Art

Castle Rock: Omaž Kingovom svijetu


Komentar mog drugara Jure na prethodni tekst koji sam objavila bio je, parafraziram, da previše pišem o američkim serijama i da bih pažnju trebala usmjeriti možda negdje drugdje.

Iako se slažem s njim, da postoje odlične serije neameričke produkcije (Bron/Broen, Dark, Borgen, The Young Pope, The Killing, The Midnight Sun, Case, Hinterland, Broadchurch, Fauda, Trapped, Fortitude… o kojima sam već pisala, pričala i preporučivala…), i ove sedmice se ipak odlučujem za Sjedinjene Američke Države iz prostog razloga jer pratim ono što je trenutno najaktuelnije. Vodeći se tako talasom koji je preplavio društvene mreže posljednjih nekoliko sedmica, moj izbor za ovu srijedu jeste američki omaž velikom Stivenu Kingu (Stephen King), serija „Castle Rock“, u produkciji kuće Hulu i Džej Džej Abramsa (J. J. Abrams), čije se finale očekuje 12. septembra.

Mjesto radnje ove nove serije (Sam Shaw, Dustin Thomason), kako naslov kaže, je američki gradić koji je, kao dio Kingove fiktivne topografije smještene u Mejn (uz Derry i Jerusalem’s Lot), do sada poslužio kao rikvand i pozadina njegovim brojnim pričama (The Dead Zone, Cujo, Needful Things, The Dark Half…). Sam naziv međutim, nije proizvod Kingove mašte nego radije mašte Vilijama Goldinga (William Golding), autora „Gospodara muva“ (eng. Lord of the Flies), romana u kojem se ovaj naziv prvi put i pojavljuje kao istoimeno utvrđenje. Omaž omažu, „Castle Rock“ je, u ovom renesansnom periodu prisvajanja umjetnosti ili umjetnosti prisvajanja (eng. Appropriation Art) i postmoderne reciklaže, sasvim očekivana stvar, posebno ako u obzir uzmemo posljednje trendove u oblasti filma i televizije. „Stranger things“ ili „Penny Dreadfull“ samo su neke od njih. U tom smislu, koncept serije, zasnovan na istraživanju tema i svjetova kojima se King bavio, ili se bavi, i njihovo stavljanje pod jedan krov tako da se Kingov kompletan kanon objedini, iako u jednu ruku prilično originalan, u drugu predstavlja reciklažu, pa samim tim i nedostatak iste, što je i sama draž ovakvog postupka, jer se u kreiranju nečeg posve novog poseže za poznatom nostalgijom koja je publici danas itekako potrebna.

Za sve nas, koji smo tokom 1970-tih i 1980-tih odrastali na njegovim tekstovima, pogotovo nas koji, kao na primjer ja, romantizujemo prošlost, „Castle Rock“ je prava poslastica. Ne samo zato što ona evocira neke prošle dane, nego i zato što se vrlo vješto poigrava sa popularnim kulturnim referencama. Tako se radnja dešava u neposrednoj blizini Dufrenovog Šošenka, na čijem zidu se još uvijek vide tragovi metka kojim je Norton oduzeo sopstveni život, Alan Pengborn (Scott Glenn) je šerif, a ujak jednog od likova je, ni manje ni više, nego Džek Torens koji je zahvaljujući zlu koje vlada unutar ovog grada, potpuno poludio u tamo nekom hotelu Overlook, gdje je sjekirom pokušao pobiti cijelu svoju porodicu. Ove reference idu u nedogled i možete ih pronaći u doslovno svakoj epizodi, međutim, poznavanje Kingovog opusa i njihovo uočavanje uopšte nije presudno. Štaviše. Jer „Castel Rock“ svoje uporište ne traži u referencama nego u potpuno novoj, originalnoj priči utemeljenoj na klišeima. Sve u njoj je kliše. Ili skoro sve. Neki od njih, između ostalog, kako to obično u Kingovim djelima biva, uključuju neobjašnjivu zlu silu koja se pojavljuje niotkud, djecu natprirodnih moći, roditelje koji zlostavljaju svoju djecu, životinje na samrti, prizore njihovih leševa i tako dalje i tako dalje, a sve to se nezaobilazno dešava u nekom malom gradu, obično u Mejnu, odakle sam King potiče. Međutim, ništa od ovoga ne narušava priču koja, uprkos svim klišeima, uspijeva da ostane interesantna bez, neki bi čak rekli, potpuno očekivanog sunovrata u mediokritet.

