Infopunkt

Dan poslije izbora: Kako je 8. postao važniji od 7. oktobra?


Srpska je, vjerovatno, jedina republika u regionu i na kontinentu u kojoj se najuzbudljiviji događaji, povezani sa višestranačkim izborima, očekuju u prva 24 časa nakon datuma izjašnjavanja građana, a ne, recimo, nekoliko sati poslije zatvaranja birališta.

Jer, kao nikada do sada, stanovnici RS su tokom predizborne kampanje, a i u mjesecima prije njenog zvaničnog starta, nemilice bombardovani famoznim „istraživanjima javnog mnjenja“. Budući da su ih, gotovo bez izuzetka, izmišljali šarlatani koji su na prostoru između Novog Grada i Trebinja potpuno kompromitovali jednu ozbiljnu profesiju, stotinama hiljada nevoljnika preostalo je tek da prošetaju do svojih glasačkih mjesta i revnosno ispune očekivanja više desetina fiktivnih „renomiranih agencija“, čiji su beskrupulozni kreatori već podijelili mandate u parlamentu, sastavili vladu i inaugurisali predsjednika.

Pošto je, dakle, sam dan izbora pretvoren u puku formalnost, skoro svi reflektori unaprijed su usmjereni prema ličnostima koje su u finišu ovdašnje kampanje „ispalile“ najgromoglasnije i najkontroverznije najave, precizirajući da samo čekaju da se objave rezultati glasanja, pa će onda oni izvjesne osobe „naučiti pameti“. Riječ je, naravno, o dva predsjednika, iz Banjaluke i Beograda. Prvi je Milorad Dodik, autor poruke u govoru u Bileći, upućene Davoru Dragičevića sa banjalučkog Trga Krajine, da „od 8. oktobra više neće biti tamo“. Drugi je Aleksandar Vučić, čija upozorenja da samo čeka da se spusti zavjesa na izbornu pozornicu u RS i BiH, pa da progovori o miješanju stranaca u političke procese zapadno od Drine, još odzvanjaju u ušima Mladena Ivanića. Mada ga predsjednik Srbije u seriji aluzija povodom ovog pitanja nije direktno imenovao, iako je svima jasno dao do znanja o kome govori.

Ukoliko ima nekih zakonitosti u Dodikovom i Vučićevom političkom djelovanju, one se upravo mogu svesti pod zajednički krov „radikalizma bez petlje“.

Dodik nije ulazio u detalje metodologije kojom namjerava da ukloni „Pravdu za Davida“ i njenog predvodnika iz centra Banjaluke. Ali jeste, konstantno sluđujući i vlastte pristalice i protivnike retorikom u stilu „toplo-hladno“, brzopotezno relativizovao svoju prijetnju, upućujući izvinjenje Davoru Dragičeviću čim je javnost kompletne RS vidjela snimak iz Bileće.

Odgovarajući na pitanje zbog čega je izjavio da Davor Dragičević od 8. oktobra više neće biti na Trgu u Banjaluci, Dodik je rekao da je to trebalo da znači da će „u političkom smislu, mnoge teme nestati i da će se stvoriti uslovi da se može objektivnije i racionalnije baviti činjenicama i pravdom“. Naknadno tumačeći sopstveni govor iz istočne Hercegovine, on je zaključio da to ne znači da će “neko nekoga uzeti za rame i odvesti”, te dodao da „ne spori ljudima da izražavaju svoj stav“.

– Ja mu se mogu samo izviniti za sve ono što je evenutalno njega povrijedilo kao oca. Sve ostalo nije vezano za njega, nego za neke druge, koji pokušavaju to da spekulišu. On se ne bavi direktno politikom, to je tačno, on traži pravdu i ja ga u tome podržavam – poentirao je Dodik.

Iz spektra pitanja povodom kojih su se lomila koplja u kampanji u RS, Vučić je odabrao drugu temu. Poslije faze kakve-takve uzdržanosti – naravno, ipak prožete diskretnim vjetrom u jedra lidera SNSD-a – prvi čovjek Srbije je naprasno zaoštrio retoriku do maksimuma, na način koji više nije ostavljao nikakvu sumnju o tome koga favorizuje na izborima u Srpskoj. Šta je bio uzrok Vučićevog nesputanog izliva bijesa? Ugroženi nacionalni interesi ili slična dimenzija iz korpusa krupnih tema? Po svemu sudeći, ništa od toga, već – pogođena sujeta, pošto je neprikosnoveni vladar Srbije očigledno stigao do tačke kada sebe doživljava na religiozan način, a svaku primjedbu tretira kao svetogrđe.

Mladen Ivanić

Znači, Ivanić je prekršio jednu od novokomponovanih, prisvojenih „božjih zapovijesti“ po Vučiću: „Ne uzimaj uzalud imena gospoda boga svog“.

