Nebojša Glogovac
Art

Godina bez Glogovca: Usamljen na vrhu


Prošlo je punih godinu dana kako se sa neba srpskog glumišta spustila jedna zvijezda, ona Nebojše Glogovca.

Iako je godina isuviše malo da bi se sagledalo sve ono što nam je podario u svom kratkom vijeku, hajde da prođemo kroz rukavce glumačke delte zvane Nebojša Glogovac. Da se podsjetimo nekih od bisera sa filmskog platna i onog kako je zborio ne samo o filmu nego i temeljnim ljudskim vrijednostima.

Pančevci i Beograđani se neće naljutiti ako kažemo da je Nebojša Glogovac tamo samo odrastao. Takva ekspresija na licu, ona koja ispunjava kadar bez ostatka mogla je nastati samo na hercegovačkom kamenu. Tamo gdje ljudi ne govore mnogo i znaju svoje mjesto. Kako bi se na jugu reklo, ne prdoklači bez potrebe. Samo onoliko koliko je potrebno.

Nebojša nas je napustio prije tek godinu dana ostavljajući kao malo ko prije njega trag i pitanje kuda bi ga odveo taj talenat. Srpsko glumište je dalo i davaće mnoga velika imena. Možda bi u društvu nekih drugih koji su potrajali očekivan vijek ime Nebojše Glogovca bilo pri vrhu, ali ako se uzme kratkoća njegovog bivstvovanja na sceni onda se konkurencija za sam vrh naglo sužava.

Teško da za jednog glumca može da se nađe veći kompliment od onog da se razlikuje. Jedino možda onaj da ne glumi uopšte. Da ne preglumljuje. Da se ne vidi trud koji naravno vrije negdje ispod i ogroman je. Tu leži velika sličnost sa jednim Pavlom Vuisićem koji je samo ulaskom u kadar i onim pogledom sve završavao. Kada ga je njegov kum, Vojin Ćetković upitao: “Kume, sutra snimam, nemam pojma, objasni mi šta je kamera?, odgovorio je: “Ti i ja pričamo o nečemu jako važnom, a tamo sa strane, posmatra me devojka u koju sam zaljubljen još od srednje… Ja pričam s tobom iskreno, zanima me to što kažeš, ali njoj šaljem najlepši deo svog profila – to je kamera.”

Nebojša je bio i potvrda da istinski velikog glumca nema bez unutrašnje slojevitosti. O tome svjedoči i Ante Tomić, scenarista “Ustava Republike Hrvatske” u kojem je igrao ulogu univerzitetskog profesora, homoseksualca Vjekoslava Kralja: “Pričao je na jedan način koji kasnije ni ne pokušavate ponoviti jer znate da je to neka usmena vještina koja traži osobit dar i bezbrojne popijene rakije u kazališnim bifeima. Bio je đavolski duhovit. Onako kako to samo najbolji znaju, kao nemarno i nehotično. Neviđena bitanga. U jednom je trenutku bio ćutljiv i ozbiljan, a trenutak kasnije nasmiješio se polustisnutim očima. Cijelo mu se lice odjednom razvedrilo. I obično ste tek tada shvaćali da vas je zajebao.”

Od dobrog broja njegovih kolega odvajala ga je i senzitivnost na ono što ga je okruživalo, tako da je u posljednjem intervjuu za “Novosti” iz decembra 2016. dao izuzetno precizan i emotivan opis mržnje, na ovim prostorima uvijek prisutne, ponekad i dominantne: “To već vrlo dobro znamo – da je mržnja pogubna i da sve probleme koji postoje na ovom svetu prave ljudi. Da nije nas, ovo bi bio raj. Kada su neki naučnici raznih profila istraživali poreklo mržnje Srba i Hrvata, jedan od prvih nalaza je da je to mržnja po bliskosti, kao kad se dva rođena brata mrze, kao Kain i Avelj, to postoji još od pamtiveka, ali uglavnom među ljudima. Zamislite, eto, kako bi bez toga bilo sve divno i prijateljski. Ali ta mržnja je destruktivna sila i evo kvari nam život već jako, jako dugo.”

Ne pomenuti veliku ljubav prema velikom klubu bi bilo potpuno neoprostivo u ovom prisjećanju. “Muk u Londonu”, Raša Andrić, iako ljuti Grobar je znao ko ovo jedino može da odglumi kako treba.

Iako su se on i Vojin stalno šalili jedan dijalog u tom tonu nosi u sebi duboku poruku o mjestu na kome se nalazio: “Usamljen sam kume, mnogo…”, rekao bi mu Vojin, a Nebojša bi odgovarao: “Konačno…Znaš li koliko sam ja već usamljen na vrhu?”

Ko je gledao ovu završnu scenu u “Hadersfildu” nema nikakvih pitanja ni potpitanja zašto je tako:

Na kraju, velika Aretha kao da je prizvala Nebojšin dolazak među nas. Čovjeka koji se budio široko nasmijan i pjevao Džejmsa Brauna. Još onda kad je pjevala:

“The only one who could ever reach me, was the son of a preacher man!” – Jedini koji me je mogao dotaći bješe sveštenikov sin.

Nebojša Ristić/SrpskaCafe.com

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


ucitavam...

Možda vas zanima

Nobelova nagrada danas u rukama Petera Handkea

DB

Muškarac koji je u Univerzitetskoj bolnici ubio šest osoba izvršio samoubistvo

DM

Izmještanje migranata iz Vučjaka počinje danas i trajaće tri dana

AP

Za ubistvo Slaviše Krunića optužnica tek u januaru

AP

Ostrava: Pucnjava u bolnici, šestoro mrtvih! (FOTO)

DB

Hrvatsko državljanstvo dobiće mnogi, ali ne svi

AP

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više