Infopunkt

SC analiza: Paralele BiH i Makedonije – Od poigravanja sa imenima do ugrožavanja mira


Šta se dešava kada u jednom regionu, voljom globalnih autoriteta, legtimitet dobije ideja da teritorije mogu da mijenjaju imena, dok zamisao da to može da se dogodi i sa njihovim dimenzijama, nakon dugogodišnjeg histeričnog negiranja, tek u posljednje vrijeme gubi reputaciju opasnog avanturizma?

U takvim okolnostima, svjetski policajci, čija je opštepoznata centrala u Vašingtonu, a sjedište evropske filijale u Briselu, suočavaju se sa činjenicom da isti ili slični recepti, primjenjeni na prostoru bivše Jugoslavije, izazivaju prilično različite posljedice i reakcije, na udaljenosti od svega nekoliko stotina kilometara.

Jer, u Makedoniji sve teče relativno glatko, pa će prekookeanski kreatori sintagme o „nedovršenom poslu na Balkanu“ u dogledno vrijeme moći da proglase „pobjedu“, nezainteresovani za saznanje da bi ona mogla biti i Pirova, uzaludna. Iako su u nekadašnjoj zajedničkoj državi „od Vardara pa do Triglava“ bili oličenje južnjaka, sunarodnici Vlatka Stefanovskog nedavno su se probudili u zemlji koja se zove Sjeverna Makedonija. Pošto se izvjesnim „genijalcima“ sa engleskog govornog područja učinilo da je na taj način riješen višedecenijski spor Skoplja i Atine, vrlo brzo je i u Bosni i Hercegovini povampirena gotovo identična inicijativa – da polovina zemlje, već 27 godina poznata kao Republika Srpska, dobije novi naziv, što će, sa stanovišta „evroatlantskih integracija“, biti garancija da će med i mlijeko poteći u zoni u kojoj je upravo zbog različitih shvatanja identiteta tokom devedesetih pala ozbiljna krv.

Pošto je teren u BiH još osjetljiviji od makedonskog, ovdje se eksperimenti sa parlamentarnim natezanjima, a pogotovo za opštim izjašnjavanjem građana o NATO-u, zaobilaze u širokom luku.

Zaista, kakve su paralele moguće između rana u BiH i RS, te u (Sjevernoj) Makedoniji, odnosno trava iz zapadnih apoteka, upotrebljenih na startu 2019. za njihovo „vidanje“?

Prije svega, vidljiva je podudarnost u nastojanju zapadnih centara moći da kompletan Balkan integrišu u NATO u što skorijem roku. To podrazumijeva brzopotezno usisavanje BiH i Makedonije, dok su Srbija i Kosovo ostavljeni za finiš poduhvata. Kao mamac za ostvarenje tog cilja uz što manje gunđanja „domorodaca“, koristi se navodno članstvo u Evropskoj uniji, iako se takva varijanta, realno, ni ne nazire. Jer, visoki zvaničnici vodećih evropskih država već godinama ne dozvoljavaju da se, čak ni u šali, pominje hronološka odrednica za takvu varijantu kraća od polovine decenije. U posljednjim retoričkim zavitlavanjima, u opticaju je 2025. kao doba „ozbiljnog zahuktavanja procesa“. Ali, zato je namjera osnivača NATO-a da kompletan kontinent uključe u svoju zlokobnu vojnu alijansu i konfrontiraju ga sa Rusijom naglašenija nego ikada, s tim da je u slučaju Makedonije nadomak realizacije, dok je u BiH, zbog otpora u RS, i dalje „na dugoj grani“.

Vojislav Savić

Vojislav Savić, politikolog iz Banjaluke, smatra da razlog najave SDA da bi pred Ustavnim sudom BiH mogla tražiti preispitavanje naziva Republika Srpska treba tražiti u opiranju RS namjerama Sarajeva da se BiH približi NATO-u. On ističe da naknadna izjava lidera SDA Bakira Izetbegovića da bi od te inicijative mogao odustati ako vladajući SNSD u narednih šest mjeseci promijeni ponašanje ukazuje da je to vrsta pritiska na vlasti u Republici Srpskoj da daju zeleno svjetlo za ulazak BiH u NATO.