Uvod u tu situaciju bio je prilično benigan. Dosadašnji srpski član Predsjedništva BiH izjasnio se o mogućnosti da predsjednik Srbije dođe u Istočno Sarajevo 5. oktobra i, zajedno sa predsjednikom RS, otvori novoizgrađenu bolnicu. Dilema je bila – da li takav gest predstavlja podršku Dodiku uoči izbora?

– Prvo, ne znam da li će toga biti. Ne znam da li će to biti 5. oktobra. Mislim da Dodik previše uvlači rukovodstvo Srbije u predizbornu kampanju. Na rukovodstvu Srbije je da o tome odluči – odgovorio je tada Ivanić.

Dodao je da se političari iz RS „ne trebaju petljati u izbore u Srbiji i obrnuto“.

– Mislim da rukovodstvu Srbije svi mi koji živimo s ove strane Drine treba da budemo jednaki. Ne smije biti podjele na one koji se više vole i one koji se manje vole – naglasio je Ivanić, dodajući da „uvjeren da će Vučić naći tu mjeru da bude vidljivo da to nije, što se njega tiče, pitanje podrške bilo kojoj od strana“.

Reakcija na ovakve, poprilično birane riječi, bila je burna. Uzaludno je bilo to što je Ivanić rekao da bi se i sam odrekao takve vrste usluga, poručujući:

– Ne bi bilo pametno nikome da u izborima bude na jednoj strani, pa makar to bila i moja. Šta će u slučaju da pobijedi drugi? – rekao je Ivanić.

Vučić se prisjetio starih radikalskih dana i frustracija zbog podrške koja je iz RS stizala njegovom tadašnjem glavnom političkom protivniku, Borisu Tadiću. Ali, avaj, nije uputio prigovor Dodiku, koji je tada prednjačio u sugestijama građanima matice da glasaju za Tadića, a može se reći i da je bio jedini iz Srpske koji je to činio. U Vučićevoj selektivnoj memoriji, ostala je samo „svježa rana“ koju mu je zadao Ivanić. Naravno, upakovao je ljutnju locirajući njen povod na prekodrinski teren, rekavši da nije čuo “Ivanića da je to govorio onima koji su se miješali nekada ranije u izbore u RS”.

– Voleo bih da je takvu vrstu pridika držao nekim drugima koji se otvoreno miješaju u izbore u Republici Srpskoj – brecnuo se Vučić na počasnog predsjednika PDP-a.

To je samo bilo zagrijavanje, pošto je predsjednik Srbije vrlo brzo proširio repertoar, najavljujući prave pikanterije za period poslije izbora u RS i BiH. Doduše, momenat nije nedvosmisleno odredio, ali sva ljudska čula i u Srpskoj i u Srbiji spremna su da već 8. oktobra saznanju šta znači kada Vučić kaže da je, što se tiče stranog miješanja u izbore u BiH, „dovoljan samo jedan dokaz da mu pokaže, pa da se vidi šta su neki radili i šta su sebi dozvolili“. Vješte aluzije u govoru, osim jasne poruke da su „petokolonaši“ u SZP-u, upotpunjene su najavom Ivaniću da više neće biti njihovih direktnih susreta.

– Ako bude imao priliku da me sretne jednog dana, ne brinite, i njemu ću u lice reći, ali ću svakako i javno reći šta mislim o svemu tome po okončanju izbora – zaključio je Vučić.

U finišu ovog „pozorištanceta“, Dodik je poslao „otvoreno pismo“ Vučiću u kojem ga moli da ne dolazi na otvaranje bolnice „Srbija“ u Istočnom Sarajevu, pozivajući ga da „ništa ne zamjeri narodu RS samo zato što neki od opozicionih predstavnika govore loše o Srbiji i njemu lično“. Vučić je, uz još veću dozu providne patetike i jeftinog prenemaganja, prihvatio Dodikove „argumente“, pa je sa stanovišta predizburnih potreba SNSD-a čitav rasplet ispao još efektniji i korisniji od pukog Vučićevog pojavljivanja na svečanosti u bolnici. Jer, ako je neko u RS i imao dilemu o tome da li gospodar iz Beograda favorizuje određene kandidate i stranke u Srpskoj, nakon svega je shvatio „šta mu je činiti“.

Dragan Čavić

O čemu je ovdje, u suštini, riječ? O sindromu koji je – naravno, sasvim nesvjesno i slučajno – još prije 10 godina definisao niko drugi do Dragan Čavić. Osvrćući se u decembru 2008. na činjenicu da ga je njegov dotašnji zamjenik Mladen Bosić mjesec dana ranije smijenio sa funkcije predsjednika SDS-a, Čavić ga je opisao kao „radikala bez petlje“.

– Bosić, u osnovi, unutar stranke zagovara povratak SDS-a na politiku iz 1996. koja je nanijela ogromne probleme cijeloj RS, a pogotovo SDS-u. Van stranke nema manifestacije te politike, jer navodno još nije došao trenutak da se ona obznani javno. To je suprotno ne samo mom viđenju politike SDS-a, već mnogih u SDS-u koji to prepoznaju – protumačio je tada Čavić šta podrazumijeva pod odrednicom koju je upotrebio za glavnog „pučistu“.