Zamišljen kao antologija, ali i serija njegovih nenapisanih romana, „Castle Rock“ neodoljivo podsjeća na „Dark“ i „Twin Peaks“, i čini se kao hibrid nastao na njihovim temeljima, ali urađen u Kingovom maniru, posve podređen njegovoj vrlo prepoznatljivoj atmosferi. Priča počinje samoubistvom Dejla Lejsija (Terry O’Quinn), bivšeg upravnika Šošenka koji je skoro 20 godina u podrumu svog zatvora čuvao Klinca (Bill Skarsgard), mladića za kojeg je bio ubijeđen da je đavo. Otkriće čovjeka bez identiteta i ikakvog traga o postojanju u društvu dovodi do tektonskih pomjeranja, unutar ove male zajednice bizarnih ljudi, koji će u krajnjoj liniji otkriti neke stare tajne i u priču uvesti Henrija Metjua Divera (Andre Holland), sa kojim „Castle Rock“ i počinje. Nekada poznat kao dječak koji je misteriozno nestao na jedanaest dana, a zatim se jednako misteriozno i naprasno vratio, što vidimo u prologu serije, ali i kao neko ko je odgovoran za smrt svog oca, Henri je sada advokat koji se u Castle Rock vraća kako bi zastupao stranca iz dubina Šošenka, te utvrdio ko ga je tu tačno zaključao i zašto.

Zamišljen kao glavni lik, iako se tokom razvoja serije ta pozicija ispostavi ne toliko kao netačna koliko kao nemoguća, Henri je zadužen da publiku, kroz sebe i svoje odnose, upozna sa nekim od vrlo živopisnih likova ovog grada. Tu su njegova majka Rut, odnosno Keri (Sissy Spacek), starija žena koja navodno pati od Alchajmera; Moli (Melanie Lynskey), Henrijeva najbolja prijateljica, empata i telepata; zatim ikonični, legendarni Alan Pengborn, šerif sa tajnom i jednim lošim potezom koji ga je naveo na pogrešan put i mnogi drugi. Svi oni, pored neopisivog osjećaja anksioznosti i nekakve vrste otpora prema rodnom gradu, imaju i određeni otklon od Henrija kojeg krive za smrt pastora Divera. Riječ je o ključnom nesrećnom događaju koji je, kao rezultat i nusproizvod jednako nesrećnih okolnosti, ali i Henrijeve boje kože, obilježio njegov život. Kao i svi Kingovi najbolji radovi, i ovaj je više društveni komentar nego bilo šta drugo, komentar u kojem horor ne dolazi iz natprirodnog nego iz ljudskog… ponašanja, dekadencije, korupcije, loših odnosa, latentnog rasizma, nedostatka morala i svega razumnog.

Iako sam je sve vrijeme hvalila i iako bih je preporučila, „Castle Rock“ je serija koja međutim pati od brojnih problema koji iznenađujuće nisu manifestovani u formi njenih najvećih rizka, odnosno svjesno odabranih modela funkcionisanja poput uvođenja gore pomenutih klišea, ali i brojnih referenci na Kingove prethodne radove, što bi se očekivalo, nego radije u formi neujednačenosti, najdominantnijeg problema zbog kojeg sam bila čak na granici odustajanja. Neujednačenost o kojoj govorim vidljiva je u svemu, u odnosima, u razvoju likova (a posebno glavnog lika koji nije dobio dovoljno prostora za rast), u ritmu, u narativu, u gradiranju priče i svih misterija od kojih je satkana. U nedostatku hrabrosti i uloga. Sve to je dovelo do narativa kojem treba dugo vremena da se uspostavi i zahukta, što je za posljedicu iznjedrilo ili epizode u kojima se ne dešava ništa, ili epizode u kojima se dešava sve. I često odjednom, iako govorimo o nekoliko misterija i priča koje su međusobno isprepletene, ali nisu nužno dio istog genetičkog koda (Ko je Klinac, zašto ne stari, da li je riječ o đavolu ili Henrijevom ocu; Gdje je Henri nestao i zašto; Zašto samo Rut prolazi kroz vrijeme i da li je ona jedini lik koji je toga svjestan; Kako je Holi dobila svoje moći i kada, zašto je povezana sa Henrijem više nego sa ostalima, ima li Henri moći; Šta je Šizma, da li je zaista u pitanju glas Boga ili ludilo ljudi koji je čuju; i tako dalje). Sve to dovelo je do šizme u ritmu. I ukoliko uspijete pregurati prve četiri epizode i eventualno dočekati nevjerovatnu sedmu, „The Queen“, onda je finale sasvim izvjesno. Ako. Ako ne, sljedeće srijede preporučujem nešto novo. Evropsko.

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Ocjena: 4/5

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Šaban Šaulić sahranjen u Aleji zaslužnih građana

DM

Vojko V predvodi listu nominovanih za nagradu Porin

DM

Oskar: Hoće li zlatna statua otići u ruke Ramija Maleka?

OT

Sprema se biografski film o Hulku Hoganu

DB

Sahrana Šabana Šaulića sutra u Aleji zaslužnih građana

DB

David Guetta predvodi najjači Sea Dance!

DM

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više