Izdvajamo

Monika Ponjavić: Prvi čovjek na Mjesecu – o životu i smrti


Prije nekoliko dana sam pravila spisak filmova kojima sam u posljednjih četiri-pet godina, koliko se bavim pisanjem kritika, dala najvišu ocjenu. Bili su tu, “A Pigeon Sat on a Branch Reflecting on Existence”, “Taxi Teheran”, “Holy Motors”, “Hunt”, “Act of Killing”, “You were never really here”, “On body and Soul” …

U prosjeku, riječ je o desetak filmova po godini, što i nije tako loš prosjek, uzevši u obzir da je za odličnim filmom danas neophodno tragati i uložiti dodatne napore.

“Prvi čovjek na Mjesecu” (eng. First man) je film za kojim ne morate tragati. Prvo, zato što trenutno igra u kinima, drugo, zato što ga potpisuju Demijen Šazel (Damien Chazel) i Džoš Singer (Josh Singer), imena zaslužna za filmove poput “Whiplash”, “La La Land”, “Spotlight” i “The Post”, a zatim i jer je riječ o filmu koji će se, sudeći po ranim predviđanjima, vrlo vjerovatno naći u trci za Oskara, prestižnu godišnju nagradu Akademije, što mu je jedina od mana. I kada to kažem, ne mislim da je biti nominovan za Oskara mana. Naprotiv. Mislim da je format priče, biografske priče o Nilu Armstrongu (Neil Armstrong), prvom čovjeku na Mjesecu, format koji se očekuje i lako prolazi u ovoj utrci, mana. Sa tom mišlju i upravo sa takvim očekivanjima, da ću pogledati još jednu prosječnu biografsku priču o američkom heroju, ovaj put smještenu u svemir, otišla sam u bioskop. Međutim, desilo se suprotno. I moram vam reći, ne postoji ljepši trenutak nego kada se to desi, kada film demantuje i ismije moju predrasudu.

Da, “Prvi čovjek na Mjesecu”, u smislu priče jeste upravo ono što sam očekivala, međutim sve ostalo nije, što naravno zavisi od koncepta, pristupa i generalno rediteljske vještine, vizije i talenta. Sa trećim filmom iza sebe, više nema sumnje da je Demijen Šazel talentovan, da je vješt i da, bez obzira na skromno iskustvo, zna zanat i zna tačno šta radi. Šta je toliko dobro u ovom filmu koji se bavi tako prosječnom pričom o američkoj trci za slavom i prestižom koja je već, manje više, ispričana?

Po premijernom prikazivanju, film je naišao na žestoke napade kritike, posebno američke, koja je tvrdila da je film anti-američki, da nije patriotski i da zapravo negira uspjeh koji je NASA, zajedno sa svojim timom, postigla te davne 1969. godine. I sve zarad Šazelove odluke da ne prikaže Armstronga kao američkog heroja koji maše zastavom (jer je to detalj koji u filmu namjerno nije prikazan iako je zastava prisutna u nizu scena), nego ljudsko biće, prvo ljudsko biće koje je kročilo na površinu Mjeseca, dajući mu tako univerzalnost. Upravo je to ono što je od “Prvog čovjeka” napravilo metu, ali i što ga je odvojilo od svih drugih biografskih filmova o velikim ljudima u svemiru. Ili drugdje. Šazelova odluka da isprati priču Nila Armstronga, u kontekstu progresa čovječanstva, da ga, sa svim elemntima koji nas čine ljudima, suprotstavi sa nepreglednošću i ništavilom svemira, sa tom sveprisutnom kosmičkom izolacijom koja je istovremeno i olakšavajuća i zastrašujuća, pogtovo ako, kao ja, imate noćne more o invaziji vanzemaljaca.