– Ovo ne ide u prilog ni odnosima u regionu jer se neminovno u to uvlače i Srbija i Hrvatska. Treba izdržati pritiske, a dugoročno izbaciti strance iz Ustavnog suda i OHR, jer, dok god ne bude dogovora tri naroda i dva entiteta, neće biti ni trajnog mira – rekao je Savić, ističući da treba gledati širi kontekst i djelovanje NATO jastrebova, koji BiH i Srbiju vide kao ostrva van domašaja Atlantskog saveza.

Dakle, to je prvi znak jednakosti između Makedonije i BiH. Naravno, uz određene nijanse, pošto oba makedonska bloka u Skoplju – i vladajući, oko Socijaldemokratskog saveza, i opozicioni, u čijem jezgru je VMRO-DPMNE – pokazuju konstantnu zaluđenost „evroatlantskim integracijama“, bez obzira na činjenice koje govore da Vašington i Brisel odavno i otvoreno favorizuju Albance u ovoj zemlji. Što se tiče BiH, takvo „stanje svijesti“ je neupitno u Federaciji, dok je u RS selektivno, zbog distance prema NATO-u usljed bombardovanja Srba s obe strane Drine tokom devedesetih. Međutim, ovakav odijum ne važi za EU, iako njeni predstavnici političkim garniturama u Srpskoj nude pregršt argumenata da su „NATO u civilu“. Ipak, to ne dopire do većine umova političara i građana u RS, sklonih infantilnom uvjerenju da u Briselu vide tek adresu s koje će u dalekoj budućnosti, onima koji je dočekaju, bez ikakvog rada, svakog prvog u mjesecu uredno stizati pošiljke sa bar 5 000 evra.

Naredna, druga sličnost iskušenja za dvije zemlje jeste potpuno ignorisanje elementarnih demokratskih procedura u pokušajima da se uguraju u NATO. U Makedoniji, to je poprimilo obilježja totalne sprdnje, jer je ne tako davni referendum o imenu – prvobitno tretiran kao preduslov za Prespanski sporazum sa Grčkom, a zatim i ulazak u zapadnu vojnu alijansu – propao zbog nedovoljnog broja glasača. Ali, izlaznost od 36,89 odsto, drastično udaljena od neophodnih 50 procenata, uz podršku manje od 95 odsto i unutar takve, krnje populacije, nije ništa značila kreatorima i realizatorima ove farse, pa je Zoran Zaev urgentno prenio stav njegovih suflera da je „glas naroda“ neobavezujući i da ih ništa neće spriječiti da nastave dalje da nastave sa srljanjem, u skladu sa matricom „Sjeverna Makedonija u ustavu, Skoplje u NATO-u“. To ne prolazi bezbolno čak ni u Grčkoj, gdje većina običnih smrtnika ne razumije šta se to promijenilo nakon 27 godina odbijanja da za današnju komšijsku zemlju koriste naziv njihove antičke pokrajine, do te mjere da nekadašnji „heroj antiglobalističke pobune“, a sadašnja marioneta istih tih struktura, premijer Aleksis Cipras, ne bira sredstva da, zajedno sa Zaevom, ispuni kriterijume za politički podobnu i već dugo karikaturalnu Nobelovu nagradu za mir.

Zaev i Cipras

Pošto je teren u BiH još osjetljiviji, ovdje se eksperimenti sa parlamentarnim natezanjima, a pogotovo za opštim izjašnjavanjem građana, zaobilaze u širokom luku. Sva komunikacija, po receptu oprobanom u slučaju 9. januara, odvija se između SDA, kao naručioca centralističkih „muzičkih želja“, i tijesne natpolovične većine u Ustavnom sudu BiH, gdje orkestar sa dva Bošnjaka i tri stranca bez nelagode „otpraši“ svaku notu sa pečatom stranke Bakira Izetbegovića.

Iako predispozicije za minimum nacionalnog konsenzusa u RS, zbog gadne završnice prehodne godine, nisu bile nikada slabašnije, u Banjaluci je 24. januara ipak održan sastanak lidera svih parlamentarnih stranaka, nakon kojeg su usvojeni zajednički zaključci. Načelno, može se reći da su svi akteri pratili tonove čelnika dvije najsnažnije partije, SNSD-a i SDS-a.

