Izdvajamo

Nebojša Ristić: The Band – Savršen blend


Odmah da razjasnimo, ja toliko volim taj The Band da ovdje nema ni truna dileme da ću do kraja ove kolumne pisati samo hvalospjeve.

I to će, siguran sam sad kad je počinjem, biti premalo, ali nekog traga mora biti. Povod što baš sad pišem o petorici genijalaca jeste 50 godina otkad je prvi put ugledao svjetlo dana taj čarobni “Music from Big Pink” a u vezi s tim i upravo objavljeno prošireno i remiksovano izdanje.

Još od te ‘68 ne postoji slaganje zašto su baš taj album i zašto ta grupa toliko značajni, jer površinski gledano, ništa tu nije revolucionarno, pjesme jesu OK, ali ne ostavljaju bez daha. Malo sutra.

Već debijem The Band je zablistao, a problem famoznog drugog albuma su riješili tako da su snimili, mada je to gotovo nezamislivo, još bolji. “Music from Big Pink” je ostario toliko dobro da ovo izdanje gotovo i da nema smisla. Bob Clearmountain jeste veliki mag remiksovanja, ali kao da je ovim kristalnim zvukom narušio zgusnutu sliku kakvu je The Band slao spoljnjem svijetu.

The Band

Dakle, usred hipi-pokreta, da stvar bude još zabavnija, u njegovom epicentru (ako mislimo da je Woodstock gdje je nastao ovaj album i srce pokreta, zbog festivala) u podrumu ružičaste kuće pet potpuno prosječno izgledajućih tipova postavili su kamen-temeljac onog što danas zovemo Americanom. Na stranu što je to pravac koji ovdje neumorno promovišem kao najvitalniji dio današnje scene i kojeg mnogi pojednostavljeno poistovjećuju sa countryjem a ovaj opet sa našim narodnjacima, ta je ploča s obje ruke iščupala rokenrol sa ivice ambisa koji je prijetio da ga proguta. Ambis je to u kojem se on počeo odrođavati od svoje suštine, do te mjere da je bilo gotovo sramota da vam pjesme budu jednostavne i sazdane na čistoj emociji, a ne na hemiji koja je preuzela cijelu scenu. Nisu ni četiri Kanađanina plus jedan južnjak iz Arkanzasa bili sveci po tom pitanju, ali uticaj opijata nije ovdje bio primaran, ni izbliza.

Dođavola u čemu je onda tajna?! U korijenima. Povratku korijenima. Kada su u fensi studiju pokušali da ih razdvoje tako da nemaju vizuelni kontakt, The Band je bez pregovaranja to odbio jer su znali da su kao personifikacija rokenrol benda u najizvornijem smislu jedino mogući i smisleni samo u tom interaktivnom činu. Iako su tada bili početnici koji ne bi trebalo da postavljaju uslove, istrajali su u tome, baš kao što su pokazali da to što to liče viče na Pinkertonove detektive u eri cvijetnih košulja i zvoncara nije uopšte presudno. I zaista kao da je oduvijek bilo i biće potrebno da neko cijelu stvar, ne samo rokenrol, vrati iz sfera u koje vrlo lako odluta na bazu. Samo tu misao klizi a emocija blista punim sjajem. Umijeti to, a ne biti pritom prizeman je ultimativna vještina, data samo najvećima.

Vođeni nekom unutrašnjom silom ovaj jednom prateći bend Ronnieja Hawkinsa, logično The Hawks, su napustili svoj izvorni divlji rokabili stil i oplemenili ga sa puno R'n’ B-a. U tom traganju putevi su im se ukrstili sa najvećim pjesnikom rokenrola (Duluth, Minesota), i kad je njegov kriptični duh prešao na njih, dobili smo osnovu za jedinstveni blend. Dylan je ostao neprevaziđen kad treba pomiješati javu sa mitom, tako da je lako prepoznati njegov duh u “The Weight” jer na šta drugo pomisliti kad njen glavni junak kroči u grad imena Nazareth, nastanjen čudnim likovima poput Crazy Chestera, Fanny, Anne Lee, Lukea ili Mosesa. Trebalo je da prođu decenije pa da Levon u svojoj biografiji otkrije i pomalo razbije magiju objašnjavajući da su to sve realne osobe iz okruženja The Band.

