddy ostane sam sa svojim tufnastim Stratocasterom i mikrofonom. Da, mikrofonom, jer svi pomalo zaboravljamo kako je on i veliki blues pjevač a ne samo gitarista s druge planete. “Nekoliko dobrih godina je sve što mi treba” kaže on u istomenoj pjesmi koju vam ostavljam za kraj kao dezert, pa hajde da mu onda i poželimo što više takvih.

Nebojša Ristić

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Monika Ponjavić: Igra Prestola – Ko je Kralj Noći i šta mu je cilj?

SA

“Mućke” ruše rekord i kao mjuzikl

SA

MSU RS: Proglašeni pobjednici prvog kviza “Muzeji u pokretu”

SD

Johnny Marr je novo veliko ime INmusic festivala #14

SD

Korni Koks oduševila ljubitelje “Prijatelja” (VIDEO)

GC

Bjork reizdaje sve albume na audio-kasetama u boji (FOTO)

SD

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više