U međuvremenu, i Bosić je skrajnut u SDS-u, a formulacija bivšeg predsjednika RS nastavlja da živi, ali potpuno nezavisno od prvobitnog povoda i tadašnjih okolnosti. Jer, ukoliko ima nekih zakonitosti u Dodikovog i Vučićevom stihijskom i improvizatorskom političkom djelovanju, one se upravo mogu svesti pod zajednički krov „radikalizma bez petlje“. Pri čemu prva riječ, naravno, nema nikakve veze sa bivšom strankom Aleksandra Vučića.

U drugom političkom „vaskrsnuću“, ako se ne računa faza iz devedesetih, kod Dodika takva matrica otvoreno traje od kraja maja 2011. Tada je njegova inicijalna etapa sage o referendumima okončana čuvenim dolaskom ranijeg funkcionera EU Ketrin Ešton u Banjaluku, a zatim i predsjednikovim sipanjem pepela po vlastitoj glavi, što je, tragikomično, na domaćem terenu prikazano kao njegova „pobjeda“ nad engleskom baronesom „koja mu je došla na noge“. Poslije te groteske, nastavljene jalovim „strukturalnim dijalogom“, gotovo sve što je Dodik činio u politici bilo je garnirano „kreni-stani“ bizarnostima. Na taj način, on se žestoko narugao i svemu onom korisnom za RS što jeste učinio od 2006. do susreta sa Eštonovom, jer je u tom periodu zaista zaustavio rastući proces centralizacije BiH. Ali, talenat za destrukciju sa povodom koji zaslužuje takav odgovor počeo je da klizi u „muzej“ onog trenutka kada se od lidera SNSD-a očekivalo da pokaže i afinitet za konstruktivnost, a ne puku demagogiju i kontinuirano „klanje volova zbog kilograma mesa“.

Dodikov brat po „radikalizmu bez petlje“, Vučić, od kada je preuzeo vlast u Srbiji, prije šest godina, takođe je imao seriju žestokih najava, čak sa konkretnim datumima realizacije u budućnosti, ali se redovno ispostavljalo da je riječ o driblinzima bez šuta. Mnoštvo je takvih primjera, a najširoj populaciji najjednostavnije je da se prisjeti bar dva slučaja. Pamti li iko Vučića dok, jednog petka u aprilu 2016, najavljuje da će u prvi naredni ponedeljak „otkriti ime ubice Jelene Marjanović“? Sjeća li se bilo ko da je šef države tada rasvijetlio likvidaciju nesrećne pjevačice, čiju smrt i dalje uzduž i poprijeko razvlače beogradski tabloidi? Ima i svježijih situacija – danima je Vučić najavljivao da će 9. septembra na Kosovu održati „istorijski govor, najvažniji u životu“, poslije kojeg ništa neće biti isto? I, šta se desilo poslije tog otužnog teatra, osim uzaludnih pokušaja traženja smisla u još jednoj od njegovih beskrajnih i deplasiranih trakavica?

Naravno, kao što i slijepe kokoške ponekad ubodu zrna, tako i tandem dva predsjednika, nezavisno od njihovih želja i ambicija, ima mogućnost da, upravo zbog „radikalizma bez petlje“, učini i korisne stvari za vlastiti narod sa obje strane Drine. Dodik će to učiniti ako 8. oktobra odustane od represije nad „Pravdom za Davida“ – kako je tvrdio u izvinjenju nakon govora u Bileći, makar objašnjenjem „onog šta je mislio“ pokazao da i dalje uopšte ne može da dokuči zbog čega mu, u stvari, pred očima, u centru Banjaluke, skoro 200 dana traju protesti. Opet, i Vučić je, odustajući od puta u Istočno Sarajevo, 5. oktobra, pokazao minimum spremnosti da ne dolijeva ulje na već rasplamsalu vatru predizborne radikalizacije u RS, ma koliko joj i sam doprinosio svojim svrstavanjem u nedjeljama prije toga.

Ali, sve su to izuzeci od pravila, prema kojem je ovaj par novovremenih „radikala bez petlje“ sklon žestini kad je potrebna smirenost, a pasivnosti kada je neophodna akcija. Nažalost, kod njih je taj „špil karata“ odavno, ozbiljno i nepovratno izmiješan.

Saša Bižić

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

“Miriše” na dobro: Srbi se preko Grka popeli na Akropolj

DM

Vlada Republike Srpske preuzima sve troškove porodiljskog bolovanja

DM

Duge kolone na izlazu iz BIH, čeka se najmanje 60 minuta

DM

Albanci prijetili monahinjama u manastiru Beška na Skadarskom jezeru

DM

Kakvo nas vrijeme čeka do četvrtka?

DB

Mladić koji je teško povrijeđen pri padu u Unu izgubio životnu bitku

DM

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više