Sinhronizacija crtaća
SC priča

Sinhronizacija crtaća prevelik zalogaj za Srpsku: Klinci osuđeni na “purgerski” i “dalmatinski” dijalekt!


Iako se roditelji hvataju za glavu zbog sinhronizacije crtanih filmova na nama netipične dijalekte, poput onih kojim govore hrvatski “purgeri” i Dalmatinci, ovo će ostati nerješiv problem jer se prevodima filmova ne bave kulturne institucije države, nego privatne firme koje sve prilagođavaju svom tržištu.

Tržište BiH, a posebno Republike Srpske, prema riječima sagovornika portala SrpskaCafe, isuviše je malo da bi se krenulo u podvig kupovine filmova i okupljanje timova koji bi uradili nama prilagođene prevode. Zato se dobrim dijelom oslanjamo na proizvode iz Hrvatske koja intenzivno i na svim poljima radi na odvajanju od srpskog jezika, uvodi svake godine nove riječi, mijenja akcente i donosi druga lingvistička rješenja. Oslanjamo se i na filmove sinhronizovane u Srbiji, ali se time ovdje ne bavimo, zato što osim ekavice, tu nema značajnih razlika u smislu jezika.

Privatne firme koje otkupe prava, gotove, sinhronizovane ili titlovane filmove distribuišu dalje na istom ili sličnom govornom području koje ih konzumira jer drugog izbora nema. Tržište u Srpskoj upravo je zato preplavljeno ctićima sa hardkor hrvatskim sinhronizacijama. Situacija je ista i sa filmovi koje gledamo u bioskopima ili na platformama za gledanje online sadržaja.

Vlasnik Oskar filma i jedinog multipleksa u Srpskoj, Vlado Ljevar kaže da, ukoliko želimo uopšte da pogledamo filmove, moramo da se pomirimo sa činjenicom da ćemo uglavnom gledati hrvatske prevode, jer su njihove kompanije najčešći distributeri i prevodioci nekih od najtraženijih filmskih naslova.

– Ne možemo da biramo, pogotovo kada su u pitanju kvalitetni animirani filmovi. U pitanju je novac i jasna računica filmskih studija koji su napravili filmove, ali i zadovoljavanje standarda koje oni postavljaju. Za jedan animirani film i njegovu sinhronizaciju potrebno je oko 300 000 dolara, a morate da zadovoljite i stroge zahtjeve kakvi se postavljaju u pogledu intonacije glasova likova, prepjevavanje songova, praćenje pokreta i tako dalje – ispričao je Ljevar za SrpskaCafe.

On kaže da je lista zahtjeva podugačka. Mora se poslati i plakat na odobravanje supervizoru. Ne može se raditi bilo kakva sinhronizacija, već mora biti vrhunska, zvuk mora biti savršen, tekst prilagođen i tako dalje. Sve što se snimi, mora se slati njima na odobrenje kako bi se očuvao standard koji su zacrtali.

– To je veoma skup posao, a zamislite samo koliko gledalaca morate imati da bi kroz cijenu ulaznice i prikazivanje vratili uloženo i ostvarili zaradu. Daleko je lakše i za nas jedini način, otkupiti već preveden film na najsličnijem jeziku našem, i na taj način omogućiti ljudima da ga uopšte pogledaju – objašnjava Ljevar.

On kaže kako je svjestan da je najveći problem sa animiranim filmovima za djecu u kojima se uglavnom najviše osjete razlike u dijalektima, a odakle naši najmlađi usvajaju izraze netipične za područje na kojem žive. Otkup i prava na sinhrnoizaciju i distribuciju ovakvih filmova, koji najčešće dolaze iz pet najvećih svjetskih studija, najčešće dolaze u ruke najvećim kućama na Balkanu i to samo onima koji mogu da plate i ispune oštre uslove.

– Nećemo ni mi da puštamo crtiće sa hrvatskim prevodom, ali nemamo izbora. Mi svi zajedno za te velike filmske kuće predstavljamo jedno tržište, ma kakve razlike među nama postojale. Stvari sa animiranim fimovima stoje ovako: zajedničko predstavništvo pet najvećih studija u Londonu koje pokriva cijelu Evropu odlučuje ko i na koji način može da sinhronizuje filmove. Prava su uglavnom podijeljena, pa recimo, Diznijeve crtiće prevode u Hrvatskoj, a Vornerove u Srbiji i svako to radi u skladu sa jezikom koji se tamo govori. Tako to ide i sa ostalima, a danas animirane filmove tri studija “drže” Hrvbati, a dva Srbi. Platite i sinhronizujte na koji god jezik hoćete, na japanski ako vam se baš hoće – kaže Ljevar. Kada su u pitanju prevodi titlova, cijena otkupa prava je nešto niža, oko 50 000 dolara za filmove u 3D formatu, ali oni su opet značajno skupli od 2D formata.

Očigledno, prošla su vremena kada su crtane filmove sinhronizovali Vlastimir Đuza Stojiljković, Nada Blam, Nikola Simić, Ljubiša Bačić i druge legende domaćeg glumišta i kada su djeca mogla kroz animirane likove usvojiti osnove ispravnog govorenja.

