Izdvajamo

Monika Ponjavić: Teška vremena u motelu El Royale su ponekad baš teška


Dru Godar (Drew Godard) je primarno scenarista, a zatim i reditelj, koji je u toj ulozi pred javnost izašao sa svojim debitantskim filmom “Koliba u šumi” (eng. Cabin in the Woods).

Do tada, Godar je bio dio tima u okviru Ejbramsove (J. J. Abrams) producentske kuće “Bad Robot”, gdje je dugi niz godina brusio zanat na serijama “Alijas” (eng. Alias) i “Izgubljeni” (eng. Lost), da bi nakon toga napisao visoko hvaljeni “Kloverfild” (eng. Cloverfield), film koji ga je lansirao u zvijezde.  Njegovo posljednje režijsko djelo, koje je takođe napisao i producirao, “Teška vremena u motelu El Royale” (eng. Bad times at the El Royale), je film koji će ove jeseni sigurno podijeliti kritiku.

Kao i u našim “Točkovima”, jer to je prva asocijaca koju imam, “Teška vremena u motelu El Royale” je pametno konstruisana krimi priča o grupi stranaca koji su dovedeni na jedno mjesto kako bi se suočili sa ličnim demonima i doslovno hodali po granici između dobra i zla. Kažem doslovno jer je mjesto susreta motel “El Royale”, sagrađen na granici između dvije američke države, koji je zbog gubitka dozvole za legalno kockanje u posljednjih nekoliko godina izgubio svoj nekadašnji sjaj. Taj gubitak odslikava se i u karakterima likova koji ga pohode i koji na određeni, možda čak i šarmantan, način predstavljaju njegovu refleksiju.

Na momente funkcionišući kao pozorišna predstava, posebno tokom prologa, a na momente kao neo noar, koji postoji negdje na granici između Nevade i Kalifornije, u Zoni sumraka, “Teška vremena u motelu El Royale” je pastiš koji svoje uporište u velikoj mjeri traži u filmovima Kventina Tarantina. Kao i “Uličnim psima” (eng. Reservoir Dogs) i u “Podlih osam” (eng. Heatful Eight), ova drama perioda (odigrava se kasnih 1960-tih) je film ansambla (sedam glavnih likova), koja se, kao u “Petparačkim pričama” (eng. Pulp Fiction), vješto poigrava vremenom i perspektivom, pričajući svoju priču u nelinearnom maniru.

Podijeljen na činove, prema svojim šarolikim likovima koji su sama srž ovog djela, “El Royale” je eho onoga što bismo mogli nazvati “cjelovečernjim filmom”. Svako od ovih poglavlja otkriva nove slojeve dajući nam drugačiju perspektivu na događaj koji smo ranije  vidjeli. Samim tim, svaki lik ima samo dio informacija koje drugi likovi posjeduju tako da zabava, pored činjenice da u filmu, između ostalog, igraju Džef Bridžis (Jeff Bridges), Džon Hem (Jon Hamm) i Kris Hemsvort (Chris Hemsworth), leži i u sklapanju komadića slagalice od kojih je film sastavljen. U trajanju od 2 sata i 22 minute, a navodim vrijeme jer ovako pozamašna satnica iziskuje ekstremni entuzijazam i posvećenost, posebno ako sjedite u bioskopu, “El Royale” je film koji je na momente toliko dobar, a na momente potpuno gubi fokus. Problem je, barem što se mene tiče, upravo u tim pozadinskim pričama, njihovoj dužini i konstrukciji, te posljednjem činu filma koji su, čini se, nastali kao rezultat rediteljeve želje da nam stvari objasni, ne ostavljajući pri tom puno imaginaciji.

Najbolji primjer za to je lik Bili Lija kojeg igra Kris Hemsvort i koji je zapravo njegova najslabija karika. Pri tom ne mislim na Hemsvorta, čije je izvođenje sasvim solidno, koliko na lika kao takvog i njegovu priču koja je, kao uostalom i pozadinska priča Danijela Flina (Jeff Bridges), itekako mogla da pretrpi reviziju i bude znatno kraća. Jer koliko puta i iz koliko uglova se može saznati za Alchajmera, koliko detalja je neophodno da bi nam se podvuklo da je Bili Li Čarls Menson ili iz koliko uglova moramo gledati ploču u džuboksu i zašto? Upravo zato, pozadinska priča Majlsa Milera (Lewis Pullman), jednog od misterioznijih likova filma za kojeg nikada nismo sigurni da li je istinski pokajnik ili ozbiljni serijski ubica, ima toliku snagu. U svega nekoliko kadrova i još manje minuta sve je rečeno. Šteta je samo što ista formula nije bila primijenjena na sve Godarove likove jer bez obzira koliko zabavan film bio i koliko mi bili u njemu prisutni, u nekom trenutku dolazi se do neizbješnog prezasićenja koje je, u određenoj mjeri, ublažilo inicijalnu snagu koju je film imao.

Međutim, kada je dobar, “El Royal” je besprijekoran i vrijedan svakog vašeg minuta. A ovdje prvenstveno mislim na prolog, na vješto ispričanu priču Majlsa Milera, na dvije sekvence pjevanja koje je poslužilo kao paravan za neke druge, pozadinske radnje. Sigurna sam da ćete znati o čemu pričama kada pogledate film, što vam, bez obzira na sve njegove mane, toplo preporučujem.

Ocjena: 4/5

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Ovo su najbizarnije medicinske prakse u istoriji

OT

Borac: Gračanici puni respekt, ali od nas sve zavisi

DM

Maloljentik zbog ubistva osuđen na devet godina zatvora

AP

Direktori “Nestro petrola” oštetili firmu za 240 000 KM

AP

Krstajić otkrio karte: Katai ponovo među “orlovima”

DM

Razoružali obezbjeđenje, raznijeli bankomat i odnijeli novac

AP

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više