– Ne želimo da dozvolimo da se naša lična karta, naše ime i prezime skrnavi na ovakav način – istakao je Milorad Dodik.

I nominalni predvodnik opozicije rekao je da, bez obzira na političke razlike, svi imaju obavezu da štite Srpsku.

– Usaglasili smo se o najbitnijim stvarima. Mi u prvom koraku upozoravamo da je ugrožena ustavna pozicija BiH, Dejtonski sporazum i Ustav RS i mi smo spremni da ih branimo – rekao je Vukota Govedarica.

Čitav proces sa apelacijom SDA o imenu RS ne odvija se u oštrim rezovima, dragim srpskom epskom mentalitetu, već kroz spore birokratske procedure, optimalne za razvodnjavanje bilo kakvog protivljenja.

Ipak, bez obzira na saglasnost predsjednika stranaka vlasti i opozicije, u opticaju su i nezvanične informacije da je ipak bilo pukotina, ako ne u principijelnom protivljenju apelaciji, onda bar u metodologiji jasnih odgovora na takvu provokaciju. Ukoliko se ispostavi da su utemeljene interpretacije o protivljenju Nebojše Radmanovića, Nenada Stevandića i Dragana Čavića prema svakoj oštrijoj reakciji RS, bilo da je riječ o definitivnoj rampi za Godišnji nacionalni program BiH za NATO ili o smjeni Senada Bratića (SDA) sa funkcije potpredsjednika NSRS, onda i Srpska ima dovoljno žalosnog potencijala da sasvim solidno potone u močvaru koja će, po svemu sudeći, nastati u narednim nedjeljama i mjesecima, nakon Izetbegovićevog posljednjeg poteza. Odnosno pretposljednjeg, jer je već nakon jednog dana, u nastupu orijentalnog prenemaganja, relativizovao vlastitu najavu, dajući nekakav rok RS od pola godine da „popravi ponašanje“, poslije čega bi on prelomio da li će apelacije uopšte biti.

Tu dolazimo do treće paralele između stanja u BiH i Makedoniji. To je spoznaja da se čitav proces ne odvija u oštrim rezovima, dragim našem epskom mentalitetu, u okolnostima kada se pokaže spremnost za borbu, već kroz spore, iritantne birokratske procedure, idealne za razvodnjavanje bilo kakvog protivljenja. A upravo je takav teren optimalan za sijanje raznih „teorija zavjera“, koje će, zbog uvjerljivosti, morati da sadrže bar zrnce istine u mnoštvu manipulacija. Osim očekivane skepse dijela običnih građana na društvenim mrežama, prvi je sa „paranojom“ krenuo onaj ko ima najmanje prava na to i ko je najprovidniji – Željko Komšić, osoba koja je do fotelje drugog bošnjačkog, pardon, hrvatskog člana Predsjedništva BiH, došla upravo na krilima biračkog tijela SDA

– I jedni i drugi imaju koristi od ovakve situacije. SDA da izvrši dodatni pritisak, prije svega, na bh. blok kako bi morali sa njima u vlast, jer Dodik hoće raspad BiH, a SNSD-u koristi jer ovim “ubija” i ono malo preostale opozicije u RS, te potpuno “ubija” priču o NATO putu BiH – rekao je Komšić.

Ova mračna priča, na Komšićevo zadovoljstvo, ipak neće biti uskoro „ubijena“. Štaviše, življa je nego ikada. To što će se odvijati u znaku tenzija – dovoljno žestokih da svakom normalnom dodatno ogade egzistenciju u ovom regionu, a ipak do te mjere doziranim da ne pređu liniju nakon koje nema povratka u stanje krhkog mira – četvrta je podudarnost između BiH i Makedonije. Opet uz nijansu – u Sarajevu i Banjaluci ona će uglavnom biti locirana u kabinetima stranačkih lidera i politički instrumentalizovanim sudnicama, dok će se u Makedoniji, pa i Grčkoj, kotrljati ulicama, jer traje godina u kojoj se bira sljedeći predsjednik u Skoplju i novi parlament u Atini.