Riječ je o temi koja je sveprisutna u čitavom nizu odličnih djela čija se radnja odvija u svemiru, počevši od “Solarisa” (eng. Solaris) Andreja Tarkovskog, preko “Gravitacije” (eng. Gravity) Alfonsa Kuarona, do “Devete konfiguracije” (eng. The Ninth Configuration) Vilijama Bletija čiji je kapetan Katšo takvo stanje možda i najbolje objasnio govoreći o udaljenim, hladnim zvijezdama, Bogu, te ljudskom strahu od samoće koju svemir svojom nepreglednošću naglašava. Prateći ovaj niz, “Prvi čovjek na Mjesecu” je djelo koje se, iako priča kultnu priču prvog slijetanja na Mjesec i svega što se u godinama koje su mu prethodile desilo, bavi istim ovim pitanjem izolacije, usamljenosti i gubitka, prerastajući tako iz onog što na prvi pogled izgleda kao privlačna priča o ljudskim poduhvatima i dostignućima, o slavi, u ono što je zapravo ništa drugo do priča o intimnom ljudskom putovanju kroz razne faze tugovanja.

Tugovanje Nila Armstronga, i jedan od glavnih razloga zbog kojeg je uopšte odlučio da se upusti u svoju svemirsku avanturu, da ode u svemir ne bi li pobjegao od strašne boli, bilo je zasnovano na gubitku kćerke Karen koja je podlijegla bolesti tumora na mozgu, čime priča i počinje. Sa stilom, umjerenošću i određenom gracioznošću, Šazel stavlja Karen diskretno u prvi plan od ovog trenutka sve do kraja, do kulminacije filma, kada Armstrong, bez obzira što je ispunio svoju tihu, konstantnu i sveprisutnu želju, stojeći na površini Mjeseca ne može da razmišlja ni o čemu drugom osim o svom ličnom gubitku, o djetetu kojeg više nema, o smislu i besmislu života, o praznini koja je ostala iza nje. Zureći u ništavilo kratera ispred sebe, u pratnji kompozicije “Karen” Džastina Hurvica (Justin Hurwitz), slomljen pod težinom tog tereta, dok Baz Oldrin (Corey Stoll) u pozadini skakuće po mjesečevoj površini, ovo je možda i najvažnija scena u filmu koja načelno prikazuje dvije vrste ljudi, dva pogleda na svijet, dva puta kojima možete kročiti.

Druga važna scena, zbog koje Šazel, zajedno sa svojom ekipom, direktorom fotografije Lajnusom Sandgrenom (Linus Sandgren), kompozitorom Džastinom Hurvicom i montažerom Tomom Krosom (Tom Cross), zaslužuje priznanje jeste scena polijetanja u okviru projekta Džemini 8 (Gemini 8), a kasnije i Apola 11 (Apollo 11), mada je kompletan film audio-vizuelni praznik i ljubavno pismo filmu, kao medijumu. Njegova hrabra odluka da odbaci ustaljeno prikazivanje svemirske trke kao glamurozno i da ga umjesto u fantastično progresivne i futuristične letjelice, što smo do sada gledali, doslovno gurne u konzervu koja se od raspadanja može spasiti švajcarskim vojnim nožem ili malo naprednijom čakijom, nije samo hrabra, nego je vjerodostojna i jedina ispravna. Stavljajući nas konstantno u prvo lice likova koje pratimo, tjerajući nas da proživljavamo putovanje u svemir onako kako je ono zapravo izgledalo, uz gomilu buke i kameru koja ne staje skoro ni za tren, u malom, napetom, mračnom, klaustrofobičnom prostoru, čiji je jedini prozor u svemir veličine ključaonice, Šazelu je pošlo za rukom da kod svoje publike proizvede osjećaj duboke nelagode i panike gdje se gotovo ni u jednom trenutku ne iziskuje napor da povjerujemo u priču koja nam se odvija pred očima, iz prostog razloga jer u njoj direktno učestvujemo, ne samo posmatranjem nego fizičkim prisustvom i iskustvom. Rijetki su takvi slučajevi. Danas pogotovo.