Kako se nekada radilo: Pogledajte legendarni crać “Ser Žile i snebljiva aždaja”

Danas je sinhronizacija prepuštena na milost i nemilost privatnih kompanija koje su se domogle izuzetno skupih prava na prevođenje filmskih sadržaja, a kako se u te poslove država više ne upliće, sa svih strana naši najmlađi bombardovani su kroatizmima i njihovim lokalnim dijalektima. I ne samo da se kod nas postavlja pitanje da li i koliko se narušava kvalitet srpskog jezika, velike se rasprave o tome vode i u samoj Hrvatskoj, kolijevci “Zekoslava Mrkve” (donedavno Duška Dugouška), “Zekoslavaca”, “Korni kornjače” i drugih likova kojima su promijenjena imena.

I sami su Hrvati bijesni na prevodioce zbog forsiranja prevoda u kojima su pozitivci likovi koji govore purgerskim naglaskom, a lijeni magarci oni sa dalmatinskim. Otišlo se toliko da njihov sociolingvista Ivo Žanića u svojoj knjizi “Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci” tvrdi da se sve se vrti oko odnosa Zagreba kao centra i Splita kojeg je Zagreb izabrao za svog najdražeg (ne)prijatelja.

Banjalučki profesor filmske režije na Akademiji umetnosti Goran Dujaković kaže da je naše tržište sirotinjsko za te velike kuće i da njih baš briga da li se nama sviđaju njihovi prevodi jer drugog izbora nemamo. Veliki filmski distributeri, kaže on, koji prodaju prava na filmove ne mare za dijalekte i naglaske, njima je ovo sve isto tržište, odnosno ex-jugoslovensko.

Goran Dujaković
Goran Dujaković

Kako samo kuće u Srbiji i Hrvatskoj imaju novca da otkupe i prevode filmove, nužno je da dolazi do preklapanja u BiH pa kod nas sinhronizovani filmovi dolazi i sa jedne i sa druge strane. Kada tome dodamo da još uvijek nikome ne pada na pamet da napravi sinhronizaciju na srpskoj ijekavici, stvari se još i više komplikuju.

– Toga nije bilo u bivšoj državi, a nije se previše ni gledalo niti su ljudi bili toliko opterećeni jezikom i razlikama. Današnjim dušebrižnicima koji se šokiraju kada čuju hrvatski prevod mogu samo da poručim, manje srbovanja već platite i pravite kvalitetne sinhronizacije. Ako ćemo kukati o jeziku, o opštoj kroatizaciji gledalaca kroz ove sadržaje, onda znamo u koga trebamo da uperimo prstom. U one koji bi trebalo da čuvaju kulturni identitet a rade to samo deklarativno. Neka razvežu kesu i neka daju novac. O takvim stvarima bi trebalo da se brine i vlada, a ne da svoju operativnost na nivou (očuvanja) jezika i pisma svede samo na produkovanje patetičnih spotova – rekao je Dujaković.

On kaže da nijedan studio koji pravi filmove ne razmišlja o tome da li se nekome narušava jezička kultura, nego da li će da zaradi ili ne.

– Osim toga, budimo realni, ko bi tako nešto uopšte mogao da radi kod nas? Hrvatska i Srbija imaju profesionalce koji to rade decenijama i za svoja tržišta, rade veoma dobro. Nisam siguran da mi imamo kapacitete za tako nešto – rekao je Dujaković.

https://www.dailymotion.com/video/xf57mp

U beogradskoj kući “Prava i prevodi” koja godinama unazad prevodi televizijske igrane i dokumentarne filmove i serije za Javni RTV sistem i druge kuće, rekli su da su svjesni svih problema koje donose neadekvatni prevodi pojedinih kuća, pogotovo kada su u pitanju sadržaji za najmlađe.

– Neću da govorim o kućama koje prave hiperprodukciju pa uzimaju titlove kakve stignu i rade sinhronizacije tamo gdje mogu. Mi to radimo ozbiljno, ali uglavnom za televiziju. To je i dalje skup posao, a mi prevodimo i do 2000 sati programa godišnje. Međutim, dječiji sadržaji su posebno osjetljivi i ne bi smjelo da se radi tek tako – rekao je Jovan Milenković iz ove kuće.

Način na koji se prevode filmovi, pažljivom gledaocu može neke od najdosadnijih sadržaja učiniti itekako interesantnim. Ako se pažljivo prate preovdi, posebno na komercijalnim kablovskim televizijama, gledaoci se nerijetko mogu od srca smijati izvalama prevodilaca.

Tako smo nedavno u filmu na jednoj kablovskoj televiziji mogli da vidimo kako prevodilac ime francuskog filozofa Renea Dekarta ćirilicom piše Descartes. Jedno od najpopularnijih književnih djela “The catcher in the rye”, koje se skoro 70 godina prevodi kao “Lovac u raži” sa engleskog prevode kao “Hvatač očima”. Da ne govorimo o jezičkim vratolomijama, koje bi trebalo da budu poznate i onima koji ne rade sa riječima.

Andrijana Pisarević/SrpskaCafe.com

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Novi Sad: Uhapšen trostruki ubica

AP

Nacionalističke stranke jačaju širom Evrope

DB

Banjaluka: Šteta u poplavama i do 200 000 KM

AP

Inspektori će ponovo uzeti uzorke iz Incela

OT

Završen Moto fest: I bi vikend “paklenih vozača”!

DB

Srbi u Rabovcu na KiM opstaju uprkos nemaštini i strahu

OT

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više