Predsjedništvo BiH

Dok zvaničnici iz Srpske budu postepeno zaboravljali čvrste stavove iz zajedničke izjave od 24. januara nakon svake predstojeće runde pregovora sa SDA o formiranju vlasti na nivou BiH i svakog novog trulog kompromisa zbog tog cilja, nije na odmet ukazati na petu paralelu. Njeno „rodno mjesto“, paradoksalno, nije ni u BiH, ni u RS, ni u Makedoniji, već tamo gdje je počela kriza u regionu prije više od tri decenije – na Kosovu.

Ali, onaj koji je još 2007. vizionarski predviđao pravac prekomponovanja Balkana je Makedonac, doduše, bugarofilske orijentacije. Riječ je o nekadašnjem premijeru Makedonije i bivšem lideru VMRO-a Ljupču Georgijevskom, koji je tada izazvao omanji skandal u regionu, javno iznoseći stavove zbog kakvih je tada bio izložen širokom spektru uvreda, kao što su „klovn“, „ludak“ i šta sve ne. Naime, ovaj čovjek, inače nimalo naklonjen Srbima, zagovarao je, za početak, podjelu sopstvene države na makedonski i albanski dio. Zatim, potencirao je razmjenu teritorija između Beograda i Prištine, prema principu „sjever Kosova za tzv. Preševsku dolinu“. Konačno, insistirao je i na podjeli BiH na tri nacionalne cjeline, od kojih bi dvije, dakle i RS, završile u sastavu Srbije, odnosno Hrvatske.

Ljupćo Georgijevski

U medijskim istupima 2007, Georgijevski, koji je samo šest godina ranije, 2001, nakon rata sa Albancima potpisao Ohridski sporazum, pravnu osnovu Makedonije kakvu poznajemo danas, pominjao je i još jedan spektakularan detalj. Naime, tvrdio je da je o svemu tome, početkom ovog milenijuma, interno razgovarao i imao visok stepen saglasnosti sa pokojnim premijerom Srbije Zoranom Đinđićem. Ostalo je poznato – Đinđić je ubijen, Georgijevski smijenjen, ali je peta, možda i najvažnija sličnost makedonskih, srpskih, bošnjačkih i albanskih savremenih iskušenja i te kako živa.

A to je spoznaja da krojači naših sudbina, koji su spremni da se poigravaju imenima država ili entiteta, nemaju nikakvu psihološku, moralnu, niti interesnu prepreku da na isti način relativizuju i granice na prostoru bivše Jugolavije. Što se, kada je riječ o Kosovu i jugu Srbije, iza kulisa, po svemu sudeći, već dešava. Moguće je raspravljati, što se tiče Makedonije i BiH, o tome gdje će „lijepiti“, a gdje razbijati. Ali, nijedna od takvih polemika ne može dati za pravo domaćim poklonicima fantazije, fikcije i iluzije zvane „međunarodno pravo“.

Iza te floskule, predstojeći događaji će to sigurno pokazati, i u 2019. stoji tek ono što je stajalo i u vrijeme još jedne sporne makedonsko-grčke figure, Aleksandra Velikog. On je znao da je presudna tek jedna internacionalna zakonitost – „jači tlači“. U drevno doba, to je isključivo podrazumijevalo mač, a nakon više od 2 000 ljeta civilizacija je ipak „napredovala“, pa je dovoljno i to da onaj ko vodi igru može bez problema da mijenja njena pravila. Dok nadmetanje još traje. Što nije lijepo, ali često jeste efikasno.

Saša Bižić

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Premijer liga BiH: Borcu samo bod protiv Mladosti

DM

Đorđevićevi “orlovi” razbili Italiju

DB

Gužve na izlazima iz BiH

DB

Novi njemački Zakon o zapošljavanju: Privilegovani radnici sa Balkana

DB

Nesreća u Crnoj Gori: Poginulo dvoje državljana BiH! (FOTO)

DB

“Balkanskom međom” pod otvorenim nebom! (FOTO)

DB

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više