Ne romantizujući priču ni u jednom segmentu, Šazelov pristup i komentar na polarnost, u smislu promjenljivosti (mišljenja javnosti na jednu te istu temu koje se mijenja u odnosu na kontekst), ali i postojanosti ljudske prirode (da stalno kritikuje) je još jedan od aspekata filma koje bih pohvalila. Riječ je montažnoj sekvenci sa sredine filma koja prikazuje nemogućnost života na sigurnoj distanci od medijske pažnje i negativnih komentara javnosti koja često do kraja ostaje neupućena i donosi zaključke na osnovu polovičnih informacija, čak i onda kada si astronaut i budući prvi čovjek na Mjesecu, pa samim tim i dio istorije čovječanstva. Do sada se nije rodio onaj koji će od te mržnje (iz neznanja i straha) i ljubavi (kada je već sve završeno). od strane javnosti biti pošteđen, bez obzira na važnost zadatka koji mu je povjeren. Okarakterisana kao gubitak vremena i novca, kao igrarija bijelih ljudi, u sekvenci koja, koristeći poeziju Gila Skota-Herona “Whitey on the Moon”, kritikuje svemirsku trku, “Prvi čovjek” se zapravo, baš kao i Skot-Heron, kroz nju, te cijeli film, pita koliko je ovaj poduhvat vrijedan, da li će promijeniti život na Zemlji i kako, postavljajući niz provokativnih pitanja, ne dajući nužno direktne odgovore, kritikujući i jedne i druge, ali ostajući čvrsto uz često neizoštrenog Nila Armstronga, kao ideju kojom se bavi i pozivajući nas da sami donesemo sud na osnovu svega što smo vidjeli.

Počela sam ovaj tekst fikmovima kojima sam dala najvišu ocjenu s razlogom koji leži u mojoj želji da opravdam sebi zašto “Prvi čovjek na Mjesecu” dobija nižu, uprkos tome što mi se, kao što iz teksta možete osjetiti, neopisivo dopada. Razmišljajući danima na temu, razmišljajući o filmu, o njegovoj muzici, fotografiji, scenografiji, kostimu, o montaži, o Šazelovom porivu da se na nekoliko trenutaka, u kratkoj sceni, obrati Kjubriku (Stanley Kubrick), o Rajanu Goslingu (Ryan Gosling) čiji je nedostatk izraza lica ovdje došao kao kec na desetku, o Kler Foj (Claire Foy), bolu i sjeti u njenim očima, o ritmu i stilu filma i njegovoj odvažnosti da po prvi put prikaže šta je svemirska trka zapravo bila i u kakvim kantama su se ovi hrabri ljudi ispucavali u svemir, o vječnim temama preispitivanja našeg postojanja u univerzumu… Razmišljajući o svim ovim elementimja koji “Prvog čovjeka” stavljaju u vrh ljestvice kada je riječ o dobrom filmu shvatila sam da se zapravo jedini razlog zašto mu ne dajem najveću ocjenu svodi ne na Šazelovu odluku da se bavi biografskom pričom Nila Armstronga, nego radije da u svoj skoro besprijekoran film ubaci nekoliko klišea koji svaki film o velikom čovjeku ili svaki film o ili u svemiru ima. Bez njih, bez astronauta koji zure u Mjesec sa pivom u ruci nakon roštilja i izbacuju ustaljene floskule, bez žena koja trče u sjedište Nase kako bi u naletu straha i bijesa održale lekcije šefovima i kolegama svojih supruga, bez standardnog prikazivanja treninga astronauta od kojih je Armstrong, kao civil u samom početku ponižavan, i tako dalje, bio bi ovo savršen film koji bi, iako biografski, mogao služiti drugima kao ugledni primjer. U tom smislu, “manje je više” ovdje ima itekakvu težinu.

Ocjena: 4.5/5

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


ucitavam...

Možda vas zanima

Na današnji dan 1813. godine rođen Petar Drugi Petrović Njegoš

DM

Vrijeme danas: Oblačno uz čestu kišu, pljuskove i grmljavinu

DM

Saobraćaj se odvija nesmetano, kolovozi mjestimično mokri i klizavi

DM

Horoskop za 13. novembar: Ko je pod pritiskom, a koga očekuje flert?

DM

Bolivija: Na Moralesovo mjesto dolazi njegova protivnica

OT

Savjet ministara utvrdio Prijedlog sporazuma sa Srbijom o auto-putu

OT

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više