Izvući iz ovog opisa magiju višeglasja koju je kreirao trio Richard Manuel, Rick Danko i Levon Helm, bi bila najveća moguća greška jer nikad nije bilo niti će biti benda koji je sa tri tako moćna a različita glasa pjevao svoje pjesme. Onaj koji je rijetko pjevao, ali zato bio kreativni generator, Jamie “Robbie” Robertson je možda prečesto bio označavan kao jedini autor u The Band, ali iako to nije istina, ne treba ni zastranjivati pa ocrnjivati nekog ko je napisao “The Weight” ili “The Night They Drove Old Dixie Down”. Ti klasici na sebi nose pečat koji ih čini jednako pripadajućim i nevjerovatnim vokalima koji su ih iznosili, jer kako odmah ne pomisliti na Levona iz Arkanzasa, zadnja pošta Turkey Scratch, Ćureća ogrebotina, kad kaže:

“Like my father before me, I will work the land
Like my brother above me, who took a rebel stand
He was just eighteen, proud and brave, but a Yankee laid him in his grave
I swear by the mud below my feet
You can't raise a Caine back up when he's in defeat .”

Naravno, zaboraviti da je te antologijske stihove napisao Robbie, nije ozbiljno. I da, Robert E. Lee koji se ovdje pominje nije slavni južnjački general već tek ime parobroda.

Kanađanin indijanskih korijena Robbie je do savršenstva upio kompleksni duh juga i Amerike uopšte, što je bila još jedna od neobičnosti vezanih uz grupu, genijalno nazvanu – Grupa. Svoj nepresušni talent demonstrirao je ne samo u tim poluistorijskim pjesmama, a u koje spada i ona posvećena rodnoj zemlji, “Acadian Driftwood”, već i onda kad je pisao “obične” ljubavne pjesme. Jedna takva će vas redovno pokositi, ma koliko je puta čuli, zove se “It Makes No Difference”. Nema dovoljno riječi da opiše tu sjetu izgubljene ljubavi, možete jedino da se prepustite i da zajedno sa Dankom plačete. Zato s njom i završavam ovu kolumnu, jer kad ona utihne riječi postaju izlišne.

https://www.youtube.com/watch?v=MRlrVXg0960

It makes no difference where I turn
I can't get over you and the flame still burns
It makes no difference, night or day
The shadow never seems to fade away

And the sun don't shine anymore
And the rains fall down on my door

Now there's no love
As true as the love
That dies untold
But the clouds never hung so low before

It makes no difference how far I go
Like a scar, the hurt will always show
And it makes no difference who I meet
They're just a face in the crowd on a dead-end street

And the sun don't shine anymore
And the rains fall down on my door

These old love letters
Well, I just can't keep
Just like the gambler says:
“Read ’em and weep”
And the dawn don't rescue me no more

Without your love, I'm nothing at all
Like an empty hall, it's a lonely fall
Since you've gone it's a losing battle
Stampeding cattle, they rattle the walls

And the sun don't shine anymore
And the rains fall down on my door

Well, I love you so much
That it's all I can do
Just to keep myself from telling you
That I never felt so alone before

Nebojša Ristić

 

Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Zaustaviti Hrvatsku da odlaže radioaktivni otpad na granici sa BiH!

OT

“Ministarstvo se pravi da se referendum u Tesliću nije ni održao”

OT

Osumnjičeni za ubistvo Šijana prebačen u Banjaluku

OT

Haradinaj će odgovarati za slučaj “Žuta kuća”?

DB

Danas pretežno sunčano i veoma toplo

DB

AMS RS: Bez većih zastoja u saobraćaju

DB

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više